Godine 1357. hospicij je premješten unutar gradskih zidina na lokaciju pored Kaštela na kojoj djeluje sve do 1842. godine, kada je preseljen u sadašnju Ulicu Sergijevaca. Ta stara i prva gradska bolnica, na starom pulskom korzu, imala je osamdesetak postelja i u prvo je vrijeme njen ravnatelj bio župnik, a potom je upravljanje bolnicom preuzela gradska medicinska služba

Zavod za javno zdravstvo Istarske županije u cijelosti provodi higijensko-epidemiološke, socijalno-medicinske poslove zdravstvene zaštite na području Istre i to po djelatnostima: epidemiologija, zdravstvena ekologija, mikrobiologija i parazitologija. Služba za epidemiologiju, što djeluje pri Zavodu, osim skrbi o više od 200 tisuća stanovnika, u razdoblju od travnja do listopada skrbi o zdravstvenoj sigurnosti više od dva milijuna turista, pružajući preventivnu zdravstvenu zaštitu. To je moguće zahvaljujući organizaciji kroz dislocirane ispostave u svim većim gradovima: Pula, Buzet, Pazin, Umag, Poreč, Rovinj, Labin.

Od pokrajinskog do županijskog Zavoda

Zavod je počeo djelovati 1936. godine kao javna ustanova, osnovana potporom Rektorata Pokrajine i antituberkuloznoga konzorcija. Zgrada javnozdravstvene ustanove (Centro provinciale d'Igiene e Profilassi di Pola), podignuta je 1938. godine, koju je projektirao najplodniji arhitekt međuratnog razdoblja u Puli, Lino Moscheni, na osnovi Marconijeva idejnog rješenja iz 1935. godine. U novoizgrađenom zdanju bili su smješteni: laboratoriji za serologiju, bakteriologiju i sanitarnu kemiju te antituberkulozni dispanzer.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, 1947. godine, osnovana je Sanitarno-epideiološka stanica kao samostalna ustanova, a 1952. godine integrira se s Domom narodnog zdravlja. Četiri godine kasnije osnovan je Higijenski zavod kao središnja zdravstvena ustanova u Istri; godine 1960. Higijenski zavod postaje Zavod za narodno zdravlje i socijalni rad, godinu dana kasnije dobiva novo ime: Zavod za zaštitu zdravlja Pula, da bi od 1967. godine obavljao funkciju međuopćinskog zdravstvenog centra za čitavu Istru. Zavod 1994. godine mijenja ime u Zavod za javno zdravstvo Istarske županije.

Liječnik koji besplatno liječi ljude

U tritisuća godina pisane pulske povijesti postoje jednako stari pisani podaci o zdravstvu. U Puli se nalazi nadgrobni spomenik Aciusu Caiusu, "liječniku koji besplatno liječi ljude", i smatra se da je u rimsko doba medicinska služba bila dobro razvijena. Rimljani su pored starog izvora vode u Puli, na zapadnoj strani grada, u blizini morske obale, izgradili hram Nymphaeum, posvećen nimfama. U srednjem vijeku osnivali su se u Puli, kao i u Istri, redovnički hospitali; između 7. i 12. stoljeća poznati su benediktinski i franjevački hospitali, a u 12. stoljeću templari su, uz Fons Nymphaea, osnovali prvi hospicij za siromašne i stare bolesne osobe. Templari su držali hospital sve do ukinuća njihova reda, 1312. godine. Zamijenili su ih vitezovi ivanovci.

U početku je hospital djelovao izvan pulskih gradskih zidova, kraj nekadašnjeg Fontis Nymphaeae, današnjeg izvora vode Karolina, a njihov je samostan bio na brdu Sv. Ivana (S. Giovanni dei Templari ili Ecclesia S. Johannis del Templo de Prato). Godine 1357. hospicij je premješten unutar gradskih zidina na lokaciju pored Kaštela na kojoj djeluje sve do 1842. godine, kada je preseljen u sadašnju Ulicu Sergijevaca. Ta stara i prva gradska bolnica, na starom pulskom korzu, imala je osamdesetak postelja i u prvo je vrijeme njen ravnatelj bio župnik, a potom je upravljanje bolnicom preuzela gradska medicinska služba.

