OTVORENJE IZLOŽBE
"Gaza" Francisca Tomsicha i "Neke stvari i ostalo" Martina Zelenka u grožnjanskoj Gradskoj galeriji Fonticus
Francesco Tomsich
Večeras u 19 sati u Gradskoj galeriji Fonticus u Grožnjanu otvaraju se izložbe "Gaza" Francisca Tomsicha i "Neke stvari i ostalo" Martina Zelenka. Kustos obje izložbe je Eugen Borkovsy, a o čemu se radi, opširnije nam je predočio u svojim komentarima koje prenosimo u cijelosti.
Francisco Tomsich "Gaza" - prostor propitivanja
"...Umjetničko djelo danas ne prosuđujemo u odnosu na usklađenost s kulturnom tradicijom, već s obzirom na njegov odnos prema izvankulturalnoj realnosti...", Boris Groys
Francisco Tomsich intervenira, namjerno preuređuje realnost kroz oblikovanje prostora slučajnim i ciljanim stvarima/predmetima. Od nađenog, odbačenog, on formira začudnu stvarnost i nudi ju nama u Bijeloj kocki svetog galerijskog prostora. Mi se u toj novoj realnosti moramo pokušati snaći i prepustiti, možda uspjeti opustiti iskustvom viđenog, uvjetno prihvatljivog, kako bi mogli percipirati ponudu. Formirajući multimedijalnu, ambijentalnu instalaciju, autor se svojski trudi uvesti nas u svoj svijet. To je legitimno da umjetnik nudi, a promatrač bira. Tako on ima potpuno pravo oblikovati svojim načinima, a mi imamo pravo prihvatiti, poštovati ili odbiti njegovu ponudu. U ovom projektu, ovo bi bile smjernice i za autora i za promatrača. Dozvoljava se sloboda činjenja i sloboda prihvaćanja dok god se ne pojavi agresija. Međutim, nje ovdje nema.
Autor nudi mjesto za doživljaj, a tek sekundarno iščitavanje prepoznatljivih oblika. Ritam postava postignut je mnogim sredstvima: stupovima, konstrukcijama, preprekama, raspršivanjem i preklapanjem detalja te projekcijama. Konglomerate oblika umjetnik niže na način koji je blizak instinktivnom. Te intervencije uvijek su u dosluhu s idejom inicijacije koja u rezultatu funkcionira kao upozorenje. Postignuta energija prostora može izazvati nelagodu, jer će ponekom promatraču poremetiti ustaljeno. Uz to, za nas, dresirane i mislima lijene Europljane, prepoznavanje nesvakidašnjih oblika izaziva otpor. Ali, pažnjom promatrača ne-mjesto može postati mjesto.
Ideja prostora podrazumijeva neki volumen. U likovnosti ga predstavljaju djela kiparstva i arhitekture. Slikarstvo ili fotografija ga postižu iluzijom perspektive. Prostor je tvarnost u kojoj živimo i u kojoj se krećemo. Doživljavamo ga kroz tri dimenzije: širinu, dužinu i visinu, ali i kroz nizanje doživljenih trenutaka u određenom trajanju, zbog čega možemo dodati i vrijeme kao četvrtu dimenziju prostora. Albert Einstein uvodi u fizici prostor-vrijeme kao jedan, nedjeljiv pojam. Vrijeme je dimenzija koja prenosi fizičko gibanje u postojanje. Stvari / bića / predmeti izloženi su prostoru vremena.
Francisco je majstor iluzija. On nam nudi opsjenarsku raskoš više medijskih ponuda. Tu su objekti, instalacije, slikarski radovi, zvuk, video-projekcije, široki raspon zanimljivih detalja. Slučajni predmeti ujedinjeni u konstrukcije te bistre ili zamućene projekcije domišljeno se preklapaju. Sve je ovdje razborito iako površnom promatraču može djelovati stihijski. Ali, upravo pojam stihije odgonetava ideju tijeka, mijene koje se kontinuirano događaju u vremenu i prostoru. Ovdje uvodimo ideju fraktalnog svijeta koji još ne razumijemo. Nismo uspjeli pojmiti niti atomske formacije koje nas sačinjavaju kao skup djelića, a ne čvrstu masu, a kamoli ideju stalnog titranja, postojanje energija na nivou fraktala, bozona, struna. Čini se da smo i sami skup (sviješću?) ujedinjenih djelića energije. Kao da nam bistvo određuje moć samosvijesti, poticanje na individualnost. Kao da nam ta svijest ne da rasplinuti se prije vremena. Jer, energetski skupljena masa koju zovemo „ja“ očito nije dorasla vječnoj trajnosti univerzuma.
