Jazz spektakl
Miles Davis i John Coltrane ponovno oživjeli u Puli. Mala scena INK-a ispunjena do posljednjeg mjesta
(Snimio Mladen Radić)
Do zadnjeg mjesta, a pomalo i preko toga, bila je Mala scena Istarskog narodnog kazališta ispunjena publikom koja je došla uživati u istarsko-finskom kvintetu, odnosno kvartetu Branka Sterpina uz dodatak Tima Lassyja, koji je izvodio skladbe jazz velikana Milesa Davisa i Johna Coltranea.
Najbolje
Publika koja je došla uživati, zbilja je uživala, a povod da se opus dvije legende jazza, saksofonista Coltranea i trubača Davisa, objedini u jednom nastupu bila je stogodišnjica njihovog rođenja. Ni jedan ni drugi nisu među živima, no njihova glazba magnet je za stručnjake kao i za površne znalce, a njihova imena znaju svi koji su iole upoznati s jazzom. Što se tiče stručnjaka na sceni koji su se sjatili u petak navečer i priredili vrhunski doživljaj, to su trubač Branko Sterpin, bubnjar Adriano Bernobić, klavijaturist Kristian Terzić, kontrabasist Zvonimir Šestak i tenor saksofonist Timo Lassy.
Ekipa koju publika jako dobro poznaje i čija imena imaju određenu težinu pokazala je svoju uvježbanost u odavanju počasti velikanima, ali ovo nije bilo tek puko glazbeno "recitiranje" ili "prepričavanje" skladbi iz ostavštine, već jedan savršeno uigrani nastup. Taj nastup pored toga što je pokazao odlično poznavanje glazbene povijesti, u ovom slučaju one koja ide od 1950-ih do sredine 1980-ih, podsjetio je da su ovi muzičari već izvodili neke od tih skladbi, no koncert na Maloj sceni predstavio ih je u odličnom raspoloženju i savršenoj vezi s publikom. Nije dovoljno samo izvući pjesme poznatih izvođača, već ih treba znati prenijeti baš u tom određenom trenutku i na pravi način. Nije dovoljno usporiti ili ubrzati, treba znati kada i kako to učiniti, kada se povezati unutar benda i kada biti spremni za soliranje, no iznad svega treba znati stvoriti atmosferu, a to nije nimalo lako, jer ona se ne može naučiti, ona se može dogoditi. Osim ako ste neki od ovih glazbenika i znate kako to raditi. Koliko god da pohvale na njihov račun možda zvuče pretjerano i pretenciozno, dovoljno puta sam ih gledao i slušao u raznim kombinacijama da znam oni to mogu i baš zato od njih uvijek očekujem najbolje. Očito je i da oni sami od sebe očekuju najbolje, pogotovo kad su među ljudima koji ih poznaju, a oni na ovom koncertu nisu krili oduševljenje.
Slatki osjećaj
Od bržih stvari s ritmovima koji bi u nekim drugim okolnostima prizvali na ples od onih prokleto sjetnih, ali jednako upečatljivih balada koje će vas osvojiti ako su izvedene na pravi način, ako im je dodano ono nešto, ta neka boja, možda baš plava (ili možda zelena), taj neki zvuk zbog kojeg ćete bez gledanja na sat znati da je ponoć jer ona ovdje traje vječno. To je taj neuništivi duh koji opstaje i koji se provlači i koji vas osvaja bez obzira čujete li ove skladbe prvi ili pedeseti put. To su te "stepenice prema nebu"... Odnosno, ako netko nije razumio sve ove aluzije redom su to bile skladbe "Blue train" (Coltrane), "Seven steps to heaven" (Davis), "Naima" (Coltrane), "All blues" (Davis), "Resolution" (Coltrane), "Tutu" (Davis, skladatelj Marcus Miller), "Blue in green", (Davis) "Milestones" (Davis, ona novija skladba istog naziva) i za očekivani i zasluženi bis "Moment’s notice" (Coltrane).
Taj "moment" (kad me već krenulo...) trajao je baš koliko je trebao i ostavio onaj lijepi, slatki, ali ne preslatki, osjećaj zadovoljstva viđenim i čujenim, kao i malo ponosa kada se prisjetimo kakve glazbenike imamo na Poluotoku.
