ZA GROBOVE TISUĆE ISTRANA NIKAD SE NEĆE SAZNATI
TKO ĆE IM I GDJE ZAPALITI SVIJEĆU? Diljem monarhije sahranjeno 10.000 evakuiranih Istrana
Zloglasni Barackenlager Gmünd – u njemu je u zajedničkim grobnicama sahranjeno 5.000 Istrana
"Vržite mi želizni križ, vržite mi na greb želizni križ, ne drveni, kad narestete i tornate se, da znate di san zakopana". Poručila je to pred smrt Medulinka Marija Lorencin. Okupila je, na rastanku, svoju djecu u mjestu Brezova nad Svitavou u Češkoj i prenijela im svoju posljednju želju. Umrla je 27. prosinca 1915. godine. Nakon majčine smrti, kad je završilo progonstvo, sinovi Josip i Milo te kći Marija vratili i su se u Medulin s tetkom Katom Kirac i njenim sinom Ivanom
Evakuirali su ih u svibnju 1915. godine zbog straha od ratnog sukoba, a umrli su u tuđini od raznih bolesti, iznemoglosti, gladi, starosti, ali i goleme tuge. Čak 10.000 Istrana, civila, pokosio je Prvi svjetski rat. Za grobove tisuće Istrana umrlih prije jednog stoljeća u raznim dijelovima Habsburške monarhije, u Austriji, Mađarskoj, Češkoj i Moravskoj nikad se neće saznati. Nažalost, njihova tužna sudbina bila je desetljećima prilično obavijena i velom šutnje.
Barakenlager
Propusti su ublaženi 2014. godine kada su predstavnici općina Medulin, Ližnjan, Savičenta, grada Vodnjana i Županije istarske sa županom Valterom Flegom, s nekoliko stotina Istrana, posjetili Gmuend uz austrijsko-češku granicu. Tu je bio smješten zloglasni Barakenlager u kojem je umrlo oko 40.000 evakuiraca iz Habsburške monarhije od toga čak 5.000 iz Istre.
Austrougarski vojni vrh je u kolovozu 1914. , nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, planirao evakuaciju 25.000 stanovnika Pule budući da je ona bila glavna austrougarska ratna luka u kojoj su se nalazile i njemačke podmornice. Kada je Kraljevina Italija objavila rat Monarhiji, te tajnim Londonskim ugovorom kao nagradu dobila i Istru, u samo nekoliko dana dogodio se najveći istarski egzodus.
Čak 60.000 Istrana, gotovo svi južno od crte Rovinju Barban, Rakalj, pod vojničkom pratnjom ukrcani su u željezničke vagone. Započeo je put u neizvjesnost. Nitko nije znao da prisilni put u nepoznato za tisuće znači i put u smrt. Neusporedivo bolje prošli su oni koji su utočište našli kod prijatelja blizu Istre i ili drugdje, živjeli izvan logora.
"Vržite mi želizni križ, vržite mi na greb želizni križ, ne drveni, kad narestete i tornate se, da znate di san zakopana". Poručila je to pred smrt Medulinka Marija Lorencin. Okupila je, na rastanku, svoju djecu u mjestu Brezova nad Svitavou u Češkoj i prenijela im svoju posljednju želju. Umrla je 27. prosinca 1915. godine. Nakon majčine smrti, kad je završilo progonstvo, sinovi Josip i Milo te kći Marija vratili i su se u Medulin s tetkom Katom Kirac i njenim sinom Ivanom.
„Vržite mi želizni križ“ zove se izložba u povodu stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata koja je otvorena u Medulinu do utorka. Na masovnim grobnica, u Gmundu o kojem su bili i evakuirci i iz drugih krajeva carstva nije bilo mjesta ni za željezne ni za drvene križeve – u jednom danu u zajedničkoj grobnici završilo bi i više od stotinjak nesretnika.
