Monodrama "Zemlja vukova" autorski je projekt glumice Tonke Mršić i redateljice Gale Nikolić, koji večeras u 20 sati gostuje u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula. Ova crna komedija s elementima apsurda, nastala je iz potrebe da se ljudi zapitaju što znači biti žena u maloj zajednici kao što je Lika, odnosno što znači biti žena u Hrvatskoj.

Predstava je prošlog ljeta gostovala na Velikom Brijunu u sklopu programa u organizaciji Ulysses teatra, a oni koji su došli mogli su svjedočiti energiji glavne glumice, sigurnoj režiji i priči koja se podjednako otvoreno obraća ženama i muškarcima, s očitim ciljem da nikog ne ostavi ravnodušnim. Predstava se bavi društvenim pravilima - prvenstveno Like ili bilo koje druge male zajednice - koja utječu na sudbine triju Ličanki u različitim životnim razdobljima. Kroz tri različita karaktera autorice progovaraju o patrijarhalnom društvu, tradicionalizmu, položaju žene u braku, izboru, samoći, posljedicama rata i nemogućnosti izlaska pojedinca iz okova rečenice "A šta će ljudi reći?"

O tome što su ljudi zbilja rekli, te kako je bilo raditi predstavu o položaju žena, razgovarali smo s Tonkom Mršić i Galom Nikolić.

Osobna i univerzalna priča

- Kako su predstavu prihvatili u Lici, gdje se radnja događa? Bi li ova priča bila drukčija da je smještena u neki drugi dio Hrvatske? Postoji li razlika između tradicionalnije i modernije Hrvatske kada se radi o odnosu prema ženama i njihovom položaju?

Gala Nikolić: - Posebnost ove priče je u tome da je to i dio Tonkinog identiteta jer je Tonka iz Like. Posebnost je i da nitko nije prije progovarao o Ličankama. Ali patrijarhalni odnos prema ženama je duboko usađen u Hrvatskoj i ostatku svijeta. Mislim da se sve žene i muškarci mogu naći u određenim situacijama. Mi pričamo priču i o ratu, o majkama, o odrastanju, o tome kako naše hrvatsko društvo (tradicionalno društvo) utječe na pojedinca. Mislim da je onoliko koliko je osobna toliko je i univerzalna. Sada dok sam na studiju u Americi mogu zamisliti da bi predstava funkcionirala i da je premještena u neki tradicionalni teritorij Amerike i da je promijenjen rječnik tih žena, kao i da se predstava prebaci u ratom pogođenu Ukrajinu. Moje pitanje za Vas je što je to modernija Hrvatska? Da, naša predstava je lokalizirana prvenstveno za Liku, ali predstava odzvanja i u Rijeci, i u Zagrebu, na jednako izražen način.

Tonka Mršić: - Reakcije su fantastične, posebno me oduševila publika u Srbiji, točnije u Zaječaru na Festivalu malih kazališnih formi, koja je prekrasno prihvatila ovu našu priču. Tamo smo nastupale pod teatrom Ulysses pa im se želim zahvaliti na pruženoj prilici, a i osvojile smo Specijalnu nagradu na tom Festivalu, što je naša prva, ali nadam se ne i zadnja nagrada. Malo sam pesimistične prirode pa mi se često čini da je "moderna" Hrvatska samo prema vani ljepše upakirana tradicionalna Hrvatska, a norme ponašanja i položaj žena jednak je u svakoj regiji. Možda baš zato predstava odzvanja po svuda, na isti način.

- Što je, po vašem mišljenju i iskustvu, najteže kada ste žena u Hrvatskoj?

Gala Nikolić: - Mi smo žene, a još smo i glumice! Najteža stvar je nedostatak podrške. Primjerice, žene koje su zlostavljanje nemaju nikakvu podršku policije, nemaju se kome obratiti, prepuštene su same sebi. To je strahovita situacija. Žene se više osuđuju od muškaraca. Ako žena želi razvod ona je kriva za propast braka. Postoji i veliki nedostatak poslovnih prilika. Naši muški kolege su definitivno više zaposleni nego naše ženske kolegice. Žene koje imaju mišljenje prozivaju se ludima i to se uzima kao normalno i smiješno. To se vidi i u našim generacijama koliko god progresivne bile.

Tonka Mršić: - Pritisak je ogroman, od nas se očekuje da budemo bolje u školi, a onda se s druge strane očekuje da stavimo svoj posao na čekanje kako bi odgajale djecu. Ako nismo udane ili u vezi - nitko nas neće, ako jesmo - kurvetine smo. Koncentriranje na karijeru se smatra sebičnim, a ženama koje po kući obavljaju poslove isti rad nije plaćen. Nekako se podrazumijeva da žene rade osam sati kućanske poslove, osam sati neke plaćene, a onda još budu savršene majke, supruge, ljubavnice i fantastično izgledaju. Prilično iscrpljujuće, zar ne?

- Koliko ima autobiografskih elemenata u priči, a koliko ste bili nadahnuti tuđim sudbinama?

