"Ovo je kuća mog pradida. Došao je ovdje, na Prnaž, 1815. godine, gdje sam potom rođen i ja kao jedno od troje djece. Nisam imao ni 18 godina kad smo brat i ja krenuli za Ameriku, a sestra je ostala ovdje i udala se", počinje priču Romano Valle, jedan od preživjelih putnika s broda "Andrea Doria". On je, naime, preživio jednu od najvećih pomorskih nesreća 20. stoljeća u kojoj je sudjelovao "talijanski Titanik" pri kraju svoje prekooceanske avanture, samo 150 kilometara od američke obale.

Njegova je mati 1948. bila optant. Točnije, birala je talijansko državljanstvo nakon Drugog svjetskog rata. Partizani su to znali, kaže, i ponudili im da ostanu ili da jednostavno odu. Bili su izbori i ona je izabrala, imajući za to više privatan nego ideološki razlog. Naime, njen je muž, Romanov otac, odmah nakon rata otišao u Ameriku prvim jugoslavenskim teretnim brodom, pa je ona željela tamo preseliti čitavu obitelj.

Čekali su da im država dozvoli odlazak, a kada su napokon stigli u policiju, odnosno miliciju po pasoše, poručili su im: "Evo, izdajice, iselite se što prije". Nažalost, Romanova majka nije bila svjesna posljedica tog poteza.

Valle ispred rodne kuće u Raklju

"Proglasili su nas izdajicama, a najžešći u tome su bili naši rođaci! Time su skupljali bodove kod vladajućih. Zna se, najbolje si prošao kad si prokazivao i šikanirao svoje. To su bili naši Rakljani, sve sami rod. Upali su nam u kuću usred noći i počeli nas tući i natjeravati po okolnoj šumi. Nitko od njih više nije živ, ali ih se dobro sjećam, njih i njihovih familija. Da bude jasno, nitko nije došao iz, recimo, Zagreba tjerati nas i maltretirati. Ponavljam, bili su to naši Rakljani", prisjeća se Romano. No, njegova se veličina prepoznaje tek iz nastavka priče.

"Kasnije, kada su ti isti rođaci počeli navigati i dolaziti u Ameriku, svi su od reda dolazili mojoj majci i meni da im pomognemo. Ona im je pomogla, ali nije nikad zaboravila. Ako im ne pomognemo, isti smo kao i oni, govorio sam joj. Pusti ih s vragom, bili su bijeda prije i bit će dok hodaju zemljom, kazao sam joj jednom prilikom", kaže nam Romano usput, te se brzo vraća na kronologiju događaja.

"Kako bilo, ubrzo smo krenuli put Genove, gdje smo se ukrcali na brod. Prije toga smo čak šest mjeseci živjeli u logoru za izbjeglice u Udinama, gdje sam svaki dan radio kao stolar i zaradio neki novac. Mati je na kraju ostala tamo jer je otac nije pozvao u Ameriku. Tako je to bilo, našao je drugu ženu i što se može. U Genovi nas je čekala karta za prekooceanski brod, "Andreu Doriju", koja je u ono vrijeme bila nekakva bolja verzija danas popularnog "Titanika"", prepričava Romano.

Romano Valle s majkom i bratom netom prije ukrcaja na "Andreu Doriu"

Veći dio puta patio je od morske bolesti, kaže, pa se jedva micao iz kabine. Danima je jeo samo kuhana jaja. No, dan brodoloma bio je kudikamo poseban. Scena je, po njegovim riječima, uvelike podsjećala na kultni film s Leonardom Di Capriom - bogataši na vrhu u gornjim palubama, a sirotinja ispod palube. "Andrea Doria" bila je duga 213 metara, a mi smo bili smješteni čak tri kata ispod razine mora", prisjeća se.

"Zadnji dan smo već bili nadomak kopna. Kapetan nas je sve pozvao na slavlje. Stavio sam najbolji, ali i jedini veštit. Nisam ni sjeo za stol, kada ono - bum. Magla je bila gusta, sjećam kao da je bilo jučer, 25. srpnja 1956. točno u 23 sata i 10 minuta u nas je udario "Stockholm", putnički brod koji je taman nešto ranije isplovio. Bili smo samo 150 kilometara od New Yorka, gore prema Massachusettsu", pripovijeda nam Romano gledajući u jednu točku. Sjeća se i najmanjih detalja; drvenih stolova za objed, mirisa juhe i kolektivnog uzbuđenja radi konačnog dolaska u obećanu zemlju.

"Brod se ubrzo nagnuo na stranu i nastala je opća panika. Ljudi su se bacali u more, iako nisu znali plivati. Jedan je svećenik sjedio i čitao Bibliju na glas. Išao mi je na živce, pa sam mu odbrusio da se bog negdje sakrio, da spava i ne čuje nas. Bolje mu je bilo da je iskoristio svoj autoritet da spasi nekoga, napravi nekakav red. Na kraju je 50-ak ljudi poginulo, ali većina se ipak spasila i stigla u obećanu zemlju", priča Romano.

