NIJE ODRŽANA NIJEDNA LICITACIJA
Projekt veletržnice ribe u Poreču godinama je propadao i TROŠIO MILIJUNE KUNA JAVNOG NOVCA NA - NERAD
Mnogi su akteri tijekom godina govorili da se hrvatske veletržnice ni neće moći baviti onime za što su namijenjene sve do ulaska Hrvatske u EU. Naime, ribari su upozoravali da bi otkupne cijene na našim burzama mogle biti i niže od onoga što su oni mogli postići u izravnim dogovorima s nakupcima. Problem je bio što u Hrvatskoj, koja je, barem što se ribarstva tiče, izrazito izvozna zemlja, nema malih kupaca, već samo velikih nakupaca koji su se, da je burza proradila, mogli dogovarati i rušiti cijenu ribe. To je bila teorija. A praksa nije postojala pa je ostalo nepoznato kako bi to zaista funkcioniralo
Prva i zadnja kašeta ribe na otvaranju porečke veletržnice (Snimio Milivoj Mijošek)
"Nisam zadovoljan projektom porečke veletržnice. Vidjeli smo da ona ne funkcionira. Ako smo u nju investirali milijune kuna, moramo dogovoriti što ćemo s njom." Izjavio je to još 2011. tadašnji župan Ivan Jakovčić na sajmu ribarstva u Umagu. Ni 11 godina kasnije situacija se nije promijenila, a Županija, kao jedan od partnera u projektu veletržnice u Poreču, ni na koji način nije reagirala.
Štoviše, dopustila je da tvrtka Veletržnica ribe Poreč, na čijem je čelu županijski pročelnik za gospodarstvo Duško Kišberi, zapadne u minus koji se do današnjeg dana popeo na blizu dva milijuna kuna. Kao što smo nedavno pisali, Kišberi, ako je suditi prema financijskom izvješću, za "rad" u tvrtki koja ne radi ništa dobiva i određenu naknadu, čiju nam visinu nije otkrio.
A sve je krenulo s velikim entuzijazmom. Veletržnice ribe u Rijeci i Poreču trebale su označiti rješavanje mnogih ribarskih problema. Tako je barem bilo rečeno u studenom 2007. na dvodnevnoj konferenciji međunarodnog projekta Fish.log, održanoj u Poreču. Mreža organiziranog trgovanja ribom će dovesti do kvalitetnijeg udruživanja ribara, njihove veće socijalne sigurnosti te na koncu i do boljeg plasmana ribe i ribljih proizvoda, isticali su tada iz Ministarstva poljoprivrede.
Država je još 2001. osigurala prva proračunska sredstva, točnije devet milijuna kuna, za izgradnju veletržnice u Komiži, ali taj projekt nikada nije realiziran. Sreća pa se u tom početnom zanosu nije izgradilo mnoštvo ribljih veletržnica, kao što je najavljivano. Čak je i Pula bila blizu toga da dobije svoju na Vallelungi ili na rivi, preko puta željezničke stanice. Tu je Jakovčić ipak prikočio i rekao da ga ribari neće moći nagovoriti na izgradnju veletržnice u Puli sve dok se porečka ne počne baviti onim za što je izgrađena. Međutim, to se nije dogodilo. Na veletržnici u Poreču nikada, ali baš nikada, osim na otvorenju za političku svitu, nije održana nijedna aukcija niti je na taj način prodana ni riblja peraja, a kamoli neki veći ulov.
Veletržnice u Rijeci i Poreču izgrađene su u sklopu projekta Fish.log, koji je realiziran u suradnji s talijanskim regijama Friuli-Venezia Giulia, Veneto i Emilia Romagna. Talijanski su partneri jednom zgodom u Poreču istaknuli da je dovršetak projekta veliki dan za ribarstvo sjevernog Jadrana, koje će, smatrali su, time biti povezano ribarskim burzama.
Izgradnja je koštala oko 20 milijuna kuna
Zašto se to nije dogodilo? Mnogi su akteri tijekom godina govorili da se hrvatske veletržnice ni neće moći baviti onime za što su namijenjene sve do ulaska Hrvatske u EU. Naime, ribari su upozoravali da bi otkupne cijene na našim burzama mogle biti i niže od onoga što su oni mogli postići u izravnim dogovorima s nakupcima. Problem je bio što u Hrvatskoj, koja je, barem što se ribarstva tiče, izrazito izvozna zemlja, nema malih kupaca, već samo velikih nakupaca koji su se, da je burza proradila, mogli dogovarati i rušiti cijenu ribe. To je bila teorija.
