S Goranom Vojnovićem razgovarali smo u povodu današnjeg gostovanja na Sajmu u 18 sati s knjigom "Skupljač strahova".

Koliko je Vas u Puli, odnosno koliko je Pula u Vama kao svojevrsna konstanta u stvaralaštvu?

- Nažalost, više je Pula u meni nego što sam ja u Puli, to je za mene prostor i vrijeme više nego grad. Pula, čini mi se, traži svoju budućnost poput klinca koji po dvorištu vezanih očiju traži sakrivene prijatelje, a ja u tom gradu na sličan način tražim i pronalazim svoju prošlost. Čovjek je, kažu, ono što se sjeća, a ja se, izuzev Ljubljane, nijednog grada ne sjećam tako dobro kao Pule. Zato ne mogu da ne pišem o Puli, o onome što ona za mene predstavlja.

Življa Pula

Ovo je djelo možda i do sada Vaše najosobnije, najviše prodirete u slojeve duše. Kako je krenula ideja o pisanju ove knjige?

- Ideja je bila da se objavi zbirka mojih časopisnih kolumni, ali one su manje-više izgubljene u vremenu i stilski neujednačene. Dok sam pregledavao tekstove napisane proteklih desetak godina, shvatio sam da sam napisao nekoliko vrlo osobnih publicističkih tekstova koji bi zajedno mogli tvoriti izvanvremensku, memoarsku prozu. Ova knjiga za mene nije tek zbirka objavljenih tekstova, već putovanje kroz proživljeno i promišljeno. Neke sam tekstove tek osvježio, ali većinu sam za potrebe knjige raspisao ili čak nanovo napisao. Zanimljivo je i što sam skoro trećinu tih tekstova izvorno napisao na našem jeziku, što za hrvatski Telegram, što za srpsko Vreme, potom za potrebe knjige preveo na slovenski i obradio, a sada su ponovno prevedeni na hrvatski.

Kakva je današnja Pula u odnosu na onu iz Vaše mladosti, kada ste dolazili tijekom praznika?

- U mom sjećanju Pula je prije svega mnogo življi grad. Ljeti je i danas gužva u Prvomajskoj, na Forumu ili Verudeli, ali pamtim živost i u onim dijelovima grada gdje sada vlada zatišje. S druge strane Pula moje mladosti nije jedan već su barem dva grada, onaj do rata te onaj tijekom rata i nakon njega, grad koji se pred mojim očima mijenja, grad iz kojeg jedni ljudi odlaze, a drugi dolaze. Odlaze oficiri s obiteljima, nestaju turisti, a pojavljuju se izbjeglice.

Sve drukčije

Pula moje mladosti je i onaj zamračeni grad kroz kojeg se usred noći vozim na željezničku stanicu jer u četiri ujutro kreće zeleni vlak za Ljubljanu. Nakon zračne uzbune i dana provedenog u podrumskom stanu susjede Zlate vraćam se u Sloveniju, gdje se u međuvremenu desio desetodnevni rat, a meni upravo tu, u grada pogašenih svjetala, prvi put postaje jasno da će od sada sve biti drugačije.

Proces nastanka knjige, zahtijeva li katarzu?

- Moje knjige nastaju sve duže i duže pa njihovo okončanje za mene predstavlja katarzu. Kada godinama kopate po sebi i kao iz rudnika rijetkim mineralima izvlačite sitne dragocjenosti pa ih onda, opet godinama, preslagujete i do iznemoglosti obrađujete ne bi li iz njih nastalo nešto što ima barem imalo smisla i za nekog drugog, a ne samo za vas, sretni ste kada se primaknete kraju. Tijekom nastanka romana sam krajnje nesiguran u to što radim i tek u rijetkim mi se trenucima pričini da bi to moglo biti u redu. Zato i znam da ne bih nikada pisao romane da me nešto u meni ne tjera da ih pišem.

Nostalgija

Za čime ste najviše nostalgični, i koji grad doživljavate svojim?

- Za mene je pogled unazad dugo bio mučan jer su sjećanja na sretno rano djetinjstvo bila nerazdvojno pomiješana s onime što je tome slijedilo. Nisam zato razumio nostalgičare koji su maštali o dobrim starim vremenima i mislio sam da je s njima nešto naopako. Danas je, međutim, i sa mnom nešto naopako, zašao sam, izgleda, u naopake godine pa sam sve češće nostalgičan i sve više uživam prisjećati se onoga što je bilo prije četrdesetak godina. Moji su gradovi zato gradovi sjećanja, koje nitko osim mene nije u stanju posjetiti.

Povezane vijesti

• Bez sredstava za BOOktigu, obljetnicu Ivana Paulette…
• Dolazimo u svijet kojeg se ja izrazito plašim
• Deset dana u znaku knjiga, autora i popratnih programa