Gala Nikolić: - Pustit ću Tonku da priča o tome, a ja ću samo reći da ukoliko nas poznajete malo bolje možete vidjeti koliko smo prožete kroz predstavu. Tu je naš crni humor, Tonkina direktnost, moja poetičnost, ljubav prema mračnim začudnim stvarima, naš bunt i velika prijateljska ljubav.

Tonka Mršić: - Mnogo, ako već nije iz mog iskustva onda je iz iskustva mojih roditelja, poznanika i prijatelja. Osluškujući tu Liku u kojoj sam odrasla sa sobom nosim veliku količinu srama koju nameće samo društvo, ali i snage koju volim reći da primam od Velebita. Za konkretne primjere pozvat ću ljude na predstavu, dođite i pogađajte koji su moji privatni elementi unutar likova.

Premijera u Los Angelesu?

- Jeste li se s obzirom na temu, u nekom trenutku zabrinule u vezi toga kakve će biti reakcije i možda poželjele povući iz projekta?

Gala Nikolić: - U svakom umjetničkom projektu postoji mala doza sumnje u ono što radiš. Posebno ako se želiš baviti ''osjetljivim temama''. Smatram da je kazalište dio mojeg osobnog bunta prema svijetu te da u kazalištu otvaraju teme o kojima se ne priča u svakodnevnom danu jer one tamo stvaraju određenu nelagodu. Ali ja ne vjerujem u kazalište koje zabavlja da bi zabavljalo. Kazalište je za mene prostor slobode i propitkivanja, i ljudi u principu dolaze u kazalište da bi osjetili neku vrstu konekcije. Tako da je raditi svoj projekt velika čast i veliko uzbuđenje posebno kad nešto probaš prvi put. U dubini sam znala da ova naša priča ima veliki bunt, veliku poruku i da radimo nešto što će izazvati konekciju. I napravile smo to drsko, emotivno, smiješno i u glavu kakve smo i nas dvije. Kao autorica i redateljica morala sam biti Tonkin oslonac i njezin kapetan. Imale smo međusobno povjerenje da će svaka odraditi najbolje svoj posao i da će naša glumačka i režijska rješenja raditi za projekt. I naravno, jako dobro smo se zabavljale. Nadam se da će predstava rasti, prevedena je na engleski i voljela bih i da imamo premijeru i u Los Angelesu!

Tonka Mršić: - Povlačenje za nas dvije nekako nikad nije rješenje, previše smo borbene, previše nas loži izazivanje reakcija jer je za nas to znak da smo ubole u sridu, u samu srž problema. Nastup u Gospiću je za mene bio stresan, ali je fantastično prošao, bila je prepuna dvorana i ono što je meni najviše značilo je dolazak ljudi koje inače ne zanima teatar. Poanta je i u tome, baš njima je potrebna jedna "Zemlja vukova" za osvješćivanje sebe. Ličani su ponosni ljudi i ne vole kad im neko prikazuje stvari onakvima kakve jesu jer se često vide u idealiziranom svijetlu pa je tako rečenica "Mi Ličani radimo to tako" česta pojava i kraj svake diskusije. Gala i ja imamo isti pogled na ono što težimo da kazalište bude, u procesu se nije dogodilo da su nam se različite stvari činile točnim ili ispravnim. U jednom trenutku usred naših dugih proba djelovalo mi je kao da smo jedna osoba istih želja, ciljeva i strahova. Od svih na klasi nju sam prvu zavoljela, ona je moja redateljica u ovom projektu, kolegica glumica, ali najviše od svega ona je moja prijateljica. I potencijalno kuma jednog dana.

Zauzeti se za sebe

- Što biste ovom predstavom, ali i ne samo njom, htjeli poručiti muškarcima, a što ženama?

Gala Nikolić: - Mijenjajmo svijet oko sebe. A što će ljudi i kako doživjeti dok budu gledali predstavu, to je magija umjetnosti.

Tonka Mršić: - Apsolutno potpisujem riječi svoje redateljice.

- Što, po vama, ženama u Hrvatskoj danas preostaje, kojim putem bi trebale ići da se ovo o čemu govorite u predstavi preseli isključivo u područje fikcije?

Gala Nikolić: - Zauzeti se za sebe. Teško je jer se treba izdići iz društva i ne mariti za mišljenja drugih, što je često i usamljeno. Podržavati druge žene, obrazovati svoju djecu da razmišljaju drugačije.

Tonka Mršić: - Mislim da je najvažnije da se mi žene držimo zajedno. Da se podržavamo i ne osuđujemo. Učiti djecu istinskim vrijednostima, da se ne bi ponavljali stihovi meni najdraže pjesnikinje Radmile Petrović "Babe i vi ste samo rađale sinove koji su vam poslije razbijali glave".

Povezane vijesti

• Vjenčanja, razvodi i pubertet
• Predstava Matije Ferlina "Staging a Play: Antigona": ANTIGONA JE AKTUALNA SVE DOK POSTOJI IZRABLJIVAČKA VLAST
• Zbirka satiričnih monologa: "MISTERO BUFFO" U UTORAK U INK-u