A praksa nije postojala pa je ostalo nepoznato kako bi to zaista funkcioniralo. Istina, ribarska zabrinutost bila je logična, ali pitanje je zašto se onda ništa nije promijenilo ni ulaskom Hrvatske u EU. Jesu li ti mali kupci iz zapadne Europe na koje su naše riblje burze ciljale nestali dok smo mi ušli u Uniju?
Tonči Božanić, bivši državni tajnik za ribarstvo, 2010. je iznio svoje mišljenje o ribljim burzama. "Hrvatska je premalo tržište da bi veletržnice mogle funkcionirati na kvalitetan način. Italija uvozi 60 posto ribe u odnosu na ulov svojih ribara, Španjolska još više. Nasuprot njima, Hrvatska izvozi 80 posto svog ulova. Tržište za našu ribu je uglavnom EU.
Tu imamo carinsku barijeru, što je velika otežavajuća okolnost. Međutim, dobro je da imamo te objekte, da gradimo taj sustav, da bismo spremni dočekali trenutak kad trgovac iz Udina dođe kupiti 20 kašeta u Rijeku ili Poreč. Do tada se moramo što bolje organizirati. Kad bismo tek tada krenuli graditi veletržnice, bilo bi prekasno."
Nikola Mendrila, nekadašnji pročelnik u Primorsko-goranskoj županiji, 2008. je rekao: "Veletržnice ribe u tri talijanske regije s kojima surađujemo imale su 2003. godine ukupan promet od 158 milijuna eura. Istarska i Primorsko-goranska županija trebale bi biti otprilike na toj razini, a toliko ribe ne izveze cijela Hrvatska. Riba je prirodni resurs. Zašto ga mi ne iskoristimo? Trebaju nam brodovi, ljudi, luke, veletržnice... čitava organizacija."
U stvarnosti se, međutim, događala drugačija priča. U Istri su ribarske zadruge preuzele ulogu trgovaca te se glavnina ulova prodavala preko njih. Burze u takvoj konstelaciji snaga doista nisu imale smisla. Ribari su preko svojih udruženja prodavali ulov po cijeni koja im je očito odgovarala, a veletržnice su ili zatvorene, poput riječke, ili se u njima uopće ne radi ono za što su namijenjene, poput porečke.
Problem je što je izgradnja tih veletržnica nešto koštala. Govorimo o milijunima kuna javnog novca. Na otvaranju porečke veletržnice u prosincu 2008., nakon što se njena izgradnja jako odužila, rečeno je da je investicija iznosila gotovo 20 milijuna kuna.
Kao što to obično kod nas biva, na početku, to jest 2005. kada se počinje govoriti o projektu riblje burze u Poreču kao prvoj veletržnici u Hrvatskoj, tadašnji županijski pročelnik Milan Antolović kazao je da je financijska konstrukcija za porečku veletržnicu zatvorena, a procijenjena vrijednost projekta je bila oko osam milijuna kuna. Niti godinu dana kasnije Darko Lorencin, tada u svojstvu direktora Istarske razvojne agencije (IDA), koja je vodila izgradnju porečke burze, rekao je da će u gradnju biti utrošeno 4,8 milijuna kuna, dok bi 7,2 milijuna koštalo opremanje zgrade. Dakle, od početnih osam milijuna investicija je narasla na 12, a do otvaranja i na 20 milijuna.
U studenom 2007. župan Jakovčić rekao je da je Istarska županija u izgradnju porečke veletržnice uložila šest milijuna kuna te da su svjesni kako će morati još ulagati. No, ribarstvo je, kazao je, prioritet jer je Istra nezamisliva bez njega. Danas je istarsko ribarstvo suočeno s krizom kakva se ne pamti. Em je ulov nikakav zbog raznoraznih razloga, em divljaju cijene goriva. A Županija poručuje da nema kako pomoći, da bi država trebala nešto poduzeti. Država je, što se tiče Istarske županije, odgovorna i što veletržnica u Poreču nije profunkcionirala.
Tonči Božanić nije dijelio to mišljenje te je 2008. oštro kritizirao upravo vlast u Istri. "Ne treba smetnuti s uma da je Vlada odlukom odredila tko će biti partneri u upravljačkim tvrtkama budućih veletržnica. Istarska županija je, međutim, sredstva koje je dobila preko projekata međuregionalne suradnje transferirala Istarskoj razvojnoj agenciji koja se kroz njih, iako je više puta javno rečeno da su to sredstva namijenjena istarskim ribarima, nametnula kao vlasnik objekta veletržnice, a nema je u društvenom ugovoru o osnivanju upravljačke tvrtke.
To je situacija koju je Ministarstvo definiralo kao problem jer nije jasno zašto se IDA pojavljuje kao vlasnik objekta. Mi dajemo neki novac za opremu objekta koji je u vlasništvu IDA-e, što je, priznat ćete, vrlo čudno. Naime, IDA je tvrtka koja sutra može bankrotirati te za sobom povući i objekt veletržnice", upozorio je.
