Svoje priče, u kojima će se mnogi prepoznati, izveli su: Barbara Božac, Klara Pavlović, Mark Marić, Noa Pavlinović, Noah Cvijanović, Rina Renier i Vito Floričić. "Solo za sedam" je predstava čije su pojedine točke osmislili sami protagonisti, dok je koreografkinja Andrea Gotovina to vješto povezala u jednu cjelinu
"Solo za sedam" bavi se i traženjem sebe (Snimio Manuel Angelini/INK)
Dok se proljeće sprema za svoj glavni čin, na Maloj sceni Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula preksinoć je održana pretpremijera predstave "Solo za sedam" u izvedbi članova i članica Plesnog studija INK-a pod vodstvom koreografkinje i plesne pedagoginje Andree Gotovine, a sinoć je bila i premijera. Svoje priče koje nisu baš toliko osobne jer će se u njima mnogi prepoznati izveli su Barbara Božac, Klara Pavlović, Mark Marić, Noa Pavlinović, Noah Cvijanović, Rina Renier i Vito Floričić.
Večer uoči Svjetskog dana plesa mlade plesačice i plesači izašli su tako na pozornicu da bi kroz pokret, glazbu i poneki glas predstavili svoje viđenje teme koja se često obrađuje u umjetnosti, a to je samoća. Kako Andrea Gotovina nikada ništa ne servira na prvu loptu, i kako kod nje i predstava koje ona režira i koreografira uvijek ima nečeg dubljeg, bilo da se radilo o predstavama za mlađu ili stariju publiku, tako i "Solo za sedam" nudi jedan ne baš uobičajeni pogled na samoću. Nisu svi književnici, filozofi ili glazbenici isticali samoću isključivo kao nešto negativno. Arthur Schopenhauer davno je konstatirao: "Čovjek pun duha i u potpunoj se samoći izvanredno zabavlja svojim mislima", dok su neki drugi govorili o "odaji samo za sebe", a Leonard Bernstein govorio je o samoći kao nužnom sastojku za skladanje njegovih skladbi. Ipak, čini se da su oni koji su samoći spremni naći poneku dobru stranu u velikoj manjini.
"Solo za sedam" zato nudi jedan novi pristup, a što je još važnije, radi se o predstavi čije su pojedine točke osmislili sami protagonisti, dok je Gotovina to vješto povezala u jednu cjelinu. Protagonisti ove priče, odnosno priča se povezuju i zbližavaju, ali isto tako i odvajaju pa se u nekim scenama čini kao da će se sudariti i da će se njihovi životi spojiti, no u zadnji trenutak izbjegnu jedno drugo. Neki kroz život idu dalje sami, dok i oni koji nađu nekog ne završe uvijek sa sretnim krajem. Ovo su priče u kojima bi se mnogi mogli prepoznati, oni koji to proživljavaju ili koji su to odavno proživjeli, poput scene u diskoteci (ili noćnom klubu) koja podsjeća na osjećaj izoliranosti kada bi se baš trebala osjećati povezanost. To što glazba svira i rotiraju svjetla ne znači da svatko u tome uživa ili išta osjeća. Odnosno, možda neki baš u takvim situacijama osjećaju najveću tugu, no i tuga je jedan od osjećaja koje treba znati prigrliti. Neki pojedinci upravo se u grupi najviše osjećaju usamljeno, dok tu usamljenost ne osjećaju baš dok su sami. Lijepo je družiti se, ali to zna biti i iscrpljujuće. Čovjek jest društveno biće ali nije perpetuum mobile i svatko treba povremeno sam napuniti baterije kako bi se nosio sa životom.
Čini se da se "Solo za sedam" bavi i traženjem sebe. Tim više što su njeni akteri upravo u toj životnoj dobi (iako ta potraga nikada do kraja ne prestaje, no oni toga još nisu svjesni). Na kraju krajeva, sebe, odnosno svoj neki životni smisao, je moguće naći i u toj maloj sobi, odvojenoj od vanjskog svijeta. To se zbilja nikad ne zna. Pritom treba naučiti prihvatiti sebe, sa svojim manama i prednostima.
Priče u ovoj predstavi Plesnog studija INK-a su pažljivo razrađene i svjetovi njenih aktera koliko god da su posebni nisu hermetični, odnosno te su priče univerzalne. Tu intimu izraženu kroz pokrete sjajno prati glazba Carlosa Andresa Fagina. Ovaj rođeni Argentinac i ujedno suprug Andree Gotovine koji se snašao u Puli i postao dio ovdašnje glazbene scene, i to prije svega onog njenog jazz segmenta, napravio je u "Solu za sedam", za sada, svoj najbolji glazbeni rad koji prikladno upotpunjuje predstavu i prati njene protagoniste na putovanju k samima sebi. "Solo za sedam" mogao bi se izvoditi i bez glazbe, ali Faginova muzika dodaje još jedan sloj u toj intimističkoj priči, kao i osvjetljenje za koje je zaslužan Dario Družeta.