Povodom Mjeseca hrvatske knjige u Gradskoj knjižnici i čitaonici predstavila se pulska prevoditeljica i novinarka Glasa Istre Vanesa Begić. Kako reče na početku Iva Lanča Joldić koja je moderirala razgovor, kada su krenuli pripremati ovaj program prigodno nazvan "Prevoditeljica u gostima", Begić se nametnula kao logičan izbor.

Ona je diplomirala talijanski jezik i književnost na Pedagoškom fakultetu u Puli te magistrirala književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osim što je nagrađivana prevoditeljica koja je prevela više od 40 knjiga, samostalno ili kao jedna od prevoditeljica, autorica je nekoliko knjiga te i kao novinarka prati književnu scenu.

Pričala je o svojim iskustvima i kako se kod nje razvila ljubav prema prevođenju, a počelo je tako da je oduvijek voljela čitati, jako su je zanimali jezik i kultura te kulture u doticaju.

Prva iskra pojavila se za vrijeme studija no sve se iskristaliziralo kada je kao mlada novinarka pratila Slavističku školu koja je tada djelovala u Puli gdje je prisustvovala predstavljanju talijanskog prijevoda djela Ranka Marinkovića "Ruke" gdje je prevoditeljica s puno ljubavi pričala o prijevodu, što su prevoditelji, kako prevesti s jednog jezika na drugi a da to ne bude tek puko prenošenje teksta nego mu udahnuti život i dati neki poseban značaj.

- Tada se, u biti, kod mene rodila prva ljubav prema prevođenju i prema književnosti, na taj drukčiji način, kaže Begić, i 2000. godine počela i sama prevoditi s hrvatskog na talijanski.

Godinu dana kasnije angažirao ju je Elmo Cvek iz izdavačke kuće C.A.S.H. da prevede pustolovne romane koji su izvorno pisani na engleskom ali imali su autorizaciju samo za prijevode s talijanskog. Kako kaže Begić, posao nije bio težak ali je bio obiman i valjalo ga je završiti u roku, a bilo je puno teksta.

Ističe i da su honorari za književno prevođenje jako mali, za razliku od stručnih prijevoda.

Posebno zanimljivo i izazovno bilo joj je prevoditi Svevov roman "Senilità", za čiji je naslov shvatila da ga je najbolje prevesti kao "Mlada starost", a za prijevod ovog talijanskog klasika dobila je posebno priznanje što je bio poticaj za dalje. Izazovan je bio i veliki Pirandello - njegovo jedno manje poznato djelo "Quaderni di Serafino Gubbio operatore".

Osim književnih djela prevodila je i vodiče, npr. o Puli, povijesti Raše ili Rapca…, no, kako kaže, najteže je prevoditi poeziju. Štoviše, smatra da bi se poezija možda trebala čitati u originalu, ali onda bi se smanjio krug čitatelja. Tu se povlači i ono pitanje mora li se biti pjesnik da bi se prevodila poezija.

Također Begić kaže da joj je lakše prevoditi s talijanskog na hrvatski, a i ovaj put na red je došla vječita tema koliko se daleko može ići u prevođenju, te koliko se treba nešto objašnjavati čitateljima. Begić smatra da se ne treba biti previše opterećeni fusnotama jer se gubi smisao ako se sve prevodi i doslovce objašnjava.

Povezane vijesti

• Uručene nagrade za književne prijevode DHKP-a "Josip Tabak" 
• Ž. Lovrenčić dopisna članica Hispanoameričke književne akademije 
• Ovogodišnji Mjesec hrvatske knjige posvećen je prevoditeljima