S druge strane, država je svojedobno kritizirala riblje burze, a da ni sama po tom pitanju nije ništa poduzela iako je bila i jest u njihovoj vlasničkoj strukturi. Tako je prilično neobična bila izjava bivšeg ministra poljoprivrede Tihomira Jakovine, koji je 2012. rekao: "Imaju (veletržnice op. n.) dobru opremu i izuzetno kvalitetne prostore, a rekao bih i da su dostatno pokriveni ljudskim resursima koji bi trebali odgovorno raditi svoj posao. Nažalost, oni to dosad nisu radili.
Gomilati gubitke nije nešto što je dobro za ovu državu, niti nešto što su isplativi projekti." Njegova bi kritika bila na mjestu da, ponavljamo, država nije imala nikakvu mogućnost utjecaja da se stvari poprave. No, ona to nije koristila već je samo, iako je bila partner u projektima, nijemo promatrala kako riblje burze propadaju ili ne rade ništa.
Početna je ideja bila da riblje burze ribarima postanu referentna točka na kopnu gdje su se trebali osjećati kao kod kuće. Porečka je veletržnica zamišljena tako da postane pravi ribarski centar: u prizemlju je trebao biti dio namijenjen isključivo školjkašima, a na prvom katu centar za edukaciju budućih djelatnika veletržnice i uredski prostori. Ideja je bila i da istarski ribari tu mogu kupovati potreban im alat po veleprodajnim cijenama. "Veletržnica ne može zaživjeti dok ribari ne osjete da prodaju ribu u vlastitoj kući. Ona bi trebala biti servis za ribare, u njoj bi nabavljali repromaterijal, dobivali pravnu pomoć, knjigovodstvene usluge", kazao je nekadašnji predsjednik Istarske zadruge Istra Michael Tasić.
Porečka riblja burza ima 1.245 kvadrata, zgrada se nalazi u poslovnoj zoni Čimižin, na parceli koju je ustupio Grad Poreč, koji nije naplatio ni komunalni doprinos. Trebale su je činiti aukcijska sala, trgovina ribarskim repromaterijalom, uredi, rashladni dio za skladištenje ribe, otpremno-purifikacijski centar te ugostiteljski objekt. Dogovoreno je da će svime upravljati Ribarska zadruga Istra temeljem petogodišnjeg ugovora o zakupu sklopljenog s tvrtkom Veletržnica ribe Poreč po simboličnoj cijeni od jedne kune. Posljednje informacije govore da zadruga trenutno spomenutoj tvrtki plaća 3.650 kuna mjesečno za najam prostora.
Predstavnici ribara smatrali su da je projekt dobar. Tasić je i 2011. bio uvjeren da ne treba dovoditi u pitanje smisao izgradnje veletržnice u Poreču. "Ne želim ulaziti u polemiku je li veletržnica bila potrebna. Za mene kao ribara i zadrugara dobro je što je izgrađena. Dobivena su sredstva izvana, uspjelo se uvjeriti institucije da ribarska zadruga zaslužuje upravljati njome. Da se nas pitalo, mi bismo izgradili kocku od 600 kvadrata i smjestili sve u taj prostor. Možda bi takva zgrada koštala pet puta manje, ali ja nisam građevinar."
Nije prošlo ni godinu dana od te Tasićeve izjave, a mi pišemo o prvom gubitku u poslovanju Veletržnice ribe Poreč d.o.o. Najveći dio prihoda koje ta tvrtka tada ostvaruje su zapravo kamate na oročena sredstva koja uplaćuju država, Županija i Grad Poreč.
Situacija se bitno ne mijenja do današnjeg dana. Godine neaktivnosti prolazile su u tišini. Tek sada, 10 godina nakon što je Veletržnica ribe Poreč prvi put poslovala s minusom, a onda s nevjerojatnom upornošću nastavila s tom praksom, županijski pročelnik i direktor tvrtke Duško Kišberi govori, iako prilično neodređeno, o preispitivanju riblje burze.
"Postoje određeni prijedlozi za redefiniranje uloge i svrhe veletržnice te njezinog pretvaranja u centar za akva i marikulturu, ali više informacija oko daljnjih planova iznijet ćemo nakon vlasničkog usuglašavanja stavova oko smjera daljnjeg funkcioniranja Veletržnice." Činjenica je da zgrada neće nestati i da se uvijek može prenamijeniti za neke druge gospodarske aktivnosti, ali pitanje je koji je bio smisao godinama inzistirati na nečemu što je otpočetka išlo u drugom smjeru od zamišljenog i na to trošiti milijune javnog novca.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
