Nitko nije ništa znao o njoj, ni otkud je došla, ni s kim. Jedan volonter utrke se zainteresirao jer se i sam raspitivao pa smo se dogovorili da dođemo sutradan i probamo još nešto saznati. Bilo je već skoro 2 sata u noći kada smo krenuli kući. Sada nas troje, priča Ketrin Velić
Međi (foto Ketrin Velić)
"Ovo je naša hrvatska Gobi - glavom, brčićima i šapicama. Priča je to kao ona iz 'Potrage za Gobi' pa mislim da je ona vas pronašla, a ne vi nju. Neki psi sami biraju vlasnika!"; "Uzmite je sebi, nije slučajno došla do vas"; "To je mali Međi, nalikuje na malog međimurskog psa" - dio je to reakcija na društvenim mrežama nakon što je Ketrin Velić, mlada trkačica iz Buja, nakon prošlogodišnje utrke "100 milja Istre" naišla na psa i nakon neuspješnih pokušaja da pronađe vlasnika, odlučila ga zadržati. Naravno, nazvala ju je Međi, po prijedlogu, iako bi joj zapravo pasalo i ime glavne junakinje knjige "U potrazi za Gobi".
- Ja sam je već isti dan podijelila u grupi utrke, ali su svi trkači rekli da je trčala - za svima. Prvi su mi rekli da je viđena u Brgudcu prema Koritima, noć prije dolaska na cilj. Ja sam je vidjela tek u Buzetu i mislila sam da trči uz vlasnika tu kraću utrku od 67 kilometara i već sam se tada svađala u sebi da koji idiot tako malog psa vodi trčati toliko kilometara. Ja sam bila na dužoj stazi od 128 kilometara, od Lovrana do Umaga, i noć prije također sam prošla tim dijelovima gdje je prvi put viđena, ali je nisam srela, ispričala je odmah po dolasku na cilj u Umagu Ketrin.
Danas, s odmakom od nekoliko mjeseci, nitko sretniji od nje i njezinog zaručnika Kristijana Martinčića.
- Danas kada se svega sjetim mogu reći da ništa nismo slutili, kaže nam kroz smijeh. "Bili su to uobičajeni dani pred veliku utrku. U četvrtak, 9. rujna, pojurili smo po startne pakete, nabacili pokoju fotku pa i na podiju na kojem smo pronašli Međi sklupčanu kao malo klupko vune noć nakon utrke, družili se s ostalim trkačima. Dan kasnije bio je namijenjen za start 'blue' utrke od 128 kilometara. Petak, 10. rujna, u večernjim satima startalo se iz Lovrana. Noć je brzo proletjela i već smo jurili kroz šume i istarska brdašca, a često se na stazi našao i pokoji trkač s kojim bi se pročavrljalo, čisto da napor lakše prođe, priča nam Ketrin.
Ujutro je, kaže, stigla u Buzet, gdje se zadržala relativno dugo.
- Vidjela sam tog malog slatkog psića u prostoru okrijepe, no nisam mu pridavala mnogo važnosti misleći da je od nekog volontera. Obavila sam svoj ritual i krenula dalje. Ubrzo se bližio i start "green" utrke od 68 kilometara koja je startala iz Buzeta. Znala sam da će najbrži trkači projuriti kraj nas u svojim prvim kilometrima utrke, a ja sam se lagano gegala uzbrdo negdje na sredini svoje utrke, nakon cijele noći provedene na nogama. I stvarno, počeli su me prestizati prvi trkači, a uz jednog mladića jurio je i taj mali psić. Bio je presladak i ta njegova odlučnost i žar kojom je jurcao odmah ti privuče pažnju. S obzirom da su bili brzi, brzo su me i prešli, a ja sam samo usput stigla reći - hej slatkišu!, naravno upućeno psu. No, svejedno sam u tom trenutku pomislila zašto netko tako malog psića vodi na utrku od 67 kilometara, prisjeća se Ketrin prvog susreta s Međi.
Osobe u njezinoj pratnji dočekivale su je na okrjepama pa tako i u samom cilju. I mala digresija - dočekao ju je i dečko Kristijan Martinčić i, na sveopće veselje prisutnih, zaprosio po njezinom ulasku u cilj. Naravno, rekla je "da".
- Uz svu sreću, uz beskrajno puno čestitanja i pozdrava, krenuvši kući ugledali smo ponovno tog psića sklupčanog na podiju. Kako su u blizini bili neki trkači, upitali smo ih je li njihov, na što su nam rekli da nije i da je stigao u cilj za nekim od trkača. I tu je ostao! Kristijan mi je odmah rekao da su ga mazili na okrjepama u Livadama i Bujama, ali da bi brzo nestao, dok sam ja dodala kako sam ga prvi put vidjela nakon Buzeta!? Sto pitanja nam se odmah nametnulo, tražili smo dalje, čiji bi mogao biti, ali nitko nije znao ništa. I već smo krenuli prema kombiju kad smo se samo pogledali i gotovo istovremeno rekli, ma ne možemo ga pustiti tu. No, Kristijan...