Ivanovci ili hospitalci pripadali su katoličkom redu utemeljenom u Jeruzalemu oko 1120. godine. Oni su uz crkvu obvezno imali i hospital. Poslije pada Jeruzalema, oko 1291. godine, ivanovci se sele na Cipar, pa na Rod, te na Maltu 1530. godine, zato su poznati i kao Malteški vitezovi. Godine 1798. Napoleon je osvoji Maltu pa je to bio zapravo kraj ere Malteških vitezova na otoku. Vrhovništvo se tad preselilo u Rim. Prve su se gradske bolnice općenito razvijale iz hospitala, u kojima se dugo vremena obavljala medicinska služba.

Tako pišu Ivan Rudelić i Robert Rudelić u prilogu „Zdravstvene ustanove u Istarskoj županiji“, čiji tekst koristim.

Francuzi samostan pretvaraju u bolnicu

Za vrijeme francuske vlasti 1807. godine utemeljena je vojna bolnica u Vodnjanu koja je nastavila s radom i u vrijeme austrijske vlasti do 1894. godine. U to vrijeme Pula je bila nezdravi grad, izmučen epidemijama i ekonomski osiromašen. Vodnjan se nalazio na otvorenom i prozračnom području pa je bio često pošteđen epidemijskih boleština. Francuzi su u Vodnjanu utemeljiti vojnu bolnicu nauštrb fratara kapucina, koje su istjerali 1807. godine iz njihova sjedišta: samostan je pretvoren u bolnicu, a crkva u skladište.

Zna se da su francuski vojni liječnici imali medicinski utjecaj i u gradu. Tu su 1810. godine obavili prvo opće cijepljenje stanovništva protiv velikih boginja. Koncem 19. stoljeća, 1888. godine, u Vodnjanu je izgrađena nova civilna bolnica, Zakladna bolnica Cecon koja je nosila ime “Ospitale Fondazione Cecon”; bila je izvan gradske jezgre na cesti koja vodi iz Vodnjana prema Fažani.

Godine 1872. u Puli se pojavila teška epidemija velikih boginja (Variola vera, maior) koja je zadala brige gradskih vlastima i uzrokovala uzbunu među pulskim stanovništvom. Postojeća bolnica nije mogla primiti i liječiti brojne bolesnike pa su, zbog ozbiljnosti širenja zaraze i radi njihove izolacije, ovi pacijenti prihvaćeni u novoizgrađenu veliku baraku iza Arene, gdje se moglo smjestiti oko 70 bolesnika.

Prestankom epidemije velikih boginja, na mjestu barake, izgrađena je nova ili Druga gradska bolnica u Puli. Koncem rujna 1896. godine bolesnici i stvari preneseni su iz stare bolnice pokraj Arene u novu bolnicu na brdo Sv. Mihovila. Službeno formalno otvorenje obavljeno je 6. listopada 1896. godine. Kapacitet bolnice, u početku, iznosio je 300 postelja, ali se on ubrzo povećao. Ova je civilna bolnica bila općinskog značaja (Ospedale Civico), da bi 1904. godine postala regionalna (Ospedale Provinziale di Pola).

Izgradnjom brodogradilišta, Arsenala, ratne luke u Puli, te povećanjem flote, mornara i vojnika, trebalo je sagraditi i bolnicu. Vojna bolnica u Vodnjanu već je tad služila samo kao lazaret i nije se mogla više ubrojiti u suvremene bolnice. Godine 1861. za potrebe vojske i ratne mornarice sagrađena je u gradu nova, suvremena bolnica (K.u.K. Marinespital).

U Mornaričkoj bolnici bilo je predviđeno oko 500 postelja, dostatno za medicinsko zbrinjavanje 5.000 do 10 tisuća vojnika. Tehnički kapetan Viktor Damaševski izradio je projekt za bolnicu, nadzirao građevinski radove, ali ne samo bolnice nego i drugih objekata, arsenala, vojarna i ostalih vojnograđevinskih zdanja koji su se gradili u Puli. U to vrijeme poboljeva velik broj vojnika zbog nastupa epidemijskih bolesti, napose malarije.

