Status slobodnog umjetnika donosi i materijalnu nesigurnost. To je rizik koji ja prihvaćam radije nego statično bitisanje. Vidite, to je jedan od razloga zašto sam napustio kazalište u Puli. Osjetio sam potrebu da se potvrđujem na filmu, televiziji radiju, kazao je Peročević točno prije pet desetljeća u našem listu

 "Hranjenik", film našeg velikog redatelja Vatroslava Mimice - koji nas je napustio prije tri i pol mjeseca u 97.godini, živeći svoje umirovljeničke godine, a da to mnogi nisu znali, u Puli - prikazan je neki dan u posveti velikom filmskom autoru na Klasik TV-u, u nizu s brojnim drugim Mimičinim ostvarenjima.

Ne smije se pritom propustiti činjenica da je Mimica jedan od rijetkih sineasta u svijetu koji je osim, u igranom ("Banović Strahinja", "Makedonski dio pakla", "Seljačka buna 1573.", "Kaja, ubit ću te!", "Prometej s otoka Viševice"…) ostvario izniman opus i u animiranom filmu, kao ključna osobnost prve generacije Zagrebačke škole crtanog filma ("Samac", "Inspektor se vratio kući", "Mala kronika").

U filmu Hranjenik" jednu od glavnih (psihološki zahtjevnih) uloga sjajno igra Edo Peročević, umjetnik kojeg Pula također nedovoljno kolektivno pamti i cijeni, bar kao dugogodišnjeg istaknutog glumca Istarskog narodnog kazališta. 

Prije točno 50 godina, u vikend dvobroju Glasa Istre 30./31. svibnja 1970. godine, tada tik po završetku snimanja "Hranjenika", objavljen je intervju s ovim velikim glumcem kojeg će djeca (posebno ona 70-ih) zauvijek pamtiti po uzrečici 'Saperlot' u ulozi konduktera u dječjem klasiku "Vlak u snijegu", kao i po ulozi oca u filmu "Vuk samotnjak" te ulozi Damira Travice iz serije "Smogovci". Ljubitelji filma pamtit će ga i po ulozi Baletića u velikom Papićevom filmu "Lisice" iz 1969.

Edo Peročević, (Sarajevo, 1937- Zagreb, 2007) glumio je u gotovo 50 igranih filmova,15-ak gledanih televizijskih serija i brojnim kazališnim predstavama. Po završetku zagrebačke akademije u Zagrebu 1962., tri godine je kao glumac radio u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, gdje je odigrao velik broj uloga, da bi sa zamiranjem INK-a 70-ih postao slobodni umjetnik i otišao u Zagreb.

Rijetko se danas, kao tada u Glasu Istre 1970., može doživjeti istup glumca koji zrači umjetničkim integritetom, posvećenošću, intelektualnošću.

- Uloga Piroa je, to mogu slobodno reći, moja dosad najljepša uloga, moje pravo filmsko krštenje. Eto, ocijenite i sami, kazao je Peročević u uvodu intervjua s novinarom Ivanom Miškovićem.

U tom, tada svježe dovršenom filmu, skupina zatočenika u koncentracijskom logoru kuje plan kako da se riješi tlačiteljskog kapoa Gustija. Odluče najveći dio svojih dnevnih obroka davati najsnažnijem među njima, kako bi dovoljno ojačao da likvidira nasilnika. Otud i naslov filma.

- Film prodire do najskrivenijih tajni ljudske prirode i raspravlja o osnovnim problemima ljudskog postojanja. Mislim da je to jedna od rijetkih uloga u kojoj glumac mora protumačiti, ispitati i uvući se u psihu logoraša koji su prepušteni na milost i nemilost, ali koji ne ostaju pasivne žrtve; oni su aktivni nosioci drame, uspijevajući da u najtežim trenucima nečovječnih uvjeta pronađu snagu i mogućnost da se potvrde, a to je, morate priznati, težak i odgovaran zadatak, kazao je Peročević u našem listu.