Francisco Tomsich gradi prostor izbjegavajući konvencije. Iako projekt ima elemenata naracije koje nameću materijali koje koristi, a koje prepoznajemo kao dio osobne povijesti, umjetnik sve plasira na način problematiziranja. On preuređuje prostor instinktivno ga pokušavajući oplemeniti energetski. Neuobičajenost prostorne instalacije pokazuje se kao moguće doživljajno pa time i energetsko čistilište. Ovdje je i vrijednost ovog projekta najočitija: nema nametanja, ima upozorenja. Nema agresije, ali ima uprizorenja. Iako grubi, jeftini, djelomično obrađeni, zaflekani i parani, rjeđe rezani elementi u prvi mah djeluju nametljivo, pažljivijem promatraču ponuđen je teritorij za samopropitivanje. Kao da nas je umjetnik okružio zrcalima u kojima se ogledamo takvi kakvi jesmo: sami, goli, sa svim svojim prošlostima i nadama za budućnost.
Nažalost, Plavi planet postaje područje zabranjeno za osobni doživljaj, na koji smo imali pravo svojim senzibilitetima, afinitetima, željama i potrebama. Danas svjedočimo razvoju diktatura, oduzimanju sloboda, medijskoj uniformizaciji, administrativnom i tehnološkom kontroliranju, režiranju mišljenja, a sve pod krinkom zlorabljenih pojmova demokracije i globalizacije. Kao što smo zagadili prirodu, tako smo zagadili i međusobnu komunikaciju. Režirane pojave kao kontrolne kamere na svakom mjestu „za našu sigurnost“, zdravstveni „nevidljivi neprijatelj“ ili iskonstruirani rat koji će donijeti tzv. demokraciju na neko područje ipak uspijevamo prozreti. Kao u vrijeme križarskih ratova ili vremena fašizma, uvođenja demokracije od moćnika, opravdanja za krvoprolića više se ne daju prikriti. Uvijek se na kraju otkrije interes, a ne nikakvo forsiranje pravde ili slična medijska opravdavanja.
Rad Francesca Tomsicha smjera na dekonstrukciju uniformiranih koncepcija stvarnosti. Svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom usmjerena je na stalne činove reinterpretacije. Umjetnik plasira postavku da ljudski um treba smatrati aktivnim, kreativnim entitetom. Potrebno je brisati stari pojam – "promatrač", a na njegovo mjesto postaviti novi – "sudionik". Iskustvo promatrača bitna je činjenica pri percepciji sustava. Autor nas podsjeća da su razumijevanje i spoznaja uvijek provizorni procesi koji zahtijevaju stalno razmatranje bez svršetka. Ideja o prolaznosti i promjenjivosti svega i činjenica artističkog artefakta tu i sad, percipiranje radova postavlja na područje evokacije energija. Pomirenje nalaze u činjenici da je materija samo jedan vid energije. Nesigurnost oblika pretvorena je u krhku vizualizaciju trenutka.
Projekt nudi ideju aktivizma jer autor nudi i traži komunikaciju. Promatrač se mora sam odlučiti što doživljava boraveći u ponuđenom ambijentu. Doživljava li predmet(e) ili događaj. Autor se oslanja na naš senzibilitet i uvodi nas u poziciju aktivnog promatrača. Obznanjujući javno svoja vizualno, sociološki određena i filozofski usmjerena propitivanja, materijalizirajući sve nabrojene premise, nudi nam sebe kao mogućeg provokatora, ali iskrenog svjedoka vremena u kojemu, zajedno s njime, i mi živimo.
Moramo shvatiti da je umjetnost živa stvar. Svako izlaženje pred publiku javni je čin. Naravno, impresije promatrača ne moraju se podudarati. Očita je uložena energija koja rezultira natprosječnim promišljanjem. Zahvalni smo umjetniku na iskrenosti, konkretnosti i znalačkom oblikovanju ideja i artefakata u ovaj izuzetan projekt.
