U petak je u zelinskoj Galeriji "Kraluš" Pučkog otvorenog učilišta otvorena samostalna izložba "Istarski puti", autora Zorana Osrečaka.

Dugogodišnji umjetnički fotografski projekt "Srca Istre" javnosti objavljen 2017. zajedničkom rovinjskom izložbom četvorice autora (Belaj, Hančić, Osrečak i Perić) koji su nakon niza zajedničkih posjeta kontinentalnoj Istri objedinili subjektivne doživljaje Terra Magicae, kod Osrečaka je postao snažna motivacija za realizacijom vlastitog, proširenog i intimnijeg viđenja ove magične zemlje. Uz četrdeset umjetničkih crno-bijelih fotografija autor ovom izložbom iskazuje vlastite doživljaje, misli i osjećaje koje je sakupio u brojnim posjetima središnjoj Istri.

Književnik i likovni kritičar Marijan Grakalić o izložbi kaže:

- Fotografsko slikarstvo Zorana Osrečaka u ciklusu "Istarski puti" unatoč svojoj posebnosti po naslovu, temi i senzibilitetu nadovezuje se na prethodne uzore. Prije svega se pod tim misli na i danas očito inspirativni putopis Franje Horvata Kiša iz Lobora koji je o Istri pod tim nazivom pisao lirske putopise opisujući zemlju kakve više nema, a koji su ukoričeni i tiskani 1919. godine. Isti literarni predložak iskoristio je svojedobno i režiser i pisac Branko Belan, osnivač katedre za montažu na Akademiji za kazalište i film u Zagrebu, koji 1953. godine režira dokumentarni film “Istarski puti”. Belanov snimatelj bio je čuveni Oktavijan Miletić, utemeljitelj hrvatske i jugoslavenske kinematografije. Fotografija u tom dokumentarnom filmu posjeduje umjetničku narativnost donekle sličnu onoj koju vidimo i kod Osrečaka koji također bilježi i snima istarsku svakodnevicu poput znamenitosti (monumenta) koju treba upoznati.

Osrečakova fotografija posebna je u izmjenama tonaliteta osvjetljenja u gotovo svakom pojedinom kadru,   nevezano za to je li posrijedi panoramska ili fotografija interijera. Prvenstveno se vodi računa o kompoziciji slike i njezinoj uvjerljivosti i preglednosti. Osrečak vješto izbjegava fotografske fraze tipične za razglednice ili domaćinske fotografske albume, nastojeći uvijek maksimalno nadzirati i pozadinu fotografije kako bi se ustanovila dubinska harmonija ali i istakli detalji u prvom planu. Autora najviše zanima čisti prostor onakav kakav je zatečen u zadatom trenutku, točnije onda kad su puste i zagrade i palače, ulice i trgovi, križevi i crkve, kapele, kameni zidovi ili polja. Ljudi na fotografijama gotovo niti nema. Tek u jednoj od niza fotografija, posve tipično za Osrečaka, pojavljuje se jedna mačka i jedna starica. Ta “čistoća” ipak nije, ako ste pomislili, nehumana. Ona je tek izraz težnje za monumentalnom estetikom koja bilježi starinu i želi je sačuvati, omogućiti da pogled na nju kakva jeste bude sačuvan i za one ljude koji tek dolaze ili za one koji nisu ili nemaju prilike ići istarskim putima.

Takav pristup pogađa dojam Istre koje više nema a opet je tu, sličan atmosferi Belanova i Miletićeva filma gdje vezivno tkivo nisu tek starine koje se razgledavaju i snimaju već i ono nevidljivo ali važno što stoji iza njih. Isto što se naslućuje i kod Osrečakovih fotografija, osjećajnost jedne zatvorene i ograđene opuštenosti, jednog drugog vremena koje se ne bez stanovita otpora odvaja od sebe kao bi bilo na trenutak prisutno i dostupno barem za umjetničku intervenciju (fotografiju).

Magična Istra tako se otkriva kod Osrečaka u puno ozbiljnijoj i dubljoj sentimentalnosti nego što je to slučaj u površnom i romantičarskom zanosu inspiriranom tek krajolikom, bajkama ili vinom. Njegov posao, kojeg se sada može ovdje razgledati. ozbiljan je način da se svaki pa i najmanji detalj vrijedan umjetničke pažnje prikaže kao nešto što je kao takvo već po sebi velebno i zato vrijedno. Nešto zbog čega je Istra upravo takva kakva jest tj. zemlja mila.

O autoru

Zoran Osrečak (1962.) profesionalni i umjetnički fotograf koji djeluje u Svetom Ivanu Zelini i Zagrebu. Fotografijom se bavi od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nakon završene Škole primijenjene umjetnosti u Zagrebu, odsjek fotografije, radi kao profesionalni fotograf i snimatelj (HRT, SUVAG, član sekcije snimatelja Društva filmskih radnika, u Ministarstvu Kulture kao jedan od petorice foto-dokumentarista mlade generacije službe za zaštitu spomenika kulture), a usporedno razvija i poslovnu karijeru na rukovodećim mjestima u poduzećima i distribuciji proizvođača fotografske opreme. Početkom novog milenija radi kao novinar u raznim časopisima, dnevnim novinama i portalima vezano za razvoj digitalnih tehnologija u foto i video industriji, povijesti fotografije te fotografskim i snimateljskim savjetima. Godinama je angažiran na velikom broju predavanja o fotografiji i fotografskoj tehnici, a također djeluje i na edukaciji novih fotografskih naraštaja u Hrvatskoj. Umjetnički djeluje na velikom broju skupnih fotografskih izložbi tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, kao član Fotokluba Zagreb, a od samog osnutka (1998.) sudjeluje u radu najstarije domaće fotografske internet zajednice Fotozine.org. Suorganizator je i sudionik “Foto-Ars” umjetničkih fotografskih kolonija: u Erdutu (2010.), Baranji (2011.), na Plitvicama (2012.) i na Biokovu (2014.). Značajnije izložbe novijeg datuma su skupna izložba “Srca Istre” (2017.) u Photo Art Gallery Batana u Rovinju i samostalne izložbe “Lijepa naša [u kvadratu]“ (2018. i 2019.) u galeriji Siscia Obscura u Sisku i galeriji Cinkuš u Zagrebu. Član je ULUPUH-a od 2019. godine.