Područje koje će u rujnu 1947., prema odredbama Pariškog mirovnog ugovora, postati Zonom B Slobodne teritorije Trsta bilo je od kraja Drugog svjetskog rata pod kontrolom jugoslavenskih snaga, odnosno u razdoblju od juna 1947. u sastavu "prve" Zone B (cijele Istre i bivših talijanskih krajeva Venezia Giulia) pod Vojnom upravom Jugoslavenske armije. U rujnu 1947., dakle, stvorena je Slobodna teritorija Trsta sastavljena od Zone A (Trst i okolica, pod Savezničkom vojnom upravom) i Zona B ("druga" Vojna uprava Jugoslavenske armije).

Slobodna teritorija Trsta ostala je načelna neovisna država čije je postojanje garantiralo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda, ali je njezino funkcioniranje bilo otežano postojanjem ove dvije jasno odijeljene zone te raznoraznim sprječavanjima od strane Italije i FNRJ. Uz VUJA-u, dio ingerencija vlasti u Zoni B dijelili su i lokalni Narodni odbori.

Funkcioniranje Zone B

Područje Zone B sastojalo se od katastarskih općina Koper, Marezige, Pomjan, Izola, Piran, Buje, Novigrad, Umag i Brtonigla i dijelova općina Oprtalj, Grožnjan, Muggia, Dolina i Dekani. Od 1952. područje se, u grubo, dijeli na kotareve Koper i Buje. Kotar Koper će nakon ukidanja Slobodne teritorije Trsta (1954.) iz te podjele pripasti NR Sloveniji, a Buje NR Hrvatskoj.

Vojnom upravom Jugoslavenske Armije (kombinacija vojnih i civilnih ingerencija) zapovijedao je u razdoblju 1947.-1951. pukovnik Mirko Lenac, a 1951.-1954. pukovnik Miloš Stamatović. Prema odredbama Pariške mirovne konferencije (dodatak VII, čl. 5) odred Jugoslavenske armije u Zoni B nije mogao prelaziti brojku od 5.000 ljudi. Njegovo je sjedište bilo u Portorožu. Odredom JA u Zoni B zapovijedali su Ante Banina, Miloš Šumonja i Stane Potočar.

Pripadnici odreda Jugoslavenske armije u Savudriji 1948. godine

Ekonomija Zone B je nakon Drugog svjetskog rata trpjela iste gospodarske teškoće kao i ostatak Istre. Posebno je trpjela zbog novonastalog stanja odsječenosti od svoje tradicionalne trgovačkih veze, Trsta, što je deset poslijeratnih godina područje Zone B držalo u gospodarskoj stagnaciji.

Do stupanja na snagu Pariškog mirovnog ugovora provedena je konfiskacija posjeda takozvanih narodnih neprijatelja, odnosno djelomično i agrarna reforma. Kao dio zone B STT-a, ekonomija koparskog distrikta držana je na životu pomoću kredita iz Jugoslavije, koja je nastojala dokazati međunarodnoj zajednici kako može osigurati ekonomski opstanak i razvoj tog područja. Održane su na životu određene industrije, kao primjerice drvna industrija, industrija soli te tvornice za preradu ribe u Izoli. Iako je, pod nešto težim uvjetima, nastavljena ekonomska razmjena između zona A i B, dio razmjene išlo je i ilegalno, švercom preko linije razdvajanja.

Tršćanska kriza

Od 1948. FNRJ je započela postepenu integraciju Zone B u vlastiti državni i ekonomski sustav. Primjerice, 1949. je uvedena jugoslavenska valuta, dinar (ranije je bila jugo-lira), uvedena je carinska unija s Jugoslavijom, Jugoslavija je provodila izbore, dijelila svoje pasoše i drugo. Ovaj je proces bio simultan s nastojanjima Savezničke vojne uprave u Trsta da što više uključi Zonu A u talijanski sustav. Kako su prolazile godine, i u kontekstu približavanja Jugoslavije Zapadu, povezivanje Zone B s FNRJ postajalo je sve čvršće a šanse za opstanak STT-a su se smanjivale.

Pošta Slovenije

Iako su na međunarodnom pregovaračkom stolu bili neki prijedlozi da Italiji pripadnu određeni obalni dijelovi Zone B, a FNRJ koridor do mora koji bi odsjekao kopnenu vezu Trsta i Italije, bilo je izvjesno da će dvije zone biti priključene svaka svojoj matičnoj državi.

Najava SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva u jesen 1953. da će dozvoliti priključenje Zone A Italiji izazvalo je žestoku reakciju Jugoslavije, koja je dislocirala vojna pojačanja u Zoni B i na granici prema Italiji. Pregovori zaključeni s potpisivanjem memoranduma u Londonu dana 5. listopada 1954. potvrdili su ukidanje Slobodne teritorije Trsta i faktičko stanje na terenu, tako da je Zona B prešla u FNR Jugoslaviju (bujski kotar NR Hrvatskoj a koparski NR Sloveniji), a Zona A Italiju, izuzev malog dijela s mjestom Albaro Vescovà (Škofije) površine 11.2 km2 koji je također pripao NR Sloveniji. Dogodio se tada i zadnji veći čin egzodusa: između 1953. i 1956 područje Zone B napustilo je više od 24.000 ljudi, uglavnom talijanske narodnosti.

Povezane vijesti

• Priča o jednoj od mnogih nestalih Pula: ZABORAVLJENA ČETVRT SV. POLIKARPA
• CIVILNI HIDROAVIONSKI PROMET U PULI Prije 88 godina: Od Pule do Venecije avionom za 50 minuta
• Pulski aerodrom bio je važna točka lovačke avijacije u najzapadnijem dijelu protuzračne obrane Jugoslavije. BIO JE I ŠTIT TITOVE REZIDENCIJE NA BRIONIMA