Ove subote s početkom u 20 sati u Gradskoj galeriji Fonticus u Grožnjanu održat će se predstavljanje tri samostalna likovna projekta - to su samostalne izložbe Jürgena Karwelata "Grožnjanci 1989 / Grisignanesi 1989.", Mirande Legović "Grožnjanska ognjišta / Focolari di grisignana" i Roka Zelenka "Inferno".

Kustos izložbe je Eugen Borkovsky, te donosimo njegove komentare o izložbenim projektima:

Karwelat Jürgen - GROŽNJANCI 1989.

Karwelat Jürgen, pravnik, dokumentarist, fotograf, predstavlja seriju portretnih fotografija. Sve fotografije su crno-bijele, a pažnja je uvijek pridavana glavi, licu, tek rijetko profesiji ili ambijentu. Lice nosi oznaku identiteta. Ono otkriva naše unutarnje stanje ili nosi željenu grimasu. Lice je dio tijela koji je neponovljivo osoban, koji nas označava kao pojedinca. Tijekom povijesti čovjek je najviše obrađivan likovni motiv. Ponekad je vizualiziran prikazima tijela, a ponekad je pažnja usmjerena na glavu. Karwelat pažnju pridaje licima bez drugih dijelova tijela. Autor motive ne postavlja u izdvojeni ambijent. Neki modeli zadubljeni su u svoje trenutno stanje: razmišljanje, opuštanje, komuniciranje pogledom. Neka lica djeluju kao da se smiješe uz tremu ili opušteno. Naziremo djeliće karaktera.

Ova izložba svojevrstan je projekt memorije. Niz fotografija rezultat je istraživačko-dokumentarističkog činjenja ostvarenog tijekom 1989. godine. Tako imaju vrijednost zabilježenog vremena povijesti Grožnjana. Na nekim fotografijama prepoznajemo aktere koji su tada bili mlađi najmanje trideset godina. Uz njih zapažamo i osobe koje su nas u međuvremenu zauvijek napustile pa je njima ova prezentacija i svojevrsni hommage. Među licima prepoznajemo nekoliko domaćih ljudi, ali i umjetnika koji su od 1965. doseljavali na Grožnjan, osobno podupirući ideju Grada umjetnika.

Autor se laća dokumentiranja osobnog. On poznaje pravila tradicije. Zna koje značenje od prikazivanja lika očekuju autor, a koje promatrači fotografije. To su formalni, fizionomski identitet modela i značenjski identitet, svodljiv na psihologiju karaktera. Relacija percepcije formalno je opisiva odnosima između linija, tonova, sjena, ali ovdje je zanimljiviji socijalni ili povijesni kontekst atraktivne lokacije. Čini se da je na početku bio čin traganja za motivom i bilježenje na fotografski materijal, bez namještanja ili poziranja, kao u prolazu. Neki akteri kao da su prekinuti u svojoj aktivnost pa su snimljeni u introvertiranim stanjima. Neki su vedri i raspoloženi za suradnju s fotografom.

Kad je fotografija u pitanju, iako tehnologija ne ograničava status djela, postavlja se pitanje što je to umjetnička, a što dokumentarna fotografija. Ovaj niz velikim dijelom pripada kvalitetnoj dokumentarnoj fotografiji, a dio radova može se posebno pohvaliti zbog visokih kreativnih dometa.

Portret je i znak društvenih pravila. Grimase su često uvjetovane običajima, sustezanjem i drugim socijalnim faktorima. Indicije stanja ili odnosa pojedinca i okoline provlače se kroz radove. Autor pokušava prodrijeti u ljudsku psihu, u ono ljudsko što skrivamo i što rijetko izlazi na vidjelo. Fotografski zabilježena situacija postaje fiktivna scena za suočavanje. U našem slučaju, imamo dva nivoa suočavanja: pojedinca koji se prepoznaje i grupe promatrača koji tog pojedinca prepoznaju.

