Kao na rubu neke šume iz priče, udaljeno od očiju i ušiju užurbanog prometa na cestama, na mjestu koje kao da odaje dojam nekog zaustavljenog vremena, smjestilo se malo mjesto Medančići kod Sutivanca u općini Barban, a u njemu živi barba Dušan Medančić. Ovaj stogodišnjak, koji je u ponedjeljak proslavio ovu veliku okruglu brojku rođenja, unatoč periodu kojeg je preživio i proživio, nije od puno riječi. Iako poprilično zagonetne naravi, smisao za humor kod njega itekako stanuje, u kući s malenim prozorima čije pomno namještene zavjese, godinama netaknute, podsjećaju na suprugu koja mu silno nedostaje.

A ni put do njegove kuće, baš kao ni način da nam ogoli dušu koja broji čitavo stoljeće, nije bilo lako naći. Unatoč putokazima, zaustavili smo se da prolaznike priupitamo za barba Dušana. Svi ga znaju, ali do njegova doma i nije jednostavno isprve doći. Ipak, nismo kasnili, a on nas je čekao u točno dogovoreno vrijeme na svojoj terasi na katu kuće, sjedeći u stolcu i gledajući u daljinu. Scena kao iz jednoga od nastavaka legendarne trilogije Kum. Ali u ovoj epizodi barba Dušan je glavni lik.

Po zanimanju je, kaže, bio radnik. "Kad sam ja bio mlad, nije bilo puno ljudi koji su imali neki poseban zanat. Živjelo se jako teško i radili smo najviše u polju", prisjetio se Medančić svojeg djetinjstva i mladosti. "Znate kako je bilo nekad? Ljudi su živjeli u familijama gdje je bilo po sedam, osam, devet, deset ljudi! Nas je bilo jedanaest. Otac i mati i nas sedam braće i dvije sestre koje su još žive. Jedna je tu kod Sutivanca, ona je rođena '28., a druga živi u Puli i ona je '24. godište". Pitamo ga je li mu dugovječnost u genima. Srdačno se smije, ali bez komentara.

Pitamo i kako mu je živjeti u Sutivancu. "Cijeli život sam tu. Tu sam se rodio, a umrijeti – tko zna kad ću? Ili Onaj Gore ili oni tamo vani negdje…", govori kroz smijeh i nastavlja: "Bio sam oženjen i sad mi je jako teško jer već pet – šest godina je kako mi je žena umrla", priča barba Dušan s naglom tugom na licu i kaže da čuva sliku supruge u kući. Potomaka nisu imali. "Pokušavali smo imati djecu, ali to je jako teško išlo, žena je imala operacije i nismo nikad mogli imati djecu".

Za navike koje je imao navodi da mnogi kažu da su upravo one "krive" što je doživio tolike godine. "Ljudi su pušili, pili, radili sve na svijetu i opet su dočekali možda ne sto, ali devedeset i koju godinu. Tu je bio jedan stari u selu, svaki drugi dan je bio pijan i pušio je strašno, a 94 godine je imao kad je umro! Ja nikad nisam pušio ni pio alkohol. Samo vina sam pio nešto, ali uvijek temperano. Ali sad, ima nekoliko godina, pijem sve: vino, pivo, bićerine, sve! Do prije nekoliko godina nisam pio. Možda je i to krivo, tko zna? Pitali ste me za dug život. Teško je to pitanje! Tko će znati od čega sam ja došao na to stanje? Ali nisam očekivao da ću to dočekati. Svaki čovjek zna kako se osjeća i kako mu je bilo, ali opet sam došao u te godine. Što sam ja prošao, to je strašno: i gladi, i muke, i svašta. Samo sedam ili osam godina sam imao kad sam morao čuvati krave i ovce, od toga se nekad živjelo. Samo od toga! I onda doživim sto godina. Ja ne znam kako! Nisam očekivao to“, priča barba Dušan kao da su ga godine iznenadile.

No i u samome Sutivancu je većina dugovječnih stanovnika. "Moja sestra je 94 godine, a drugi imaju po 83, 84, 85 godina", govori. "Teško mi je tu biti sam. Ne radi društva, nego sam moram sve. Ako hoću jesti, moram skuhati, a i prati", kaže i dodaje da mu svako toliko dođe nećakinja donijeti nešto za pojesti, opere, pospremi. Ponekad dođe i medicinska sestra. No u blizini, u susjedstvu, nema nikoga.

"Zdravlje mi nije baš dobro, jer glava me boli skoro svaki dan. Možda je od toga što imam epilepsiju", priča barba Dušan i kaže da je tu bolest dobio u Drugom svjetskom ratu. "Bio sam u Africi, na Siciliji, u Engleskoj, 1942. sam išao u rat i četiri godine sam bio tamo. I Drugi svjetski rat sam prošao i ipak sam ostao živ! Vidite kako je to čudno na ovome svijetu! Proživio sam svašta. Sad imam mrenu na očima, počeo sam nositi naočale prošle godine i bio sam za operaciju, ali su mi rekli: "Ma, gospodine Medančić, pa zar sa sto godina da idete na operaciju?", a onda sam ih pitao kako ću vidjeti. Rekli su mi da vidim na drugo oko, pa sad gledam samo na njega i sad moram nositi naočale", odmah okreće na šalu.

Pokazujući prema sebi kaže: "Ovdje unutra je starost, a i noge su mi otišle. Ne slušaju više". Kažemo mu da mu nikada ne bismo dali tolike godine. "E, to je već drugo pitanje, ali osjećam da je sto godina tu. E, sad, kako ja izgledam, to ne znam, ali izgleda da je ovo unutra staro kao i noge", govori uz smijeh.

"Po cijele dane tu sjedim. Čujte, što ću drugo? Drugo ne mogu. Prije nekoliko mjeseci sam vozio motor i traktor, ali sve sam prodao. Znao sam tako ići okolo, ali sad u kratko vrijeme me zgrabilo da ne mogu. Ali, sad kad ste me toliko slikali ću biti bolje", smije se barba Dušan. U subotu će, kažemo mu, biti zvijezda i svi u Istri će ga moći vidjeti i o njemu čitati. Kaže da prati Glas Istre kad god mu stigne u ruke i veseli se. Barba Dušanu smo odbili popiti domaće vino, ipak je bilo ra(d)no jutro. Ali pustili smo ga da gušta u tišini jutra, onako idiličnog kakvoga se može doživjeti samo daleko od gradskih gužvi. U Sutivancu tišinu remeti samo pjev ptica. A ovo jutro bio je tu i glasan smijeh kojega je barba Dušan bez problema uspio izmamiti.

Ono o čemu sanjaju mnogi – doživjeti stotu – Dušanu Medančiću došlo je poput iznenađenja. Život nema pravila ni u čemu, a ponajmanje u godinama koje ćemo doživjeti. Ipak, mnogi daleko mlađi u današnjem užurbanom vremenu mogu samo poželjeti ovaj beskrajni mir i tišinu koje barba Dušan svako jutro dočekuje na svojoj terasi. Mogao bi tako i idućih stotinu godina.

Povezane vijesti

• Jedan od najstarijih Istrijana danas proslavio 100. rođendan! ČESTITAMO
• 100 godina Hrvatskog doma u Vukovaru
• Osigurana sredstva za uređenje raskrižja blizu Sutivanca