"Andrea Doria" tone

"I tako, dok su se neki molili, meni je prišla jedna sinjora, Napoletanka, i zamolila me da spasim njenu kćer. Bila je sama s djetetom od osam godina. Nije marila za svoj život, ta joj je curica bila sve što ima, pa je nisam mogao odbiti. Pomogao sam joj i nekako, jedva, spustio djevojčicu u čamac za spašavanje", kaže Romano i napominje da je bio fino obučen, u odijelu koje je kupio samo za taj put.

"Htio sam se iskrcati u toliko željenu Ameriku kao gospodin čovjek", napomenuo je.

"Više od trideset godina poslije tu sam curicu sreo u jednom njujorškom restoranu na jednoj svadbi. Slučajno smo počeli razgovarati i došli na temu dolaska u Ameriku. Malo po malo, shvatili smo da smo bili na istom brodu i prisjetili se svega. Mama joj je uvijek pričala o jednom mladiću koji joj je pomogao ne bi li se spasila. "Djevojko, ja sam taj mladić", kažem ja njoj. Oboje smo se naježili i rasplakali. Međutim, nikada se više nakon toga nismo čuli. To je bio zaista nevjerojatan osjećaj", prisjeća se Romano.

U prvo se vrijeme, priznaje, nije baš snašao. Amerika tada nije bila ono što je postala kasnije, nakon '60-ih godina. No, ubrzo je počeo raditi i zarađivati pa je postao i državljanin SAD-a, te kao takav napokon pozvao majku da mu se pridruži. To je bilo, kaže, 1962. godine. Cijeli se život bavio građevinarstvom, prvo kao radnik, a kasnije i kao poduzetnik.

"Odlučio sam da ću sam sebi biti gospodar. Zaradit ću koliko mogu, a nikoga neću kriviti za eventualni uspjeh ili neuspjeh. Gradio sam i popravljao kuće, prozore, vrata, sve što je trebalo. Većinom su to bili bogataši s Long Islanda", ističe.

U Rakalj se, prvi put nakon odlaska u Ameriku, vratio 1969. godine. "Imao sam američki automobil Firebird. Nitko se nije sjećao mene osim cura. Čujte, bilo je novaca, imao sam dobra odijela, automobil. Znate kako to već ide, večere i razonoda. Onima koji su me ranije šikanirali se nisam ni obraćao," ponosno će Romano.

Kako bilo, naš se sugovornik nakon cijelog radnog vijeka ipak vratio u rodni Rakalj, na Prnaž, ali tek 2006. godine. Vukla ga je, kaže, malinkonija za svojim mjestom u Istri, za svojim Rakljem. Međutim, uspio je steći tek stalno prebivalište, ali ne i državljanstvo. Podsjetimo, njegova se majka onomad, nakon rata, odrekla jugoslavenskog državljanstva za ono talijansko.

"Kada sam došao u Ameriku, raskrstio sam sa svima i sa svime. Morao sam. Majka je odlučila za sve nas i tako je ostalo. Zato ne razumijem što sada sprječava državu da mi pruži državljanstvo kao što ga pruža svima, pa i nekima koji ni ne znaju gdje je Hrvatska. Nakon što se Hrvatska osamostalila, raspitivao sam se kako doći do državljanstva, ali mi je preko njihovih poslanika opet, na isti način kao i u Jugoslaviji, poručeno da nisam poželjan. Mogu oni reći što hoće, ali ja sam Istrijan, rođen u Istri. Nisam nikome ništa skrivio, a bome nisam sudjelovao u odlukama moje majke. Nekada su nas Talijane tjerali, a danas jedva čekaju da dođu, okupaju se u plavom moru i puste novac", konstatira Romano.

Oženio se, veli, pet puta i tvrdi da mu je ovaj zadnji brak ipak i posljednji.

"Prvo sam imao Švabicu, pa Mađaricu, Talijanku, nakon nje Ruskinju i sada imam Bosanku. Malo tko je prošao sve što sam ja. U životu sam se praktički sam odgojio i uvijek sam se vodio mišlju da je život samo jedan. Ne treba nikome dopuštati da ti ga skraćuje. Sve ono što loše utječe na raspoloženje i zdravlje treba izbjegavati. To jednostavno nije potrebno, a ja sam vrlo racionalan čovjek", zaključuje Romano.

Ostaje tako zapisana do nedavno nepoznata priča jednog Istrijana koji je prošao poslijeratno zlostavljanje, prekooceansku havariju, težak put do uspjeha u Americi i pet brakova. Umrijet će, po svojoj želji, u rodnom Raklju gdje je njegov životni put i započeo. U staroj kući svog pradida na Prnažu. Kao Istrijan bez državljanstva, ali s jedinstvenom životnom pričom.

Povezane vijesti

• Rakalj: Prekrasni vidici, tihe uvale i slikoviti prizori
• Kamo za vikend: Stari Rakalj
• Sutra otvorenje Staze Stjepana Hausera