STARI PAZIN
VERA TOMADIN U KRUGU PONOSNE OBITELJI PROSLAVILA STOTI ROĐENDAN "U životu je važno volit sveh, a ne delat barufu"
Posljednjih godinu i pol pandemija ju je jako blokirala u kući, ali s obzirom da je dvaput cijepljena ima u planu ovog ljeta otići barem do Trsta. Danas živi s sinom Romualdom i njegovom obitelji. Iako je kao dijete i u ratno doba bila više puta životno ugrožena nikad ju optimizam nije napustio i njena je uzrečica: Bog vidi i providi!
Vera Tomadin proslavila sto godina, Stari Pazin (Snimio A. Dagostin)
Vesela, vitalna, bistra, pozitivna i zdrava gospođa Vera Tomadin u krugu ponosne obitelji proslavila je na Brešcu u Starom Pazinu jubilarni stoti rođendan.
To u ovom slučaju nisu samo kurtoazne riječi koje prigodno ponekad navedemo prilikom novinarske posjete nekoj proslavi 100-og rođendana želeći okuražiti nekog tko je prevalio stoljeće života, i njihovu obitelj, već uistinu ono što smo doživjeli prilikom posjete ovoj staroj i ugodnoj staropazinskoj obitelji.
Nijemci joj ubili oca, brata i kunjada
To ne znači da ju je život u burnom 20. stoljeću milovao, naprotiv. I sama kaže da se, nažalost, u životu sjeća "već slabega nego dobrega". Vera je rođena 26. lipnja 1921. godine kao peto i najmlađe dijete u obitelji Romualda Ujčića i Rose (rođene Gržetić). Sa samo dvije godine ostala je bez majke i provela teško djetinjstvo.
Otac Romualdo se s obitelji krajem Prvog svjetskog rata bio vratio iz Trsta gdje je radio i živio s obitelji, kako bi spasio obiteljsko imanje. Vrijedan, u tome je s vremenom i uspio te je krajem tridesetih godina postao napredan i cijenjen poljoprivrednik. Dobio je i značajne nagrade za uzgoj pšenice, a Vera je završila školu ručnog rada i bavila se domaćinstvom. Živjeli su dobrim obiteljskim životom.
U najljepšim mladim, ranim dvadesetim godinama "prišla je vojska". Drugi svjetski rat joj je potpuno promijenio život u emotivnom i materijalnom smislu. Olovna vremena. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine Nijemci su u Pazinu radi odmazde uhitili i strijeljali mnoge nedužne civile. Među njima i Verina oca, brata i šogora (kunjada). Spalili su im obiteljsku kuću čiji se temelji još uvijek vide u blizini sadašnje kuće. U ranoj mladosti tako je ostala bez svojih najmilijih. Ali i bez ičeg. "Nanke cavate nisan imala, a ne pastole", kaže. Stoga je ostatak rata provela u Gorici (Gorizia) kod rodbine.
Bila je i na meti UDBA-e
Po završetku rata vratila se u Stari Pazin gdje je živjela s tetom, sestrom Ružicom i nećakinjom Gianninom u općinskom stanu. Zaposlila se u ugostiteljstvu, a radila je kao šankistica u kavani "Istra" u Pazinu (nešto manje i u "Partizanu").
- Mlada san bila, i san delala rada, kaže. Bila su to ekonomski teška vremena. "Deset godina se ni mogla nać jedna banana ili naranča", kaže o ranom poslijeratnom razdoblju.
I društveno-politička situacija je bila problematična. Zbog nedužnog odgovora na pitanje gosta o udaljenosti odnosno kilometraži do Buja (tada zona B Slobodnog teritorija Trsta gdje su mnogi Istrani u želji za emigracijom na Zapad tada bježali op.n.), bila je na meti UDBA-e. Čak je provela noć u zatvoru i bila mjesecima maltretirana ne bi li postala njihovim doušnikom. Nije se bojala ničega i u najtežim vremenima, usprkos svemu bila je praktični vjernik, što je ostala i do danas.
Udala se za Tullia Tomadina
Udala se 1955. godine za Tullia Tomadina koji se u Istru doselio nakon Drugog svjetskog rata iz Cormonsa (Krmin) nedaleko Gorice. Vjenčao ih je njen stric beogradski nadbiskup Josip Ujčić čija spomen ploča još uvijek stoji na staroj kući na Brešcu. U braku je rodila dvoje djece: kćer Ines koja danas živi u Rijeci i sina Romualda s čijom obitelji i danas živi u Starom Pazinu. Od 1962. godine živi s obitelji u kući koja je sagrađena pokraj one spaljene. Za ovo životno razdoblje sa svojom obitelji uvijek kaže da joj je bilo najljepše i najispunjenije. Posebno su joj u lijepom sjećanju blagdani koje je slavila sa širom familijom. Djecu, na koju je posebno ponosna, je usmjeravala prema školi kako bi živjeli malo bolje od roditelja.
Bila je prva djelatnica kod otvorenja motela Lovac, tada modernog i inovativnog ugostiteljskog objekta, gdje je upoznala mnogo uglednih ljudi, političara i estradnih umjetnika. Prvu su je zvali da radi ondje, jer je odlično govorila talijanski jezik, a česti gosti motela bili su tada talijanski lovci. U mirovinu je otišla 1979. godine pa se otad uspješno nastavila baviti povrtlarstvom. Nažalost 1990. godine je ostala udovica. Kad su stigli unuci, njih troje, s puno pažnje i ljubavi se bavila njima. I danas ih hvali da su joj dobri.
Putovala je kad god je mogla
Putovala je kad god je mogla. Obišla je Italiju, Austriju, Portugal, Španjolsku, Francusku, Njemačku, Poljsku, Čehoslovačku, Izrael, Grčku... Nažalost, posljednjih godinu i pol pandemija ju je jako blokirala u kući, ali s obzirom da je dvaput cijepljena ima u planu ovog ljeta otići barem do Trsta. Danas živi s sinom Romualdom i njegovom obitelji. Iako je kao dijete i u ratno doba bila više puta životno ugrožena nikad ju optimizam nije napustio i njena je uzrečica: Bog vidi i providi!
- Svega san pasala, bila žalosna, ali san rekla treba poć dalje, kaže te poručuje da je važno u životu: "volit sveh, a ne delat barufu", poručuje gospođa Tomadin koja kaže da se to pogotovo naučila radeći u gostionici gdje zna biti nezgodnih situacija s gostima, ali si to ne treba uzimati k srcu. Također, savjetuje da treba umjereno jesti i kretati se. Na kraju se pozdravljamo. Vidimo se dogodine.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
