Po struci medicinska sestra i magistra historije, braniteljica iz Domovinskog rata, supruga, majka, svestrana umjetnica, sve je to i mnogo više Slavica Porubić Kukal. Unatoč burnom profesionalnom životu, majka je četvero odrasle djece i ponosna je, kaže, što su izrasli u pozitivne mlade ljude. No, teta Slavica, kako najviše voli da je zovu, oduvijek je imala i svoj paralelni svijet - umjetnost. Život ju je vodio po mnogim hrvatskim gradovima, ali konačno se skrasila u Rebićima na Barbanštini, u domu koji naziva svojom oazom mira.

- Moja ljubav prema kreativnom radu pojavila se već u petom razredu osnovne škole, jer smo nakon nastave imali određene aktivnosti, a imali smo i profesoricu Višnjić koja je predavala domaćinstvo. Šteta što tog predmeta danas nema u školama, jer se učilo i šivati gumb i prve korake štrikanja i heklanja. Radili smo goblene, vezli, radili sve ono što su naše bake radile u kući. Mogli smo učiti i kuhati, subotom kad je bila dostupna školska kuhinja. Kasnije, na tehničkom odgoju stalno sam nešto rašpala i pilila, napravila sam si lustere, noćnu lampu, sve je izgledalo kao čipka u šperploči. Imali smo i prvu pomoć, odlazila sam i na natjecanja, priča Slavica.

Kažun - akrilik

Natjecanja iz prve pomoći uvelike su utjecala na njezin odabir medicinske škole. Bila je Šuvarova generacija, upisala je gimnaziju i medicinsku pa između te dvije škole izabrala medicinsku koju je završila u Karlovcu.

Ljubav prema slikarstvu usadile su joj profesorice likovnog odgoja još u osnovnoj školi. "Uvijek mora biti realno, nema kod mene apstrakcije. Ako je to čaša, svi moraju prepoznati da je to čaša", kaže Slavica.

Na Lošinju, gdje se zaposlila nakon završene medicinske škole, priključila se i rukometnom klubu kao trenerica (rukomet je zavoljela još u rodnom Ogulinu) te je počela slikati na staklu, s materijalima koji su bili dostupni (boje su se tada mogle kupiti samo u Zagrebu ili preko granice). Počeo je rat kada se doselila u Pulu i zaposlila u bolnici. Prije toga završila je biokemiju pa je došla pomoći kada je zavladala žutica u dnevnoj bolnici i Pula joj se svidjela. Radila je na kardiologiji i hematologiji, a nakon toga na kirurgiji i neonatologiji.

Moja mama - suhi pastel

Godine 1983. upisala je i Medicinski fakultet, ali joj je financijski bilo teško zbog tadašnje krize u državi, da bi 1987. upisala Pravni fakultet u Rijeci, no 1991. se konačno seli u Pulu. Početkom rata osjetila je poriv za odlaskom na ratište.

- Priključila sam se 8. lakojurišnoj brigadi, poslije toga Tigrovima pa Zdrugu i opet Tigrovima. Moj ratni put završio je operacijom Bljesak i potom sam u Ogulinu radila na preustroju Hrvatske vojske. Čitavo vrijeme kroz moj se život provlačila ta moja kreativna crta. Cijelo vrijeme sam slikala, heklala, štrikala, šila robicu za bebe, pravila kolače, torte. Umjetnost je uvijek bila tu. Tražila sam u njoj izlaz iz svih onih slika s ratišta. Počela sam slikati kod Đorđa Stošića, našeg eminentnog slikara, a velik prijatelj mi je bio i pokojni Boris Nemeš, od čijih se murala čovjek mora naježiti. On mi je otvorio izložbu 2014. koja je predstavila sav moj rad, slike u akriliku i akvarelu, kazuje Porubić Kukal.

Cvijeće - akvarel

Ono što je, kaže, naučila o glini i nastajanju keramike i raku-keramike bilo je kod Igora Fabrisa, a prvi temelj dao joj je Velimir Percan za vrijeme jednog Hand Made Festivala u Domu hrvatskih branitelja. "Tu sam napravila svoj prvi rad u glini, lik svoje bake i shvatila sam da mi to ide. Nakon keramike opet sam se vratila kistu i akvarelu. Prijateljica me upoznala i s enkaustikom, starom tehnikom koju su koristili stari Egipćani, gdje boje nisu uljane i ne nanose se kistom na platno, već su vezane voskom i metalnim štapićem se nanose na drvenu ili mramornu pločicu. Sada tražim u umjetnosti neki veći izazov. Godinu dana se bavim nečim, onda to pustim, ali se uvijek vratim slikarstvu." Najčešći motiv je cvijeće u akvarel tehnici, a mnoge od tih slika daruje. "Došla sam prijateljici i rekla: Klara, ovo si ti, i ona se složila. Uspijem pogoditi ljudsku dušu", kaže.

U keramici oblikuješ svoj unikat, kaže autorica

Na pulskom Sveučilištu diplomirala je povijest. Upisala je Hrvatski jezik i književnost i Povijest, ali je prevagnula ljubav prema povijesti. Najviše je zanima sam početak i druga polovica 20. stoljeća, vrijeme Jugoslavije, jer bi htjela pisati o onome čemu je bila svjedok, bez subjektivnosti. "Ipak, uvijek se vraćam kistu i štafelaju, ali i keramici. U keramici oblikuješ svoj unikat. Trenutno šivam zavjese. Kroz čitav život uvijek sam se vodila kreativnošću. Ipak, moja djeca su moja najveća kreacija, moja ljubav", kaže Slavica Porubić Kukal.

Voli biti okružena mladim ljudima, pozitivcima od kojih može nešto naučiti. Učenja joj, veli, nikada nije dosta. Svakog jutra budi se sa željom za novim znanjima i vještinama, ali i sa zahvalnošću za svaki novi dan koji joj je darovan. Ni za čim u životu ne žali i ničega se ne plaši. Jedino se boji da neće biti dovoljno vremena za sve planove koje još ima.

Povezane vijesti

• U potrazi za nostalgičnom Istrom
• Svakog četvrtka predavanja u Svetim srcima
• Tuča prije nekoliko dana protutnjala Barbanštinom. Sad se vide razmjeri ŠTETE U VINOGRADIMA, MASLINICIMA...