Na radovima čitamo cijeli proces: Karwelat ulazi u prostor modela koji mu dopušta prisustvo. Tu, bez režije ili uz minimalno poziranje, bilježi situacije. On, poput tata, krade trenutak osobe. Svojom radoznalošću stvara album. Ova krađa, na zadovoljstvo kradice i okradenog, biva sažeta u format artističkog predmeta. Zahvaljujemo autoru na avanturi svjedočenja. Rezultat njegovog djelovanja portret je Grada umjetnika 1989. godine, kroz portrete stanovnika.

Miranda Legović - GROŽNJANSKA OGNJIŠTA

Ognjište, vatrište, kamin je posebno zidani, poluotvoreni prostor unutar kuće u kojem se loži vatra. U seoskim domaćinstvima služi za kuhanje hrane i za zagrijavanje prostorije, a nalazi se najčešće u najvećoj prostoriji. Ognjište u drugim vrstama prostora služi za grijanje, ali često i kao reprezentativni dio interijera.

Ova tema privlači Mirandu Legović koja još 1992./93. godine obilazi kuće na Grožnjanu u potrazi za autentičnim objektima. Tada i nastaje ova serija fotografskih svjedočenja. Ona odlučuje koristiti crno-bijelu tehnologiju. Fotografije su lagano tonirane u sepia ton, čime je podcrtava vremenitost ovih objekata u prostorima. Čini se da su skoro sva ova ognjišta bila u funkciji u vremenu kad su fotografije nastale. U nekima je zabilježen i vidljiv živi plamen izgaranja drva. U seriju motiva uvršten je i uzidani starinski šporet na drva, koji je iznad imao zračnik poput kamina.

Sva ova ognjišta fotografski su zabilježena na Grožnjanu koji je još 1965. godine proglašen Gradom umjetnika, a u napuštene kuće useljavali su umjetnici. Oni najčešće nisu rušili ove predmete iz poštovanja, ali i zbog njihove uloge koja i dan-danas ponegdje funkcionira.

U slavenskim, ali i drugim mitologijama, kućno je ognjište jako važno. Ono je bilo mjesto oko kojeg se okupljala obitelj, mjesto gdje se pripremala hrana i mjesto izvođenja rituala. Ognjište je bilo mjesto pred kojim su se, kao pred oltarom, ljudi pojavljivali umivenog lica. Ono je u nekim krajevima bilo i mjesto ispod kojeg su se pokapali umrli članovi obitelji i bilo poveznica s duhom umrloga koji je štitio ukućane. Dimnjak ognjišta smatrao se vezom između ljudi i bogova, a prostor oko ognjišta bio je ispunjen posvećenim predmetima. Najsvetiji dio ognjišta bio je plamen smatran božanskim djelom, vatrom koja održava život. Ta vatra bila je fizička manifestacija boga Simargla koji se brinuo o životu ukućana. Smatralo se da je Simargl jedan od potomaka Svaroga, a njegova braća bili su Hors i Dažbog, bogovi sunca i mjeseca. Pored Simargla, u staroslavenskoj mitologiji spominju se duhovi vatre i/ili vilinska bića koja su bila naklonjena ljudima. Među njima su Krijes i Krijesnica, personifikacije svetih vatri koje su se palile na otvorenom, na poljima i uzvišenjima. Vatra se, za stara slavenska plemena, kao i za mnoga druga, povezivala s božanstvima. Hestija je grčka boginja srca, ognjišta, vatre i doma. Hestijin je pandan u rimskoj mitologiji Vesta. Ona je i zaštitnica grada Rima. Agni, staroindijsko vedsko i brahmansko božanstvo vatre, bog je plamenog sunca (na nebu), vatrene munje (veza neba i zemlje), ognjišta i/ili žrtvene lomače, krijesa (na zemlji). Od imena Agni na sanskrtu, nastao je latinski ignis i slavenski oganj.

Na većini fotografskih radova ove izložbene prezentacije nema puno režiranja. Autorica se trudi likovno prenijeti dojam ovih mjesta, ali i dokumentirati stanja i situacije. Zabilježen je zadimljeni i začađeni zid iza gorišta, lanac za vješanje kotlića ili posude za kuhanje. Vide se neožbukani kamenom građeni ili obijeljeni zidovi prostorija i drvene grede stropova. Autorica u kadar uzima i autentične stare predmete poput stolica, polica za suđe, daske za rezanje, tanjure, stare kutljače, košare, boce i vrčeve, čajnike, te željezni pribor za održavanje vatre, asortiman nekadašnje funkcije prostora s kaminom. On je bio i kuhinja, ali često i prostor boravka ukućana, posebno za zimskih mjeseci, pa ga se nastojalo ukrasiti, često policama i zavjesicama. Tu se mogu vidjeti i keramičke ili drvene figurice, fenjer, svijećnjak, šalice od lima ili porculana, keramike. Ponegdje možemo zapaziti i neke artističke predmete jer su u neke kuće bili useljeni umjetnici u Gradu umjetnika.

Miranda Legović ove fotografije prvi put predstavlja na izložbi u galeriji Studio Porton na Grožnjanu 1993. godine. To je ratna godina kad je ljudima bilo milo vidjeti, doživjeti neku ugodnu situaciju. Ognjište predstavlja kuću, ideju doma, topline i sigurnosti. Mačka bi zimi spavala kraj kamina, a domaćini bi se skupljali u prostoru u kojem je objekt bio izveden i u funkciji. Kad se bacaju ili su se bacala stara ljubavna pisma, često je tome služio kamin u radnoj ili nekoj prostoriji. Kraj kamina je doživljaj svijeta drugačiji nego uz električnu peć. Titranje plamičaka, pucketanje vatre, temperatura koja se širi iz tog građenog dijela kuće, stvara se atmosfera sigurnosti i povjerenja, nostalgije. Ideja sretnog trenutka.

Zelenko Rok - INFERNO / VIZUALIZACIJE SLUTNJI

Propitivanje vjerodostojnosti i sumnja u povijesne „istine“ reflektiraju se u suvremenosti mijenjanjem uobičajenih pristupa umjetničkom oblikovanju. Svjedoci smo osvješćivanja, protivljenja jednoobraznosti i kulturalnoj centraliziranosti. Umjesto isključivo estetskog, postmodernizam poštuje instinktivno i osobno. Tragove ovih postulata nalazimo na kolekciji likovnih promišljanja koje podastire Rok Zelenko. Pred nama je niz asocijativnih scena izvedenih akrilom ili uljem na platnu. Iako unutar serije nalazimo više pristupa oblikovanju, autor nudi cjelinu.

Okruženi smo prostorima slika na kojima nalazimo zbunjujuće kombinacije motiva. Na putu od prepoznavanja ka značenju, pomiču zanimanje ka semiotičkom propitivanju. Percepcija ovog ciklusa olakšana je naslovom: Inferno. Naslov projekta uvlači nas u doživljaj. Iako riječ Inferno ima određeno značenje, ovdje se pojavljuje kao cinična, ali znakovita obuhvatnica snažne slutnje i promišljanja vremena. Kako autor tumači, radovi nisu nastajali na neku čvrstu temu. On obrazlaže kako je tijekom osamdesetih, pa devedesetih, krenuo izvoditi niz različitih slika, neke prividno vezane uz biblijske teme. On ih tumači kao slutnju nailazeće opasnosti: „Tada su djelovale suviše depresivno, izvan konteksta i logike života, pa ih nisam želio izlagati. Kada je 1991. godine započeo rat, odjednom su se složile u ciklus Inferno…“

Umjetnik provokativno, u istom slijedu, nudi kostim vojnika, raspeće, prostituciju, povijesnu arhitekturu… Ljudski likovi, prestrašeni ili agresivni, česti su stanovnici ovog postava. Uz njih su predstavljeni događaji materijalizirani kroz povijest kao prinuda ili agresija. Ponekad im se karakteristike ponavljaju različito interpretirane. Mnogi motivi asociraju ili se vežu na religijske teme. Česti su prikazi raspeća sa ili bez raspetog. Mogu se iščitati cinična propitivanja i interpretacije. Tako umjetnik u istom kadru predstavlja raspelo i reklamni zapis ili napadni križ i rafineriju u pozadini.

