U vrijeme strašne rudarske tragedije, Istra je bila u sastavu Italije. Te 1940. godine, rudarsko naselje Arsia postojalo je tek tri godine - izgradnja je počela krajem travnja 1936., u travnju 1937. godine veći dio zgrada bio je dovršen, da bi 4. studenoga 1937. godine, na blagdan Sv. Barbare, zaštitnice rudara, održana svečana inauguracija

Izgradnji rudarskog naselja prethodili su opsežni melioracijski radovi raške i osobito krapanske doline, od 1928. do 1934. godine. Prvim rudnikom ugljena smatra se "Pegola Nera" u podbriježju Krapna; prva poznata koncesija za vađenje ugljena potječe iz 1626. godine. Ugljen, smolastog oblika, nazvan pegola nera, crna smola, a upotrebljavao se i za premazivanje podvodnih dijelova brodova. Za početak kontinuirane proizvodnje uzima se 1785. godina, iako je i prije u vrijeme mletačke vladavine bilo vađenja ugljena na izdancima slojeva. Takav ugljen nazivao se "terra nera da fuoco" (crna zemlja za oganj), "carbone di terra" (zemljani ugljen) ili "pietra puzzolente" (kamen koji smrdi).

Stradali kopači treće smjene

Talijanska uprava potakla je izgradnju novog naselja upravo zbog potreba svoga gospodarstva. Ubrzo je počeo drugi veliki svjetski rat, koji je pojačano trebao ogrjevnu sirovinu. Vrijeme od 1936. do 1940. godine doba je najveće ekspanzije rudarskog poduzeća: niče novi grad, gradi se Podlabin i cementara u Koromačnu, razvija luka Bršica i isušuje Čepićko jezero.

Usred rata cijeli rudarski bazen otvoren je nizom okana; radi sve većih ratnih potreba otkopavaju se samo bogatiji slojevi. Jame su zbog neplanskog otkopavanja nesigurne, dolazi do čestih gorskih udara.

Najveća rudarska nesreća u povijesti Istarskih ugljenokopa dogodila se u ranim jutarnjim satima 28. veljače 1940. godine kada je u Oknu 1 na dubini od 240 metara došlo do eksplozije metana i ugljene prašine. Te tragične veljače izginuli su kopači treće smjene koji su se u okno spustili uvečer prethodnog dana. Prema službenom popisu, u rudnik je te večeri sišlo 436 rudara.

Sve se zbilo pred samo jutro, samo pola sata prije nego što će završiti smjena. Sirena za prvu pomoć prvi put se oglasila nešto poslije 4.30 sati, neposredno nakon što se cijelo područje zatreslo od nekoliko snažnih uzastopnih eksplozija koje su dolazile iz smjera rudnika.

Tko god je tih godina živio u Raši i oko nje, odmah je znao što se dogodilo. Razmjere nesreće nitko nije mogao ni naslutiti. Eksplozija je bilo i ranije, ozlijeđenih rudara također, kao i mrtvih, međutim, broj žrtava nikada se nije mjerio troznamenkastim brojkama kao te tragične srijede. Tek četiri sata poslije katastrofe u Veneciju je, u upravu Ureda za ratnu opskrbu, upućena prva informacija o eksploziji: "Rudnik Raša - komora jedan - uslijed eksplozije plina dosad 10 mrtvih, sto ranjenih".

Spore reakcije vlasti

Ministarstvo korporacija u Rimu obavijest o nesreći u raškom rudniku dobilo je u poslijepodnevnim satima. U njoj je stajalo: "Jutros u 4.45 u rudniku Raša, u komori jedan, vjerojatno je tokom paljenja mina došlo do eksplozije ugljene prašine koja je prouzročila eksplozivni val i jaču pojavu ugljičnog monoksida koji se proširio na sva radilišta komore tri. Spasilačke ekipe počele su odmah pružati pomoć te su dosad pregledale 14., 16. i 17. horizont i izvukle šezdeset poginulih i stotinjak uglavnom lakše ranjenih. Treba još pregledati 15. horizont komore jedan, a operacija je u tijeku. Opći uvjeti u podzemlju su dobri jer nisu primijećeni požari nego samo manji odroni hodnika koji ipak dopuštaju pristup radilištima. Danas je u cijelom rudniku obustavljen rad, a vjerojatno će biti sutra nastavljen, osim u komori jedan." To su bile odveć optimistične prognoze: Rad je nastavljen 4. ožujka, i to samo u radilištima koja nisu bila jako oštećena.

