Istrijansku besedu saki dan se već osjećan i se već kapin ka znači. Torniva nas doma, Davorka Kotiga Flego (Vanesa BEGIĆ)
Davorka Kotiga Flego je poduzetnica, pjesnikinja, slikarica. Nagrađena za svoj poduzetnički rad. Bavljenje poezijom i prozom za nju je poput relaksa, ali i velike strasti. Njezini su uratci prisutni u brojnim skupnim antologijama, a priprema i svoj pjesnički prvijenac
Čakavsko narječje hrvatskoga jezika (odnosno čakavština, čakavica) jedno od triju glavnih narječja od kojih je satkan hrvatski jezik, uz ono kajkavsko i štokavsko. To je narječje bilo osnova stilizacije prvog hrvatskog standardnog jezika u javnoj uporabi, taj jezik zasnivao se na dijalektu vinodolskog kraja. Naziv potječe od odnosno-upitne zamjenice ča.
No, u dijelovima Istre govori se i svojevrsni kajkavski odnosno čakavsko-kajkavski govor. U doba Zrinskih i Frankopana je slična kajkavska ikavica na prostoru od Istre do Međimurja bila javni govor hrvatske plemićke elite, tj. nesuđeni prethodnik kasnijega književnog standarda. Mnogi od tih govora nastali na čakavskoj osnovi ili miješanjem sa čakavskim (i šćakavskim) govorima. Inačica kajkavskog-čakavskog koristi se i danas u sjevernoj Istri.
Autorica koju ćemo predstaviti služi se nekom simbiozom čakavice i kajkavice, zmišane, kako i sama govori, odnosno „pokupila“ je razne izraze iz svih krajeva za koje je vezana – Motovun, Zamask i Pazin, te još više i šire od toga. To u biti nije niti onaj kajkavski koji se govori u Istri, nego nešto između.
Davorka Kotiga Flego je poduzetnica, pjesnikinja, slikarica. Nagrađena za svoj poduzetnički rad, a bavljenje poezijom i prozom za nju je poput relaksa, ali i velike strasti. Njezini su uratci prisutni u brojnim skupnim antologijama, a priprema i svoj pjesnički prvijenac.
Tko je Davorka Kotiga Flego, što ona primarno jest, upitali smo je da se predstavi koristeći taj svoj sasvim poseban „čakavsko-kajkavski“ dijalekt.
Ne znan ka san
- To smo ča smo, ma nanke ja već ne znan ka san, a ka nisan, ko pitate moju dicu ja san njimi najpoprvo mat, ko mi pitate mater i oca san njihova otročica, ko pitate mojega muža, žena san mu, sestri san najprvo sestra, a susedima suseda, zrmanima san zrmana... A ma stešo, vero jako mi je drago da me vi vidite kako poetu i slikaricu (anke meni je to nešto novo), da ne rečen poduzetnicu ili još boje maslinarku, zač jako volin te ulike i jušto tako ne znajuć, se san u besedi i nisan nič kada u ruke zemen pinel, koji put delan jeno po jeno, a koji put lepo se to zmišan i eko van ča dobijete, poli nas su užali reć, paštroć, reče Davorka.
- Ma škerac u stranu, da nan ne biju rekli da se samo zafrkavamo, ja nekako peran da to tako mora bit, sakemu, u pravo vreme, rabi dat oni parat sebe ki ga pripada, od svojega srca i duše. To je recept kako ja sve pomalo rivan i moren kako moren. A od vajka me je se interešalo i nič mi ni bilo teško za storit, nikamo za poć, svima pomoć koliko se more i još malo već. Znate, ko me pitate ka je za me istrijanska beseda, moran van reć da ju saki dan se već osjećan i se već kapin ka znači. Torniva nas doma. Daje nan korene. Za zemlju nas veže. I za jude, koji kako i mi kapiju, i nose na duši teret pokoljenja. Ono neč ka i mi moramo puštiti našoj dici da ne budu zgubljeni na svitu. Makar san se ja najprvo navadila govorit "po hrvacki", pak na cesti u Motovunu, sa susedima, kao talijanski, a tek oni put s nonon i barbetima i zrmanima i slušajuć otroke u školi počela san govorit i po domaće, malo oko Motovuna, po motovunski, pak san šla na fakultet va Reku i na, pobrla san i nešto njihovega, pole tega delat u Pazin, san se navadila sa ča, a oženila san se na Zamask i to van je ono "KA" ki mi poneki put ujde. Škerac. Zač je to bilo tako? Zato jer se je u Motovunu oni put, kada san ja bila mića, već govorilo književni hrvatski nego dijalekt, forši je anke sada tako. Druga stvar, jako san volila štijet, nisan iz rukah pušćala libar, a libri su bili na standardu, ni bilo čuda tega na dijalektu, nekoliko pjesmica za lektiru od Drage Gervaisa, Mate Balote, njih smo se vadili napamet i zavajk iman pred očima sliku Učke i "kućice miće i još manje lešice po keh se dičica igraju" i onu „mat ki je sto miljari koraki učinila“ natašte da bi mi donesla glas da je koza krepala".
Nosila verše cili život
- Te san verše cili život nosila na duši i te slike su malo pomalo počele stvarat druge slike, kad im već ni bilo mjesta u glavi, kad mi se je učinilo da već niman besed, onda san počela slikat. Fala mojemu učitelju koji me je navadi osnovama boja i tehnikama i koji i dan danas pomaže. A to slikanje mi je puno pomoglo u životu, to je moja, kako se ono reče, antistres terapija. Kada slikan, sve nestaje, a i jako je lepo kada van se pred očima iz ničesa stvara slika vašin rukami stvorena. Svi govoriju da se u Istri more živet, da ima dela, da je lušo. Ma ja van rečen da baš i ni tako. Meni se pera da se nijenemu već ne dela i da svi samo čekaju ne bi li nešto dobili, od oca i matere, od države, od popa, ne znan ni ja od kega. Tužno je to, tolike mladosti, toliki životi gredu za nič. A od nič, ne more bit nešto, nič je nič. Za nešto storit treba zasuć rukave i delat. Ne uru, dve ni pet nego stalno. I kad se jedanput navadiš počneš u temu i uživat. Ja već ni ne znan koje mi je delo, a koje zabava, samo znan da san celi dan u motu, da su mi dani kratki za sve ča iman u planu, za sve ča san se napensala storit. Eko, lani san oslikala dve slikovnice, jenu moju, se zove „Ulika“ i jenu od Marije Sošić "Anica i Žabica", pisala san poeziju za neke zbirke i natječaje, a za to drugo leto se šperan da ću forši rivat složit i jednu zbirku od svojih pjesama, tolikima san obećala i tolikima san je dužna, da mi ne zamerite, anke ko san meritala, zaključuje Davorka.
Ča san
ča san
ča nisan
san ča san
to ja znan
ti si ča si ti
ma nu povej mi
da san ja ti
a ti da si ja
bimo li bili
jedan ili dva
(objavljeno u Veršima na šterni)