Martin Zelenko: Neke stvari i ostalo*
"...Umjetničko djelo danas ne prosuđujemo u odnosu na usklađenost s kulturnom tradicijom, već s obzirom na njegov odnos prema izvankulturalnoj realnosti...“, Boris Groys
Martin Zelenko dosljedno provodi zamisao kako potreba za oblikovanjem iznuđuje ideju te postavlja umjetnika pred odluku o izboru materijala, sredstava i načina kojima bi iskazao vizualno promišljanje. Otkrivanje predmeta i mijenjanje njihove uporabne određenosti omogućava poigravanje. Martin Zelenko zapaža, a kasnije koristi raznorodne materijale, većinom potrošene, odbačene nakon obavljene osnovne funkcije. Svi oni postaju likovni materijal. Ovakav pristup govori o autorovoj slobodi kreativnog djelovanja kojim potvrđuje kako u svijetu suvremene umjetnosti vjerodostojnost artefakta prestaje ovisiti o standardnim tehnikama.
Karakteristika većine radova je neuobičajen asortiman materijala. Izbor kreće od običnijih, kao što su to kartoni i najlon vrećice, pa do suptilnijih, poput omota za filtere cigareta, ispune za ambalažiranje, stranica iz novina, dokumenata. Često je rabljen višeslojni karton od ambalaže. On se ponekad pokazuje nepredvidljiv, ali pristupačan i zanimljiv za obradu. Izbor materijala nudi širok raspon umjetnikovih postupaka. Tako je pored slikanja, crtanja i otiskivanja, primijenjeno trganje, kolažiranje, bušenje, papier mâchě, izrezivanje, slojevanje, šivanje, pakiranje…
Iako umjetnik eksploatira raznorodne nelikovne materijale, njegov pristup plohi oslanja se najčešće na modalitet, ideju slike. Ti radovi, uvjetne slike, često bivaju građene uz dodatnu reljefnost i neprikrivanjem korištenih podloga. Njegovi pak, trodimenzionalni predmeti nemaju ideju klasične skulpture, već imaju odlike objekta, instalacije.
Korištenje marginalnih, odbačenih pomoćnih materijala, ideja ponovnog korištenja, re-use, upozorava nas na ekološku zapuštenost naših svijesti. Činjenica je da je naša civilizacija previdjela pitanje, prije svega, ekonomiziranja ambalaže. Djelomično je na te probleme upozorio pokret Arte povera, druge polovice prošlog stoljeća, gdje su korišteni nelikovni materijali. Taj pokret nije postavljao ekološka pitanja, već se temeljio na ideji da umjetnici provociraju i napadaju nametane vrijednosti uspostavljenih institucija vlasti, industrijsku reklamokraciju i okamenjenih vrijednosti u kulturi. Jedna od koncepcija bila je da se preskaču dirigirani umjetnički sustavi, da je Umjetnost (sve i sav/m) Život. Ovdje bi se moglo povezati Martinov eklekticizam koji naglašava razliku između tradicionalnih pristupa oblikovanju i pluralističke suvremenosti. Umjetnik razbija dihotomiju između umjetnosti i života, koristeći trivijalne i uglavnom neupadljive materijale transmutirajući ih u nove situacije, nove odnose, nova značenja.
Primijećene i doživljene oblike autor na neki način reciklira vrlo hrabrim, proizvoljnim načinima. Čini se da umjetnik u procesu koristi ideju igre. Skoro sve što mu dođe pod ruke on uređuje, preoblikuje, rekomponira u zreli poetski oblik. On ne skriva karakteristike materijala i koristi ih kao izražajne značajke. Autor često primjenjuje upečatljive boje, a izbor prepušta trenutnoj „osobnoj temperaturi“. Umjetnik poštuje i voli kolor. Osim što ga koristi u elementima za podcrtavanje dojma oblika, on mu se obraća kao komponenti, često okosnici pojedinog rada.