Potresni su radovi s elementima koji propituju rezultate licemjernih, tzv. povijesnih uljudbi. Od babilonske kule, imperijalnih građevina, raspeća, tragova atentata, pa do mučnog prikaza skloništa. Trenuci raznolikih agresija predstavljeni su uvijek kao posljedice međuljudskog sukoba. Kod ovog niza radova, iako su sadržaj, narativ, elementi slike važni, umjetnik se igra i dodatnim diskretnim elementima dostupnim pažljivom promatraču. Radovi obiluju znakovima, npr. broj 1551 koji nosi ideju anđeoskog. Ili broj moguće godine 537., kada je završena gradnja Aja Sofije u Konstantinopolisu, današnjem Istambulu. I Mozartu umjetnik posvećuje pažnju, jer 1991. godine bila je dvjestota godišnjica njegove smrti. Tu je prometni znak zabrane, spomenici, parole ispisane iznad ulice, nagost tijela, siluete urbanih cjelina, plakatne tabele, oružje, religijski simboli, trgovi, oznake i simboli povijesne moći.

Dramatično djeluju scene tamo gdje iščitavamo agresiju, ljudsku patnju, ali ni na prikazu lunaparka ne nalazimo benigne likove. Zagledavajući se, razabiremo i očigledno neugodne konotacije uniformi i prestrašenih lica. Rok Zelenko bilježi stanja likova, odsjaje situacija. Prošlost ostavlja znakove koji postaju simboli, arhetipovi. Umjetnik je već tada svjestan da su značajke suvremenosti kriza i sumnja.

Teško je razlučiti je li podloga naneseni ton ili je slojevanje iznjedrilo djelomično spontanu, a djelomično kontroliranu popunjenost površine. Podloga svih radova poštovana je istovrijedno motivu. U funkciji je sadržaja. Umjetnik dozvoljava oblicima izlazak iz formata. Ponegdje se linija pojavljuje kao samostalna činjenica, nosilac oblika ili kao obrub. Kolorirane površine ili detalje autor postavlja promišljeno. Ponegdje radnju nose ljudi, a ponegdje pejzaži, predmeti/znakovi ili arhitektura. Umjetnik ne štuje pravila perspektive. Ponegdje se poigrava perspektivnim otklonima. On miješa planove i uvjetuje ih smislom. Mnogo je sadržaja, događanja, detalja uz same rubove slika. Umjetnik ne postavlja centralno sve što želi iskazati. Ritam je aktiviran dispozicijom elemenata. Frekvencija se mijenja prelazeći od rada do rada i unutar kadra pojedinog rada. Ovaj instinktivan pristup, otklon prema subjektivnom, interpretira realnost prema umjetnikovom egzistencijalnom iskustvu i slutnji. On poštuje osobnu spoznaju kombinirajući oblike koji nude ciljana značenja.