Mornarička bolnica za dom i sveučilište

Poslije 15. studenog 1918. godine, prestankom austrougarske vlasti u ovom kraju, K.u k. Marinespital pretvoren je u Ospedale Regio Marina. Nakon Drugog svjetskog rata, Ospedale di Marina pretvara se u Vojnu bolnicu, za potrebe jugoslavenske vojske, ali postupno i za medicinske potrebe u službi civilnog stanovništva. U godinama između 1970. i 1974. slijedi jedno kritično vrijeme za postojanje Vojne bolnice u Puli, kad se čak pomišljalo na ukidanje ove medicinske ustanove. Razmišljalo se o prenošenju medicinskih poslova vojske na Medicinski centar u Puli, koji bi primao i vojne osiguranike. Međutim, u godini 1974. jugoslavenske su vojne vlasti donijele odluku da se bolnica reaktivira i revitalizira, zbog javnosti nepoznatih obrambenih razloga. Već sljedećih godina 1975./1976. unutrašnjost se adaptira i modernizira, postupno popunjava kadrovima, da bi 1981. godine Vojna bolnica u Puli dobiva obrise suvremene bolnice.

Provodila se suvremena medicina stacionarnog i dispanzerskog tipa obaju spola i svih uzrasta (osim novorođenčadi i djece pedijatrijske skrbi). To je trajalo do početka Domovinskog rata. Jugovojska je napustila bolnicu 4. studenog 1991. godine. Dva dana kasnije bivša Vojna bolnica (V.P. 5499) u Puli predana je Kriznom stožeru Skupštine Općine Pula, potom je prešla u nadležnost Ministarstva obrane RH. U novije vrijeme, u povijesnu zgradu bivše Mornaričke bolnice (Marinespital) u Puli smješteni su neki odjeli Opće bolnice Pula.

Poznato je da je u Puli 2015. godine počela gradnja nove suvremene bolničke zgrade u koju su se smjestili neki odjeli lani u prosincu. Poznato je također da je odlukom Skupštine Istarske županije 2017. godine, dijelom zgrade Mornaričke bolnice dano na pedesetogodišnje korištenje pulskom Sveučilištu Jurja Dobrile. Ima inicijativa i ideja da bi dio prostora Mornaričke bolnice mogao, nakon preseljenja medicinske opreme u novu bolnicu, postati Dom za starije i nemoćne osobe. Tvrdi se, naime, da ima mjesta za obje inicijative: starački dom i sveučilište. Riječ je ipak o velebnom i lokacijski vrlo atraktivnom kompleksu od 13.500 kvadrata.

Pulski epidemiolozi

Mauro Gioseffi (Pazin, 1879. – Poreč, 1951.), epidemiolog, internist (malariolog), bolnički liječnik u Puli, Trstu i Poreču, bio je tajnik Pokrajinskoga društva za borbu protiv tuberkuloze. U Puli je službovao 1905.-1907. u Pokrajinskoj bolnici na internom odjelu obavljajući dužnost pomoćnika primarijusa Umberta Sbisàe

Zvonimir Maretić (Zagreb, 1921. – Pula, 1989.), godine 1947. po nalogu Ministarstva zdravlja s prvom ekipom medicinskih stručnjaka došao je iz Zagreba u Istru, gdje je ostao do umirovljenja 1988. godine. Radio je kao internist u Općoj bolnici, potom kao infektolog preuzeo dužnost rukovoditelja Zaraznog odjela Medicinskoga centra Pula. Na Zaraznome odjelu u Maretićevu eksperimentalnom radu proizvedena je prva manja količina seruma protiv otrova pauka crne udovice. Postao je redovitim dopisnim članom JAZU-a. Godine 1959.–1960. radio je kao epidemiolog Svjetske zdravstvene organizacije u Šri Lanki. (Izvor: Istrapedia)

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam