PRIZORI KALENDARA NA SREDNJOVJEKOVNIM FRESKAMA U ISTARSKIM CRKVAMA: Vrijeme otkucavaju ritmovi prirode i radovi u polju

Prizori svibnja - princ cvijeća, dok je u travnju bio zeleni princ

Mjerenje vremena zasnovano je na praćenju ritmova prirode, a glavno stjecište tog mjerenja je kalendar, dokument s rasporedom svih obrednih datuma nekog naroda. Slavenski narodi službeno prihvaćaju kršćanstvo u razdoblju od 7. do 12. stoljeća, a s kršćanstvom i kršćanski kalendar. Iako prihvaćaju kršćanske blagdane seljaci, međutim, i dalje ustraju na starim obredima i kalendaru seljačke gospodarske godine zasnovanom na njima.

Alegorijski prizori kalendara

Kalendar starih Slavena zasnivao se na lunarnim i solarnim pravilima. Lunarni se ravnao prema mjesečevim mijenama, a solarni prema godišnjim dobima. Ostatak lunarnog kalendara očituje se u riječi mjesec, koja u slavenskim jezicima označava dvanaesti dio godine, piše Rosana Ratkovčić u članku „Vrijeme u srednjem vijeku i istarske zidne slike“, koji koristim u ovome prilogu.

Mjesec kao mjera vremena spominje se u Lucidaru (lucidare: rasvijetliti, objasniti), prvoj enciklopediji općeg znanja na našem jeziku. Između 1190. i 1195. godine nastao je njemački Lucidar, koji je, osim temeljnih teoloških znanja, uključivao i zemljopis, astronomiju, kozmografiju, prirodne znanosti i sl. Jedna od verzija toga lucidara bila je prevedena na češki, a nju je neki glagoljaš iz Istre u prvoj polovici 15. stoljeća preveo na hrvatski. Koncipiran je u formi razgovora između učenika i učitelja: učenik postavlja pitanja, učitelj daje odgovore.

Prizori Kalendara, kao alegorijski prikazi mjeseci, zasnovani na poljoprivrednim radovima ili promjenama u prirodi, ostvareni su na zidnim slikama s kraja 13. stoljeća majstora Ognobenusa iz Trevisa u crkvi Sv. Vincenta u Svetvinčentu. Po šest prizora u svakoj apsidi. Svaki mjesec u godini predstavljen je jednim alegoričnim prizorom. Na prizoru za siječanj prikazan je muškarac koji sjedi i prinosi kupu ustima, pored ognjišta s tipičnom mediteranskom napom ispod koje na lancu visi lonac nad vatrom. Na prizoru za veljaču je prikaz proljetnog oranja gdje mladić drži plug što ga vuče par volova. Ožujak predstavlja obrezivanje loze, travanj mladić koji u rukama drži dva cvjetna struka. Na prizoru za svibanj mladić jaše na konju, dok se u pozadini nalazi prolistalo stablo. Prizor za lipanj je prikaz žetve. Prizori za srpanj, kolovoz i rujan potpuno su uništeni, na prizoru za listopad vidi se fragment stabla s krošnjom, na prizoru za studeni razaznaje se frontalni lik mladića, dok se na onom za prosinac vidi samo nagnuta krošnja.

Povijesni značaj zvona

Kalendarski prizori pojavljuju se i na zidnim slikama u crkvi sv. Trojstva u Hrastovlju iz 1490. godine, autora Ivana iz Kastva. Prizor za siječanj predstavlja darivanje djece, "dobru ruku", veljača je predstavljena obrezivanjem vinske loze, ožujak predstavlja prodavač ribe, na prizoru za travanj je "zeleni princ", na onome za svibanj "princ cvijeća", prizor za lipanj predstavlja mladić s trešnjama, a na prizoru za srpanj je žetva. Prizor za kolovoz predstavlja vršidbu žita, rujan je predstavljen berbom grožđa, listopad oranjem, studeni klanjem svinja, a prosinac prostrtim stolom.

Crkva sv. Vincenta u Svetvinčentu bila je opatijska, samostanska crkva, a preko samostana, Crkva u srednjem vijeku provodi nadzor nad vremenom. Da bi nametnule kanonske sate kao polazište za mjerenje vremena tijekom cijelog dana, crkvene vlasti oslanjaju se na novu napravu koja će obilježiti povijest mjerenja i nadzora nad vremenom na Zapadu tijekom više od jednog tisućljeća. Ta nova naprava je zvono. Malo pomalo, svaka crkva, svaki samostan, svaka opatija, zahvaljujući zvonu, počinju objavljivati kanonske sate okolnom stanovništvu. Zvono koje oglašava vrijeme u samostanima može se čuti izvana, a oglašavajući se izvan svojih zidina, samostan postaje golemi sat namijenjen svijetu. Koliko je važan bio utjecaj zvona na ritam seoskog života pokazuje etimologija riječi zvono: tal. Campane, nazvan po seljacima koji su u polju, campo, i ne znaju odrediti vrijeme bez njihove zvonjave. (Campane dicuntur a rusticis qui habitant in campo, qui nesciant judicare horas nisi per campanas).

