Habsburgovcima je Knežija izvor prihoda i kada oni nisu zadovoljavajući, kada padaju u financijsku krizu (oni i austrijska Komora), stavljaju je na dražbu ili daju u najam kako bi namirili dugove, pa je Knežija mijenjala vlasnike

Grad Pazin obilježava svoj dan 7. lipnja u spomen na prvo spominjanje imena Pazina, Castrum Pisinum, u darovnici cara Otona II., pisana toga dana u Veroni 983. godine. Pazinski kaštel je tada kao dar dobio porečki biskup. Od tada u idućih dvjestotinjak godina Pazin i Pazinska knežija često mijenja vlasnike. Kaštel je stoljećima bio upravno sjedište Pazinske, odnosno Istarske knežije. Temelje knežije postavio je grof Meinhard iz Crnoga Grada kod Roča, Meinhard von Schwarzenburg, spretan čovjek, u milosti porečkog biskupa (njegov je savjetnik), koji je u 17. st. postao gospodarom srednje Istre.

Pazinska knežija

Kada je Meinhard umro, njegova kćer Matilda, udajom za grofa Engelberta III. Goričkog, odvjetnika oglejske crkve, prenosi pazinski posjed u vlast Goričkih grofova. Zajedno s posjedom Engelbert preuzima i odvjetništvo porečkih biskupa. Matilda je bila među prvim vlasnicima pazinskog feuda koji su uz titulu kneštva (grofovstva) istaknuli Pazin kao svoj pridjevak, pazinska grofica, Comitissa de Pisino. Godine 1374. nasljeđivanjem Knežija je došla u posjed obitelji Habsburg, koja ju je davala pod hipoteku ili u zakup nizu posjednika u čije su ime često posjedima upravljali kapetani. U vrijeme razvijenog srednjeg vijeka Habsburgovci su Knežiju koristili kao sredstvo za dobivanje zajmova, dajući te posjede u zakup raznim feudalnim obiteljima. Pod njihovom vlašću Pazinska knežija ostala je sljedećih pet i pol stoljeća. Knežija je prestala postojati propašću Mletačke Republike 1797., kada je cijela Istra potpala pod austrijsku vlast. Pojam Pazinska knežija u užem smislu obuhvaća nasljedni posjed habsburške kuće u Istri pod upravom kapetana, a obuhvaća Pazin sa širom okolicom te naselja pod njezinom upravom: Tinjan, Kringu, Gračišće, Pićan, Žminj, Trviž, Kršiklu, Beram, Boljun, Vranju, Brseč, Lovran, Brest, Cerovlje, Lindar i Borut. Ovo je područje bilo pod izravnom vlašću austrijskog nadvojvode koji je imenovao kapetana koji je stolovao u pazinskom kaštelu.

Velika rasprodaja

Habsburgovcima je Knežija izvor prihoda i kada oni nisu zadovoljavajući, kada padaju u financijsku krizu (oni i austrijska Komora), stavljaju je na dražbu ili daju u najam kako bi namirili dugove, pa je Knežija mijenjala vlasnike. Leopold Habsburg prvi je založio Istru zbog duga; kada je preuzeo Knežiju za kapetana je postavio Ugona Devinskog, kojem je ubrzo založio Knežiju. Austrija je prodala Knežiju Aleksiju Mosconiju 1532., bogatom trgovcu iz Bergama, za 26 tisuća rajnskih forinti, koja ostaje u njegovu vlasništvu do 1558. Potom je (1611.) kupuje princ Hans Ulrich von Eggenberg, budući prvi ministar cara Ferdinanda. Savjetnici su nadvojvodi Ferdinandu predložili da Pazinsku knežiju ponudi u zalog toskanskom vojvodi Ferdinandu Mediciju za posudbu 150.000 kruna, kako bi se popravilo financijsko stanje austrijskih zemalja. Kada su pregovori propali, nadvojvoda se obratio poznatim bankarima iz obitelji Fugger, koji su mu 1600. posudili 80.000 fiorina uz hipoteku na Pazinsku knežiju. Bilo je vrijeme kada je Komora naumila Knežiju prodati čak starom neprijatelju, Veneciji. Godine 1644. nađeno je rješenje u trajnom, vječnom zalogu - prodana je braći Antunu i Jerolimu Flanginiju, bogatim mletačkim trgovcima, porijeklom s Cipra, za 350 tisuća forinti; da bi je 1660. godine kupio Ivan Ferdinand Porzi, potomak jedne od najstarijih furlanskih plemićkih obitelji, veliki majordom Gorička knežije i prvi ministar Leopolda I. On će pet godina kasnije odustati od Knežije, jer nije proglašena kneževskom grofovijom, čemu se nadao.

