Sve je počelo kada sam zbog rijetke autoimune bolesti morala skoknuti u Sloveniju po potreban lijek. Iako su na graničnim prijelazima Slovenija -Hrvatska na snazi postrožene mjere kontrole putnika i vozača brojnih kamiona i autobusa koji nam pristižu iz Italije, a i susjedi Slovenci su od utorka uveli zabranu prelaska granice talijanskim držvaljanima, to me nije priječilo da se uputim prema Kopru. Na hrvatskom graničnom prijelazu Plovanija policijski službenik u bijelim rukavicama provjerio mi je osobnu iskaznicu.

Nigdje nikog

- Kamo putujete, uobičajeno je pitanje. U produžetku puta, na suprotnoj strani, slovenskom graničnom prijelazu je gužva. Kolona automobila i kamiona duga je nekih pola kilometra. Očito se poduzimaju mjere kontrole svih koji ulaze u Hrvatsku.
Na hrvatskoj granici nisam prijavila odlazak u Italiju jer nisam kanila tamo otići, pa razmišljam da ću ga prijaviti slovenskim policijskim službenicima koji su se „zacementirali“ na graničnom prijelazu Škofije (Rabuiese), jer je Republika Slovenija donijela odluku o strogom režimu kontrole i nadziranja graničnih prijelaza s Italijom. Prolazim kroz pogranično mjesto Škofije. Jurim prema šengenskoj granici u očekivanju da će tu biti neki zaštitni koridor policijskih pograničnih službenika. Tamo gdje su nekada stajali čvrsti granični kontrolni objekti danas stoje samo oznake država Slovenije i Italije, uokvirene žutim zvjezdicama. I ništa više. Ni traga policijskim službenicima, patrolama, kontrolama... Koje mjere je ustvari Slovenija postrožila?!, visi pitanje u zraku dok se vožnjom u primjerenoj brzini auto zatiče na talijanskoj strani. Kome sam se trebala javiti i zatražiti dozvolu za ulazak u Italiju? Kako kontroliraju ili zabranjuju ulazak/izlazak putnika iz Italije? Pitanja se nižu, a sve sam bliže cilju - ljekarni u poduzetničkoj zoni Aquilinia.

Prometna gužva je znatno smanjena i parkirnih mjesta ispred ljekarne je napretek. Atmosfera je mučna i tjeskobna. Susjedni kafić je zatvoren zbog koronavirusa. Prvo što uočavam na vratima ljekarne nekoliko je upozorenja: „Nema zaštitnih maski ni sredstava za dezinfekciju!“ „Najmanja sigurnosna distanca je jedan metar“ i „Dozvoljen ulazak maksimalno za tri osobe“.
U ljekarni samo djelatnica sa zaštitnom maskom na licu. Vraćam se u svoju „karantenu“ - automobil i krećem prema centru zabilježiti okom kamere kako se odvija život na ulicama grada u državi koja prolazi kroz najveću krizu. Kako neki stariji Talijani vele, nikad veću od Drugog svjetskog rata. Ulice u frekventnom Trstu su opustjele. Trgovine i ostale radnje su otvorene, kao i većina kafe barova. Uvedeno radno vrijeme je do 18 sati.

Film katastrofe

Rijetki su oni koji sjede na terasama barova u grupicama, kao što zapažam na Trgu Madonine. Ljudi hodaju po ispražnjenoj D’Anunzijevoj i Carducijevoj ulici. Ispred supermarketa „Eurospin“ uočljiva je gužva. Kupci izlaze nakrcanih kolica. Unatoč vedrom danu i proljeću na pragu grad se doima apokaliptično, podsjećajući na SF dramu katastrofe „ The day after“. Napuštam Trst kojem se želim vratiti uskoro i zaboraviti na ove prizore ispijajući najbolju kavu na svijetu.

Povezane vijesti

• DNEVNO NA POSAO U ITALIJU IDE 300 DO 400 BUZEĆANA. Oni su i danas otišli, a pitaju se hoće li se smjeti vratiti
• Srbija zatvara granicu za putnike, prolaz samo kamionima, strože zabrane kretanja
• Od 22. svibnja ulazak u Srbiju bez testa i posebnih dozvola, predložio stožer Srbije