U prizorima Kalendara, gdje je protjecanje vremena predočeno izmjenom godišnjih poljoprivrednih radova, prisutno je izjednačavanje rada i vremena. Predodžba o radu kao mjeri vremena sadržana je u terminu jutro zemlje, mjeri za površinu zemlje koju težak/seljak može obraditi u jednom danu.

Uvođenje mehaničkog sata

Nakon zvona temeljnija promjena dogodila se uvođenjem mehaničkog sata. "Ipak ostaje da radno zvono, bez sumnje trzano užadima, to jest rukom, ne predstavlja nikakvu tehničku inovaciju. No, presudni napredak ka izvjesnim satima znači izum i širenje sata na navijanje, sistema sa zupčanicima koji uvodi najzad sat u matematičkom smislu, kao dvadeset četvrti dio dana. Sumnje nema da je upravo XIV. st. to koje prekoračuje tu bitnu etapu" (francuski povjesničar Jacques Le Goff, 1924.-2014., Za jedan drugi srednji vijek).

Uvođenju mehaničkog sata, u čijoj upotrebi je sadržana ideja o jednolikom protjecanju mjerljivog vremena, prethodi 13. stoljeće kao doba računice na svim područjima. Leonardo Pisano u djelu Liber Abbaci iz 1202., prvoj popularnoj raspravi o aritmetici, uvodi brojeve nazvane arapskim, hinduski izum, i kapitalnu novost, nulu. Neki navode da bi se datum objavljivanja ove knjige mogao smatrati jednim od mogućih datuma započinjanja kapitalizma, jer je u upotrebi arapskih brojki sadržano jedno od najvažnijih obilježja kapitalizma, koncentracija na apstraktnu količinu. Upotreba mehaničkog sata koji mjeri ravnomjerno, i uvođenje arapskih brojki za računanje apstraktne količine, najavljuju doba mjerenja i računanja, doba čija bitna obilježja je izrazio Galileo Galilei u svojem poznatom iskazu: "Izmjeriti sve mjerljivo i nemjerljivo učiniti mjerljivim". Dok se uvođenje u upotrebu arapskih brojki u 13. stoljeću može tumačiti kao nagovještaj kapitalizma, Marx je u mehaničkom satu, koji uvodi 14. stoljeće, vidio arhetipski model svih kasnijih strojeva. Ovi izumi kasnih srednjovjekovnih stoljeća predstavljali su bitnu promjenu u poimanju svijeta.

S razvojem gradskog života, postavljanjem vlastitih satova čija zvona određuju vrijeme gradskog rada, gradovi žele od Crkve preuzeti vlast i kontrolu nad vremenom. Seosko vrijeme trajno je određeno prirodnim ritmovima, a Crkva određuje vrijeme molitvama i blagdanima.

Gotovo svi istarski gradovi imaju svoje gradske ure, zanimljiva je gradska ura u samom središtu Rovinja. Sat je sastavni dio tornja od 14. stoljeća, više puta nadograđivan, a završni izgled poprima u 19. stoljeću. U to je doba ispod tornja postojao zatvor za manja krivična djela. Gradski sat, čiji mehanizam potječe od starog gradskog sata iz kraja 18. stoljeća rekonstruiran je 1907. godine, kada je na njegovo pročelje uzidan mletački lav iz 15. stoljeća, koji je do 1843. godine stajao na vanjskom pročelju tornja na mostu.

Kosa i srp, simboli života i smrti

Ideja o povezanosti vremena i rada prisutna je u alatkama koje u većini slučajeva nosi simbolični lik vremena, kosi i srpu, koje se od alata za obavljanje poljoprivrednih radova, kao osnove života, pretvaraju u simbole smrti. Smrt je predstavljena kao kostur s kosom na zidnim slikama u crkvi Sv. Križa u Butonigi, a kosu nosi i jedan od kostura na prizoru Plesa mrtvaca u Bermu. Pored kose, kao atribut smrti, prisutni su luk i strijela, kao ratno oružje izravno povezani sa smrću, pa luk i strijelu također nosi jedan od kostura na Plesu mrtvaca, a prikaz Smrti strijelca nalazi se na zidnim slikama u crkvi Sv. Petra i Pavla u Vranji.