Lokalni i državni mediji ponašali su se slično općem službenom raspoloženju i mišljenju o nesreći - suzdržano i gotovo zanemarujuće. Tadašnje talijanske vlasti nesreću su pokušale minorizirati pa su objavile da je "njezin uzrok pokvarena izolacija na jednom elektromotoru", da se zapravo "dogodilo nešto nepredvidivo, a da je inače rudnik vrlo siguran, najsuvremenije opremljen". Glavni inženjer Rudarske korporacije Luigi Vitagliano, pod čiju su nadležnost spadali Raški ugljenokopi, nije se s time složio. U svom izvješću prefektu u Puli iznio je brojne nedostatke za koje kaže da "vjerojatno nisu izravno prouzročili eksploziju, ali su pridonijeli stvaranju pogodnih uvjeta za nju".

Igre velikih brojki

U dokumentima i novinskim zapisima iz tog vremena navode se različiti podaci o broju poginulih i povrijeđenih, od 317 i 370, do čak 491 unesrećenog. Povjesničar Tullio Vorano, dugogodišnji ravnatelj Narodnog muzeja u Labinu, o broju smrtno stradalih rudara kaže: "Čini se da je najbliža istini brojka od 186 trenutno poginulih rudara te isto toliko umrlih od posljedica nesreće. Zbrka oko broja mrtvih možda je nastala tako što je pomiješan broj unesrećenih s brojem mrtvih. Vidljivo je da su 84 osobe bile liječene ambulantno i potom poslane kući. I 36 onih koji su bili u bolnici u Puli uspješno su liječeni, osim jednoga. Kada bi se sve te brojke zbrojile, onda bismo dobili brojku od 305, ali stvarni broj poginulih je, vjerujem, 185."

Nadolazeći je rat istragu o katastrofi gurao u zadnju ladicu. Sve se manje o njoj govorilo, a žrtve su polako zaboravljane. Mislilo se samo kako iskopati što više ugljena i poslati ga u Njemačku. Svršetkom rata ništa se bitno nije promijenilo. Talijani su poginule smatrali Hrvatima, a tadašnja je jugoslavenska država žrtve držala Talijanima. Ili još gore - govorilo se da je riječ o fašistima.

Ipak, u siječnju 1946. jugoslavenske vlasti počele su službenu istragu o nesreći. Malo se zna kako se nesreća dogodila i tko je bio izravno odgovoran za smrtonosnu i razornu eksploziju ugljene prašine. Tulio Vorano svojedobno je izjavio: "Kada je riječ o službenoj istrazi, bilo je gotovo nemoguće otkriti uzrok eksplozije u relativno velikom, potpuno devastiranom rudarskom prostoru. Ako nije utvrđen uzrok nesreće, nije mogao biti pronađen ni krivac, pa ga se i nije moglo kazniti".

Marijan Milevoj, novinar i publicist, u svom blogu Labinska republika piše: "Možete li zamisliti sliku nijemih, beživotnih i pougljenjenih tijela rudara položenih u redu ispred upravne zgrade do kojih pokušavaju doći njihovi najbliži, uz duboko potresne jauke? Od 1945. do 1953. godine u labinskim rudnicima živote je izgubilo još 85 rudara. Stoga su tih godina raški rudnici s pravom mjesto velikog straha, od kojeg su zazirali ne samo Labinjani, već i ljudi iz ostalih dijelova Istre i zemlje. Radije se emigriralo nego silazilo u jamu... Na labinskom groblju nalazio se spomenik poginulim njemačkim zarobljenicima s tekstom 'Tempora transit, memoria manet', ali je nečijom nerazumnom odlukom uklonjen prije otprilike četvrt stoljeća. Na tom istom groblju nema nikakvog spomenika ili obeliska svim znanim i neznanim rudarima stradalim na najvećem stratištu u Istri, premda su njihovi sinovi i unuci u likovima političara svih boja na raznim prigodnim manifestacijama i datumima, kao što je Sveta Barbara, u vječnu slavu svim rudarima i njihovim nemalim žrtvama".

Povezane vijesti

• Raša: Spomen-ploča u čast 185 stradalih rudara
• Raša: Susret harmonikaša i pjevača Labinštine
• U poslovnom središtu Atene eksplodirala bomba