Na Doručku s autorom uz Aljošu Pužara poznata talijanska književnica Dacia Maraini je rekla da dolazi iz međunarodne obitelji, jedna je baka, s očeve strane, bila Engleskinja, a druga, s majčine strane, Čileanka i sve je to utjecalo na nju. Otac je bio antropolog, u obitelji nije bilo ideologije niti politike, a otac je kazao da proučavajući DNK je ustanovljeno da rase ne postoje, nego neke biološke i povijesne razlike, ali ne drugo.

- Otac je dobio stipendiju za Japan, kao antropolog i prve godine tamo su bile jako lijepe. Jednom, kada me otac optužio da sam uništila knjigu rukama prljavim od tinte - imala sam šest godina, jako sam se naljutila jer sam nepravedno optužena, imala sam, istina, prljave ruke, ali nisam dirala knjigu, tako da sam iskoristila trenutak nepažnje roditelja i pobjegla. Oni su me panično tražili i onda dobili poziv iz policije da su pronašli izgubljenu plavokosu djevojčicu. Kada su došli po mene, našli su me na stolu gdje pričam s policajcima, dobro sam pričala japanski i govorila da želim biti policajka. No, s ratom, i kada se nismo priklonili tadašnjoj Republici Salo', definirali su nas izdajicama te uslijedilo je iskustvo konc-logora, gdje smo bili dvije godine. To je bilo grozno iskustvo, nas djecu smatrali su inferiornim i nisu nam davali za jesti, tek žlicu riže dnevno. Moj otac se suprotstavio tome, kada je vidio da nema drugog načina, napravio je ritual yubikiri, odnosno u japanskoj kulturi kada odrežeš prst i baciš ga na neprijatelja, on ti je onda dužan. Otac je, zahvaljujući činjenici što je bio antropolog, znao sve te običaje i tako spasio nas djecu. Onda je taj neprijatelj odmah doveo kozu čije nas je mlijeko spasilo. Nakon završetka rata proveli smo još godinu dana u Japanu jer nismo imali brodove za vratiti se. U međuvremenu smo se dobro oporavili i pri povratku su bili komentari da nam i nije bilo tako loše.

Govorila je Dacia i o svojoj obitelji, o baki Soniji koja je imala lirski glas sopranistice, ali nije smjela nastupati jer se smatralo da to nije primjereno, sestra Toni bila je obiteljska povjesničarka, sestra Yuki, glazbenica, dosta je bolovala i smatralo se da njezini problemi imaju veze s atomskom bombom bačenom nad Hirošimom.

- Pohađala sam i firentinsku renesansnu školu. Kulturološki šok je bio i što se religije tiče, u japanu Buda, debeo, miran, odmara, a predodžba Krista prekrivenog krvlju bio je šok za mene, navela je.

Istaknula je i da su tijekom fašizma u Italiji bile nepoželjne Kafkine knjige, kao i Dostojevski, te kako se družila s Pier Paolom Pasolinijem, Italom Calvinom, Leonardom Sciasciom, Carlom Emiliom Gaddom, Elsom Morante te upoznala Alberta Moraviju s kojim je godinama potom bila u životnom partnerstvu.

- Moravia je volio slušati mlade, uzeti u obzir njihove ideje, zanimao ga je i feminizam, navela je.

Govorila je i o svojim knjigama, kazalištu za žene, feminizmu te o tome da treba gledati naprijed.

Predstavljanje je prevodila s talijanskog Erika Koporčić Sovilj.

Povezane vijesti

• Nema više u birtijama novinara i pisaca
• Vladislav Bajac: Žene su odanije čitateljice
• Književnost je najugodniji način da se nadmaši stvarnost