Ova izložba realizirana je u vrijeme početka pada berlinskog zida i napada halapljive i egoistične tzv. zapadne demokracije na sve resurse koji su postali dostupni. Potrebno je razlikovati stanje u zajednici koja se zvala Jugoslavija od znatno lošijeg stanja ljudskih sloboda u Sovjetskom savezu i njegovim državama satelitima. No, iako možda nije bilo opskrbe pomodnim predmetima, zdravstveni i mirovinski sustav te raspodjela ostvarenih dobara bila je znatno humanija. Tada nastali radovi ove izložbe u ono vrijeme činili bi se možda čak preradikalnima. No, danas, nakon toliko godina vladanja te zapadne demokracije, radovi su zaista aktualni. Jer, sve je više cenzura, zabrana, tzv. demokratskih odricanja u korist neke povlaštene grupe. Podivljali kapital, državnici u funkciji menadžera umjesto demokratski izabranih predstavnika naroda koji se o narodu i brinu, doprinose urušavanju sistema. Već smo odavno svjedoci vulgarne eksploatacije i uništavanja Afrike, podmukle borbe za prevlast nad resursima, izazivanja kaosa na Bliskom istoku, pokušaja novog rasporeda interesa u novom obliku kolonijalizma. Kapital je sada posegnuo za životima onih koji su ga poštovali, stanovnika tzv. zapadnih demokracija. Od pohlepe je previdio da time uništava vlastitu stabilnost. Problem percepcije realnosti kroz povijest rješavao se na mnoge načine koje su uvijek određivali ljudi koji su agresivno stekli moć. Od faraona, kraljeva, svećenika, biznismena, uvijek bi bio pokretan postupak nametanja stava, milom ili silom. Naša civilizacija, politike i sve njene religije sadrže naglašeno neprijateljstvo prema izraženoj osobnosti. Netolerancija biva inicirana s mjesta moći. Direktivom razglašena, pa na isti način dekretom zaustavljena „gripa s reklamom“ svježi je primjer pokušaja dresure običnih ljudi. Sada se neuvjerljivo proklamira rat s neprijateljem koji se ne uklapa u zapadne tehnokratske interesne okvire. Kao što su se nekada pod krinkom religije vodili vjerski ratovi, sada se vode nacionalni ratovi. Kad se bolje pogleda, uvijek se kao krivac otkrije prikriveni materijalni interes. Socijalističke revolucije nisu uspjele ili su izbrisane pohlepom, rovarenjem kapitala, nacionalizama, vjera. No, još se nije dogodila svjetska socijalna revolucija.

Značenje umjetničkog djela dekodira se pomoću svijeta umjetnosti i kulture kao mehanizama iniciranja značenja i smisla. Nažalost, ove scene pripadaju uprizorenju prepoznatljivog sadržaja. Umjetnik suptilno progovara o proživljenoj prošlosti te slutnji i pokušaju čišćenja teritorija budućnosti. Mapiranje je to doživljaja situacija i trenutaka vremena u kojem i sami sudjelujemo. Kao da nas autor na svakom radu želi obasuti oblicima osvješćivanja. Vizualizirajući ambivalentnost povijesnog trenutka, intuitivno nudi ideju propitivanja osobnog odnosa prema kaotičnom svijetu.

Na ovim radovima primjećujemo izvjestan cinizam spram uvriježenog. Oportunizam, popuštanje, zakašnjele reakcije građanstva su uočene. Umjetnik osjeća da nam je narušena privatnost, individualna sigurnost i da nam preostaje uloga prestrašenog poslušnika. Rok Zelenko koristi osobne slutnje, dokumentarnost i ezoteričnost u izboru oblika. Reciklirajući povijesno i dodajući doživljajno, autorovo igranje elementima inicira upozorenje, osvješćivanje. Ponuda je pred nama: realnost potrošenog svijeta ponuđena je na uvid. Serioznost rezultata govori o svjesnosti strategije. Paul Klee kaže: „Umjetnost ne prenosi vidljivo, ona stvara vidljivim“. Prolazeći galerijom, suočavajući se s radovima, postajemo svjedoci priče o slutnji. Umjetnik je oblikovao ljudska stanja predstavljajući dramatične odsjaje osoba i situacija u osobnoj percepciji. Ovi likovi i scene mogu nas iznenaditi, uzbuditi, zamisliti. Nažalost, predstavljene su osobine koje i sami imamo. Očito je da je umjetnik motive birao kao senzibilna osoba, bez obzira je li ih vidio očima ili osjetio nutrinom.