Prema nekim izvorima, grof Flangini je darovao Pazinsku grofoviju princu Porziji, čime je ona odvojena od Kranjske. To je prouzročilo nemire među žiteljima, koji su prosvjedovali kod cara, pa je car ponovno za 550 tisuća florina otkupio Knežiju.

SELJAČKA BUNA 1563.

U vrijeme upravljanja braće Flangini izbila je 1563. godine najveća seljačka buna u kojoj je sudjelovalo tri tisuća ljudi, a ugušena je svirepo i u krvi. Poreze su u Knežiji tada utjerivali Annibale Bottoni i njegov tajnik, koji su tijekom pobune pobjegli u Pićan. Tu su ih pobunjenici uhvatili i ubili. Vođe pobune su nakon njezina gušenja bili strogo kažnjeni. Do nove opasnosti od izbijanja seljačke bune došlo je 1712., za uprave obitelji Turinetti de Priè, također zbog povećanja i načina prikupljanja urbarijalnih davanja. Nedostatak novaca u dvorskim i feudalnim kasama često je povlačio i povećavanje kmetovskih davanja, čime je dolazilo do seljačkih buna. Najkrvavija je bila ona iz 1409. godine kada su seljaci uspjeli zauzeti pazinski kaštel, ali su je ubrzo ugušili češki plaćenici. Velika buna ponovila se u Pazinu 1571., a u Lupoglavu 1574. godine.

Na povijesnu scenu stupa knez Ivan Vajkard Auersperg, koji kupuje Knežiju, vraća je austrijskoj Komori, ona je prodaje 1708. markizu Giovanniju Antoniju Turinettiju de Priè, iz pijemontske feudalne plemićke obitelji, a od njega je 1766. kupuje za 240 tisuća forinti osobni savjetnik carice Marije Terezije, grof Antonio Laderchi markiz Montecuccoli iz Modene. To je bila zadnja prodaja Pazinske knežije u dugom nizu. Pazinskoj gospoštiji Montecuccoli je dao pravni oblik nasljednog posjeda, pa u vlasništvu te obitelji ostaje sve do ukidanja feudalnih odnosa 1848., kada im je austrijska država isplatila svotu kojom su kupili gospoštiju, a Kaštel do 1945. godine, kada je nacionaliziran. Montecuccoli čini na Veliku Gospu 1767. nesvakidašnji potez: organizira masovno vjenčanje i za mladenke osigurava svečanu odjeću. Dvanaest se parova iz čitave Knežije tom prigodom vjenčalo i u svečanoj povorci bilo dovedeno na banket u Kaštel.

Neuspjela prodaja

Ferdinand I. Habsburški, car Svetoga Rimskog Carstva, hrvatsko-ugarski i češki kralj od 1527. godine, sklapa u Beču 22. listopada 1524. s grofom Nikolom Zrinskim ugovor kojim mu prepušta Pazinsku grofoviju i Kastav u Istri u zamjenu za Nikoline utvrde Gvozdansko i Lešnić.

Ugarsko-hrvatski kralj Ludovik II., koji će dvije godine kasnije (1526.) poginuti na Mohačkom polju boreći se protiv Osmanlija, usprotivio se takvom ugovoru, tvrdeći da je Zrinski obvezan da prihodima ovih zemljišta odlučnije brani tamošnji kraj Hrvatske.

Prosvjed je uspio i Zrinski nije dobio Pazinsku grofoviju i Kastav.

Legendarni ratnik Nikola Šubić Zrinski (1508.-1566.) istaknuo se već u svojoj 21. godini u obrani Beča 1529. Poginuo je u junačkoj obrani grada Sigeta u južnoj Mađarskoj, u svojoj 58 godini.

Kobnoga 7. rujna 1566. vezir Sokolović odlučio je krenuti na sve ili ništa. Njegov je cilj bio osvajanje Beča, do kojega nikada neće uspjeti doći, ako mu pod Sigetom svakodnevno gine veliki broj vojnika. Zbog toga je odlučio topništvom razoriti grad i branitelje prisiliti na predaju. Kada je vidio da nema izlaza, Nikola Šubić Zrinski odlučio je krenuti u proboj predvodeći svoju malobrojnu vojsku. Jurišajući iz tvrđave sa svojim zapovjednikom na čelu, gotovo svi su poginuli, uključujući Zrinskog. Junački otpor koji su pružili u cijeloj je tadašnjoj Europi naišao na divljenje. Zrinskog su uspoređivali s Leonidom, spartanskim kraljem i junakom koji je više od dvadeset stoljeća prije njega također junački poginuo boreći se protiv Perzijanaca.

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam