Ručno ili tresačem?
Svaka je važna, svaka je zlatna: Istra u pokretu, ulike se beru!
(Snimio Milivoj Mijošek)
Svaka druga obitelj u Istri ovih je dana i vikenda u pokretu. I to, ne prema moru, ne prema šoping centru, nego prema masliniku. Jer listopad u Istri već desetljećima ima svoj prepoznatljiv zvuk. Tresač koji duboko u krošnji bruji u ritmu, mreže što se pažljivo šire pod granama, šuštanje lišća i glasovi berača koji se izmjenjuju između "pazi, pada!" i "nu, daj tu kašetu da prebacimo!".
Svaka je zlatna
Branje ulika dio je istarskog identiteta. To je svojevrsni ritual, obiteljski događaj, tradicija koja povezuje generacije. U selima i mjestima po cijeloj županiji, uz rubove cesta, uz kuće i na parcelama, ovih se dana može vidjeti ista scena. Ljudi u starim trenirkama i patikama, s kanticom ili tresačem u ruci, s glavom među lišćem i plodovima maslina. I auti koji trube vrijednim beračima u znak podrške. Tu su i oni koji ne dopuštaju da niti jedna ulika koja je pala sa stabla ili ispala iz mreže ostane na zemlji. Svaka je važna, svaka je zlatna.
Ulike beru oni najmlađi, koji tek upoznaju ovu tradiciju, do nonića, koji se, unatoč konstantnim upozorenjima drugih članova obitelji, ne daju s grana. Nasmijani, umorni, prašnjavi, s kakvom popratnom štorijom za ispričati, i rukama koje ne staju. Neki su već od ranog jutra pod stablima, drugi započinju tek kad rosa izgubi svoj trag.
Pred uljarama - kolone. Doimaju se kao da su kilometarske. U Vodnjanu su čak morali postaviti i posebnu prometnu regulaciju, jer maslinovo ulje u nastajanju ozbiljna je stvar. Dok jedni još tresu i skupljaju, drugi strateški planiraju: "Kad ćemo nosit? Sutra ujutro ili večeras?". Svatko ima svoju taktiku kako izbjeći gužvu, ali na kraju svi završe isto - u dugačkom redu s autom punim kašeta i krcatom prikolicom.
Uz berbu dolaze i filozofske rasprave. Ručno ili tresačem? S grabljicom ili strojem? Neki tvrde da ništa ne može zamijeniti dodir ruke, da maslina "osjeti" tko je bere. Drugi pak vjeruju tehnologiji - da nije stroja, nikad ne bi stigli, pogotovo oni koji imaju više stotina stabala na svojoj parceli. Ali sa strojem i tresačem padne i puno lišća. A treći su negdje između, pa beru kako stignu i s čim imaju. U svakom slučaju, svatko ima svoje mišljenje i svatko misli da je baš on u pravu.
Tu su i vječne logističke dileme: hoće li biti dovoljno kašeta, gdje su nestale one od lani, zašto ih se nije kupilo više i hoće li ulike izdržati ako se nose u vrećama za krumpire. Posuđuje se sve - mreže, grabljice, pa i ljudi. Jer berba nije samo rad, već i društvena aktivnost. Susjedi se međusobno pomažu, obitelji se okupljaju, a nerijetko se sve završi uz pljukance i njoke, fuže i kapuz, dok se u pozadini broje kašete i nagađa "koliko će to biti litara ulja". Prepričavaju se iskustva onih koji su ove godine berbu već prošli, s nevjericom slušajući podatak da su neki od njih nabrali i po nekoliko tona.
Ruke mirišu na list masline
A kad masline napokon stignu u uljaru, kad se osjeti onaj prvi miris svježe prešanog ulja koji će idućih godinu dana služiti kao neizostavna baza istarskih jela, sve muke, žuljevi i višesatna čekanja padaju u zaborav. I dok će se još tjednima u selima čuti tresači, a ruke mirisati na list masline, berba ulika će još jednom pokazati da to nije samo još jedna sezonska obaveza, već način života istarskih obitelji.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