Iako stabilne, kompozicije većine radova intervencijama su dovedene do ruba ravnoteže. Smislene isječke autor postavlja u međuodnos unutar formata pa njihov slijed inicira ritam. Ritualna meditativnost ogleda se na više radova. O tome najzornije svjedoči brojna serija malih formata, izuzetno likovnih, snažnog, ponegdje kontrastnog kolora, izvedene na higijenskom papiru. Već samo ovaj niz mogao bi biti predstavljen kao dramatična i zadovoljavajuća cjelina. Slijede Fragmenti uspomena, gdje njemu bitni predmeti, fotografije, dokumenti i sl., iz vakuuma memorije, prelaze u doslovni vakuum ambalažiranja - u transparentni spremnik kojemu je isisan zrak. Tu je i upečatljiv manji modularni objekt složen od pakiranja filtera za motanje cigareta. Ovaj suptilni rad nudi raznolikost, ovisno o mogućnosti rasvjete. On se dramatično mijenja promjenom intenziteta i/ili ugla svjetlosnog snopa. Martin zub vremena doživljava kao sukreatora. Tragovi lomova, istrošenost podloge, zamrljanost, sve postaje likovni materijal. On polazi od re-usea, a projekt pokazuje konceptualne rezultate. Odjednom, preoblikovanjem, drugačijim plasmanom, predmeti ponovno postaju primijećeni.
Organizacija nakupina oblika pod kontrolom je umjetnikove energije. Promišljanje počinje kombinacijom slučajnosti i osluškivanja osobnog stanja. Kao da umjetnik propituje u kojoj je mjeri potrebno misliti ili je neophodno osloniti se na instinkt koji iznjedruje nove impulse. Ovi radovi nas upozoravaju da svijet nije jednoznačan i da u svemu oko nas, ali i u nama samima postoje oblici postojanja koje je neophodno iščitati izvan okvira uvriježene realnosti. Stalne promjene ponekad su inicirane prirodnim fenomenima, a ponekad artificijelnom igrom. Uzročno-posljedična spoznaja svijeta u svemu prepoznaje bitnost: brisanje prašine jest istovrijedna kozmička mijena kao i prolaz zvijezde repatice na noćnom nebu. Oboje jesu mikro/makro događanja u stalno promjenljivom svemiru.
Pred nama je propitivanje zapadne civilizacije, njene estetike, domete, parametara, stanja i osjećaja njenih stanovnika. Samodopadni tzv. Zapad bahato se odnosio kroz povijest prema svima koji su pokleknuli pod pritiskom jedinog što je taj zapad imao: ubojitije oružje i ideju agresivnosti, pohlepu. Danas svjedočimo kako se iz tih, tzv. demokratski proklamiranih, ali i dalje naci-onalno podijeljenih parcela, izdvajaju uske elite tvoreći vojske, policije, i grupe drugih plaćenika ili poslušnika, pokušavajući dovesti stanovništvo i svojih teritorija pod diktaturu. Ovim projektom evociran je recentni povijesni trenutak. Umjetnik je ovu seriju uglavnom realizirao u vrijeme zabrana kretanja i direktnih komunikacija pod perfidnim izgovorom: „Za vaše dobro“. To dugotrajno stanje zabrana svakako ostavlja posljedice, manje ili veće traume svima nama. Tako se među ponuđenim radovima ove izložbene prezentacije zapažaju i radovi koji, najčešće indirektno, dodiruju ljudsko bivstvovanje vezano uz osobno, kako mentalno, tako i fizičko zdravlje. Umjetnik osvježuje našu percepciju. Na rubu intuitivne panike, nudi nam propitivanje, ali i upozorenje da su egzistencija i sigurnost postojanja narušene do krajnjih granica izdržljivosti.
Nomadizam interpretacija očituje se ekspresivnim činjenjem, bez ustručavanja i nepoštovanjem dosljednosti. Likovno oblikovanje uvijek je način igre i za umjetnika i za promatrača. Oba sudionika raspolažu doživljajem predstavljenih formi, jedan iz vremena uobličavanja, a drugi ponuđenim finalnim rezultatima. I sam autor, uz vremenski odmak i smisleni postav u prostor Bijele kocke može doživjeti iznenađenja ukoliko se otme impresijama tijeka nastajanja radova. To je u duhu vremena jer propitivanje je oznaka promjenjivosti. Dok ne sumnjamo, stvari su zaustavljene. Onog časa kad se dogodi sumnja, pokreće se promjena. Percipiranje ovih radova pomičemo ka intuitivnom iščitavanju. Dana nam je sloboda da oblike povežemo s vlastitim predodžbama. Ponuđeno promatrač dekodira shodno osobnoj poetici i senzibilitetu.
Ovi radovi emaniraju izvjestan hermetizam. Martin Zelenko bira elemente i njima sklapa novu realnost. On intuitivno i djelomično analitički prenosi doživljaj, fascinaciju. Autor nas bombardira detaljima na radovima. Većina radova nosi prikrivene asocijacije i pozive na razmišljanja iako autor naraciju svodi na minimum. Proživljavanje se očituje ekspresivnim činjenjem. Maštovitosti umjetniku ne nedostaje. On likovnim sredstvima prati vlastiti proces u koji ponire služeći se obrazovanjem i iskustvom, instinktom i memorijom. On upotrebljava umjetnost kao egzistenciju. Umjetnik kontinuirano otvara nova, slobodna, ali i odgovorna činjenja unutar nepredvidivih područja kreativnog. On plasira postavku da je svjesno i podsvjesno zapravo dio istog života.
Ovaj niz radova nije kronološki vezan, već ga povezuju emanirane, uklopljene energije. Frekvencija se mijenja prelazeći od rada do rada i unutar kadra pojedinog rada. Uklopljeni dijelovi čine sisteme koji postaju ideogrami. Sve forme se nižu ritmično i ujedinjuju u oblicima na formatima. Upozoreni smo da naša, zapadna civilizacija ima nerealan pristup odnosu pasivno-aktivno predstavljajući ritam i mijenu kao višak stvarnosti umjesto kao djelatne principe. Komentar tog stanja u premisi je ovih radova. Svijet nije određena i sigurna situacija. Svijet je niz stalnih promjena. Martinovi radovi predstavljaju aksiome procesa prolaznosti koji oblicima i teksturama nose spoznaje o krhkoj sigurnosti trenutka.
*Jacques Prevert, naslov zbirke pjesama
Biografije autora
Francisco Tomsich, rođen je 19. VI. 1981. godine u Nueva Helvecia, Urugvaj. 2012. godine diplomirao Suvremenu filologiju na univerzitetu u Montevideu, Urugvaj. Uz to, educirao se na više studija i tečajeva glazbe, filozofije, lingvistike, povijesti umjetnosti i likovne prakse. Od 1990. do 1998. usavršavao se u ateljeru Francisco Siniscalchi, Nueva Helvecia, Uruguay. Aktivan je na više područja kreativnosti: likovnost/multimedija, literatura, organizacija događanja, pedagoški rad. Pokretač i koordinator je nekoliko multidisciplinarnih događanja i upoznavanja, suradnje umjetnika Južne Amerike i Europe. Samostalno i kolektivno izlagao, te učestvovao u mnogim projektima, mnogo puta: Izola, Lendava, Ljubljana, Velenje, (SLO); Porto Alegre, (BR); Skopje, (NMK); Montevideo, Uruguay (UY); Nancy, (F); Berlin, Hamburg, (D); Porto, (P); Palermo, (I); itd. Posebno treba izdvojiti: 7. bijenale MERCOSUR, 2009. i 1. bijenale Montevideo, 2012. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja u domovini i inozemstvu. Ima bogatu bibliografiju. Živi u Izoli.
Martin Zelenko Poles, rođen je 29. IX.1984. godine u Kopru. Odrastao je na Grožnjanu u Hrvatskoj, osnovnu školu pohađao je u Bujama. Maturirao je na Umjetničkoj gimnaziji u Kopru. Diplomirao je studij Oblikovanje vizualnih komunikacija u Ljubljani, na Akademiji za likovnu umjetnost. Prvi puta samostalno izlaže seriju apstraktnih fotografija (Kroma), u općinskoj galeriji Alga u Izoli, 2004. godine. Samostalno ili na kolektivnim izložbama svoje je radove predstavio u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Italiji, Litvi, Njemačkoj i Sloveniji. Od godine 2015. ima status Samozaposlenog u kulturi, kao dizajner. Pored dizajna bavi se ilustracijom, slikarstvom, kiparstvom, scenografijom, fotografijom, izradom maski… Zanima ga obrada zvuka (soundscaping), glazba i video. Živi i radi u Izoli.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
