POLA STOLJEĆA VJERNI LANTERNI
Supružnici Elda Valentino i Bruno Bolci iz Trsta: Kad smo prvi put došli ovdje na ljetovanje, kampa još nije ni bilo. Toliko nam se svidjelo da SMO OSTALI CIJELO LJETO
Mali znak pažnje za pedeset godina vjernosti (D. ŠIŠOVIĆ)
Na pitanje što se promijenilo u ovih pedeset godina koliko dolaze u Lanternu na kampiranje, Elda Valentino odgovara u jednoj rečenici: "Kamp se mnogo poboljšao, ali gosti su se pokvarili * Supružnici u Istri provode i po pet mjeseci godišnje, budući da su svoju kampersku parcelu pretvorili u vrlo ugodno mjesto za život opremljeno svime što bi čovjek mogao poželjeti
"Ne dolazi u obzir, zar ćemo živjeti kao Cigani?", odrješito je odgovorila Elda Valentino svom suprugu Brunu Bolciju kada joj je prije pedeset godina predložio da kupe šator i odu na kampiranje u Istru. Nakon par dana šator su ipak kupili i uputili se u Tarsku valu, na lokaciju koju im je preporučio prijatelj koji je tamo često dolazio na pecanje. Krenuli su na put s dvoje male djece, podigli šator, i nakon tri dana Bruno se vratio u Trst na posao, ostavivši Eldu samu s djecom u nepoznatom kraju, bez struje, vode, samo s fenjerom za svjetlo, i s najbližom prodavaonicom voća i povrća u Novigradu.
- Toliko mi se svidjelo da sam s djecom, kćerima od jedne i četiri godine ostala cijelo ljeto, a Bruno bi dolazio samo za vikende, pripovijeda nam Elda Valentino danas, pedeset godina poslije, u svom "apartmanu na otvorenom" uređenom od kamp-prikolice te nekoliko tendi i pomoćnih šatora na jednom od najviših sektora autokampa Lanterna.
Posjetio sam ih u društvu pomoćnice direktora kampa Lanterna Sanje Stojnić i direktora Turističke zajednice općine Tar-Vabriga Denisom Žužićem, koji su im u znak pažnje i zahvale za polustoljetnu vrijednost odnijeli prigodne darove.
"Nije bilo ničega"
U braku su lijepih 57 godina, a oboje su u mirovini već 33 godine; žive u središtu Trsta, ona je radila kao krojačica, on kao lučki radnik, a osim dvije kćeri s kojima su počeli dolaziti na kampiranje danas imaju i četvero unučadi koje također često ugoste u Lanterni. Eldi je danas 80 godina, a Brunu 84, no on i danas kad god treba sjedne na bicikl i odveze se do pet kilometara udaljenih Rogovića u nabavku voća i povrća, ili do ušća Mirne po svježe mlijeko.
Prije pedeset godina bilo je, vraćaju se u priči kroz sjećanje, prilično teže.
- Ovdje nije bilo ničega, sve što nam je trebalo morali smo donositi sa sobom. U Novigrad smo po voće i povrće išli najprije autom, a kasnije smo nabavili mali motorni čamac pa smo u nabavu išli preko mora. Po vodu smo išli na izvor u Tarsku valu, gdje su i mještani dolazili s magarcima. Nismo tada išli u restorane i u istraživanje unutrašnjosti, a uostalom, ja sam jako voljela kuhati pa sam nam radije sve sama spremala, prisjeća se Elda prvih kamperskih godina u Istri.
Te 1969. godine kada su prvi put došli u Tarsku valu kampa ovdje još nije bilo. Zapravo su kampirali na divlje, i to ne samo oni, jer je s vremenom tu počelo dolaziti sve više tršćanskih obitelji, ali i turista iz drugih krajeva Italije, postupno i iz drugih zemalja. Jezgra budućeg kampa Lanterna osnovana je 1971. godine, obuhvativši i zemljište na kome su i oni kampirali, pa su tada postali službeni gosti kampa, što su i ostali sve do današnjih dana. Tih prvih kamperskih godina Elda Valentino postala je neslužbena učiteljica plivanja za djecu koja bi na kampiranje došla kao neplivači. - Jedan mi je Nijemac rekao da će mi napraviti spomenik ako njegovog osmogodišnjeg sina naučim plivati bez plivalica. Mali je proplivao, ali za spomenik sam rekla da ipak ne treba, sjeća se Elda jedne anegdote iz tih dana.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