Djeca masovno umiru
Pišući o egzodusu Rakljanaca, Anton Percan naveo je i stihove koje je najvjerojatnije napisao Mijo Mirković, tada šesnaestogodišnjak i sam izbjeglica s dvije sestre i majkom. „…Oci djecu grle si i ljube, Možda ovo zadnji danak bude, Kada su si žene ispratili, Žalosno su Vodnjan ostavili“…. No dvjestotinjak Rakljanaca imalo je sreću jer su iskrcani u Olomucu, u moravskoj regiji, gdje su živjeli i potomci Hrvata doseljeni u 17. stoljeću. Bježali su tada pred Turcima.
Samo tijekom posljednja tri mjeseca 1915. sahranjena je čak trećina Istrana koji su odvedeni u logore. Najveći mortalitet je bio među djecom do šest godina starosti, oko 70 posto, zatim kod staraca, kaže Andrej Bader, povjesničar, koji je veliki dio svog djelovanja posvetio istraživanju te nezapamćene istarske tragedije i o tome objavio više knjiga. U tom je razdoblju samo s područja od Raklja do Premanture u logorima Gmuend i Steinklamm umrlo oko 3.000 osoba. Mnogo ih je umrlo od dizenterije i tuberkuloze.
Poznata istarska učiteljica Ljudmila Vodinelić prije mnogo godina ispričala nam je svoju traumu. S majkom je u Gmuendu u logorskoj bolnici tražila brata Tonića. U hodniku su opazile jednog izbezumljenog dječaka kako im panično maše. Sutradan im je javljeno da je Tonić - umro. Majka nije prepoznala svoje dijete, toliko ga je bolest izobličila.
Uzeli su mi dite
„Ako smo imali vrućicu dali bi nas u bolnicu, a najviše dicu i ta dica se nisu vratila. Imala sam malo dite na prsima, uzeli ju u bolnicu. Tu sam imala pravo doći ditetu dati cicu 3 put na dan… Dica su bila gladna. Kad je moja Ana bila na umoru su me pustili tu noć s njon. Kad je umrla sam je obukla i čekala dan…“, bolne su zapisane uspomene Katice Privrat iz Medulina.
Medulinac Marinović rekao nam je 1910. godine da je ime Božo dobio jer je rođen u Gmuendu na Božić 1915. „Majka Jana sakrila me nakon poroda da me ne bi odnijeli u logorsku bolnicu iz koje se mnogi nisu vratili. Ipak su nas pronašli“.
Povratak evakuiraca počeo je u prosincu 1917., a posljednji su stigli u rodni kraj ujesen 1918. godine. Pojedine obitelji vratile su se bez četvero djece. Putujući kući iz izbjeglištva, majke su plakale na prozorima vagona: gledale su groblja na kojima su pokopana njihova djeca. U Ližnjan je tek nekoliko godina nakon završetka rata stigla osmrtnica za djevojčicu Anu Boljun rođenu 21. svibnja 1908. godine. U odnosu na broj stanovnika, u tuđini je stradalo najviše mještana Ližnjana – više od 300.
Zavladala glas i gripa
Nakon povratka napuštenim ognjištima evakuirce su dočekala uglavnom neobrađena polja i smrtonosna španjolska gripa. Glad je bila velika: jeli su i zdrobljene koštice maslina i koru drveća. No, je li moguće danas ustanoviti točan broj umrlih u tuđini?
- Knjige logora Gmuend u Austriji nisu sačuvane. Dolaskom talijanske uprave u Istru mnoge župe ostale su prazne i nije imao tko voditi crkvene knjige. Ne znamo jesu li osobe čija smrt nije zabilježena, otišle u Kraljevinu SHS ili u druge države. Broj umrlih po mjestima današnjih općina Medulin i Ližnjan uspjelo se utvrditi gotovo u potpunosti zahvaljujući njihovim potomcima i rođacima, susjedima, kucanju od vrata do vrata, kaže Bader.
Kad ne možemo u tuđini zapaliti svijeću u spomen na naše pretke, učinimo to tamo gdje su oni prije jednog stoljeća imali svoja ognjišta. To je najmanje od onog što smo im dužni.
Zlato dadoh za željezo
Zlato dadoh za željezo, zvalo se prikupljanje plemenitog metala u Monarhiji kojim se pomagalo financiranje rata a počelo je odmah nakon njegovog izbijanja. Za zlatni dobivao se željezni prsten s tim natpisom. (Ratko RADOŠEVIĆ)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
