Sniga je bilo do kolina, zima, vijavica, strašno nešto. Mi marširamo, ne vidiš kraj kolone, puno je tu ljudi bilo i žena, kad prođu kraj nas dva skijaša i zaustave kolonu, da neka se vratimo u Mrkopalj jer da nas kod Jasenka čekaju ustaše. I stali smo na mistu kraj jednog potoka. Umorni smo bili i ljudi su stili odmorit, i mi da ćemo sist, a jedan Labinjan nan viče da ne, ni slučajno ni sist ni zaspat, da se umijemo u potoku, ali da stojimo na nogami. E, kad smo stigli u Mrkopalj, su vidili da fali ljudi. Drugo jutro su organizirali saonice sa konjima i da gredu nazad po ljude. Kad su se vratili su nan rekli da su baš na toj poljani kojom smo prolazili našli naše ljude, da su se smrzli, prisjeća se Grbac

Romano Grbac rođen je 9. kolovoza davne 1926. godine u selu Podgaće na Ćićariji, kraj samog Lanišća, a danas živi u Matuljima. To je područje oko Brgudca u 2. Svjetskom ratu bilo glavno žarište pobunjeničkih snaga i organiziranja otpora prema okupacijskoj Talijanskoj vlasti u Istri. U takvoj atmosferi u kojoj se u svakoj kući barem jedan član obitelji bavio tadašnjom politikom otpora, odrastao je i Grbac u kojem se prvi bunt protiv Talijana probudio kada je trebao biti regrutiran u talijansku vojsku. Od tada pa do kraja rata, Grbac je proživio nevjerojatne putešestvije, nekoliko puta gledao smrti u oči, a danas je jedini živi svjedok smrzavanja dijela partizana na Matić poljani u Gorskom kotaru. Ekskluzivno za naš list, Grbac je prvi put ispripovijedao događaje otprije 77 godina kojih se itekako dobro sjeća.

- U martu 1943. su nas nekoliko mladića iz tih sela trebali regrutirati u talijansku vojsku. Na liječničkom pregledu je bila doktorica i dva Talijana u uniformi. I kako sam ja bio mali i mršav, jedan Talijan je reka doktorici da od mene nema niš i da neka me pusti doma, ali je ti drugi Talijan reka da ako ne budem dobar za talijansku vojsku ću svejedno biti dobar za pobunjenike. I tako smo čekali doma da nas Talijani dođu uzet. Ja nisam stija poć, pak san se dva miseca skriva po selu, samo da me doma ne najdu ako dojdu, započinje svoju priču Grbac.

U susjednom Brgudcu je tada već postojala četa pobunjenika s kojom su i njegove sestre surađivale, pa se i on povezao s njima. Tada se, kaže Grbac, to još nije niti zvalo četom nego su ih zvali "zeleni kadar", a u potpunoj tajnosti uspjeli su vrbovati lokalne ljude i organizirati ih. Tako je, u trenutku kad je Italija kapitulirala 8. rujna 1943., svako selo već imalo spremne narodne odbore.

- U Podgaćama u narodnom odboru su bili moj otac, Ivan Grbac, niki Dokić i niki Pintora. Kad je Italija kapitulirala narodni odbori su preuzeli vlast u selima i prvi zadatak im je bio razoružati talijanske vojnike i karabinjere. U Lanišću je bila jedna četa talijanske vojske, ali su oni sigurno već morali biti povezani s partizanima jer Planik nikad nije imao strah od te vojske, samo od policije, a policija je tada bila pojačana s dobrovoljcima fašistima i oni su s vozilima hodili okolo po selima. Druga stvar zašto sam pomislio da su partizani i Talijani bili povezani na Ćićariji je to što odmah drugi dan nakon što je Italija kapitulirala, kad su se ljudi spustili s Planika u Lanišće, je sva vojna oprema i oružje njih čekalo u selu i nije bilo nikakvih problema. Ali, policija se nije htjela predat, nego da će čekat naređenje. Međutim, ti stariji ljudi iz čete su im rekli da nema čekanja nego neka odmah predaju sve oružje i municiju. I tako su naoružani krenuli dalje u Istru, za Buzet i dalje, pripovijeda nam Grbac detaljno kao da je bilo jučer.

Tek tada se počinju formirati prve prave partizanske čete i brigade na području Ćićarije i šire, pa tako i u Podgaćama. Nažalost, mladih je u tom trenutku bilo jako malo, jer su Talijani u ožujku 1943. odveli dva ili tri puna kamiona mladih muškaraca u Talijansku vojsku. Petnaestak dana nakon Rommelove ofenzive, Grbac se pridružio omladinskoj četi u Brgudcu. Komandant čete je bio Josip Ivančić, a zamjenik komandanta i komandant 1. voda bio je poznati Milan Klobas koji je kasnije postao general.

Povezane vijesti

• Ćićarija: Zadnja dva stočara ostaju bez polja za ispašu?
• ŽIVOTNA PRIČA ROMANA VALLEA: Preživio je jednu od najvećih pomorskih nesreća 20. stoljeća i 30 godina kasnije sreo djevojku koju je spasio! Danas je u Hrvatskoj gotovo pa nepoželjan
• Romano Folo, jedan od inicijatora Rovinjske noći, kritičan je prema novom izdanju te popularne manifestacije: "SADA JE TO JEDNO VELIKO NIŠ"