Biografije:

Jurgen Karwelat, rođen je početkom pedesetih godina u Dortmundu. Kao student prava angažiran je u berlinskom studentskom pokretu 1968. godine i taj angažman određuje njegov daljnji put. Kao pravnik bavi se zaštitom potrošača u Ministarstvu privrede u Berlinu, a u slobodno vrijeme djeluje u povijesnim istraživanjima i kao vodič po povijesnim lokalitetima grada Berlina. Fotografija mu je sredstvo bilježenja tekuće povijesti, više dokument nego estetska kategorija. Kao fotograf sredinom osamdesetih upoznaje Grožnjan. Prvu izložbu u Galeriji Porton imao je 1986. godine, a kasnije i 1993., 2007. i 2018. godine. Sudjelovao je u prikupljanju slikovnog materijala za knjigu „Grožnjan - Istarski grad umjetnika“. Godine 1992. sa skupinom „Art-Club“ iz Grožnjana organizira izložbu „Europski umjetnici protiv rata u Europi“ predstavljenu u berlinskom art klubu „Die Moeve“. Ona sljedeće godine prerasta u niz izložbi „Kunstband durch Europa“, (u projektu malih formata sudjeluje tristotinjak europskih umjetnika, a novac od prodaje išao je u humanitarne svrhe). Izložbe su predstavljene u Berlinu, Bonnu, Dresdenu te u Brtonigli i Grožnjanu. Sada je u mirovini i bavi se povijesnim istraživanjima u Njemačkoj i Poljskoj.

Miranda Legović Bodor, rođena je 1961. godine u Čakovcu. Fotografski odjel, Škole primijenjene umjetnosti u Zagrebu, završila je 1981. godine. Od tada se profesionalno bavi fotografijom. Kolektivne izložbe, likovni projekti i žirirane izložbe: Poreč, Brtonigla, Pula, Grožnjan, Novigrad, Rijeka, Zagreb, Izola, Kopar, Kranj, Bari, Mallorca, Zenica, Mostar, Sarajevo, Postojna. Samostalne izložbe: Grožnjan, Pazin, Buzet, Poreč, Zagreb, Izola, Trst,Firenza, Brtonigla. Autorski projekt, iniciranje, osmišljavanje i realizacija: tradicionalna međunarodna manifestacija „Foto ex tempore“ u Novigradu. www.fotoextempore.com. Voditelj galerijskog programa Zajednice Talijana Novigrad. Pokretač i predsjednica Udruge fotografa Istre i voditelj niza edukacijskih programa u domeni fotografije. Ima status Samostalne umjetnice, HZSU Zagreb a član je i HDLU Istre.

Rok Zelenko rođen je u Ljubljani, gdje je 1975. godine diplomirao slikarstvo na Akademiji za likovnu umjetnost. Bavi se slikarstvom, keramikom, dizajnom i publicistikom. Živi između Gožnjana i Izole (Slovenija). Sa GIAMPIETROM VIANELLO CASISA realizirao je nekoliko zajedničkih projekata: Grožnjan, Novigrad, Oprtalj, Pazin, Umag (HR); Brescia, Padova, Pavia, Ro Ferrarese (I); Koper, Ljubljana (SLO). Izlagao je na brojnim izložbama, među ostalim: 1992: Berlin, Wilmersdorf museum, "Inferno"; 1998: Milano, Centro culturale Bertolt Brecht, "Inferno"; 2009: Berlin, Bundesministerium fur Ernaehrung, "Mediteranee Errinerungen"; 2009:Venezia, Biennale, Efetti collaterali, Francoise Calcagne Studio, Artistic Vynil Disc; itd. Stalni je član likovne kolonije u Grožnjanu - Gradu umjetnika, gdje je obavljao mnoge odgovorne dužnosti. Član je HDLU Istre i Društva likovnih umjetnika Insula u Izoli.

Povezane vijesti

• GALERIJA FONTICUS: Uslojeni iskazi stanja uz ponudu autoportreta
• Dvije samostalne izložbe slovenskih umjetnika: USKLAĐIVANJE UMJETNOSTI I REALNOSTI
• Novi selektirani, kolektivni, tematski, likovni projekt: UMJETNIČKO PROPITIVANJE I PROBLEMATIZIRANJE KOMUNIKACIJE