Vedar, vitalan i lucidan u svojoj 96. godini života, Michele Fabris, zvan Boci iz sela Buroli kraj Umaga među najstarijim je vozačima ne samo u Hrvatskoj. Vozi automobil Yugo, vozi traktor u kampanji, svira orgulje svake nedjelje na misi u Kršetama, a u Burolima živi cijeli život radeći kao poljoprivrednik.

Vozački ispit položio u zadnji čas

- Priča s mojim Yugom starim 30 godina započela je 1988. godine i od tada me nije nikada iznevjerio, ali ni ja njega. Održavam ga redovito i odlično se razumijemo. Naime, to mi je prvi, a valjda i posljednji auto u životu. Do 1988. godine nisam nikada sjeo za volan automobila. Sa 65 godina polagao sam prvi put vozački ispit i to je bio zadnji rok jer nakon 65 nije bilo zakonski dopušteno upisati auto-školu. Svi su bili uvjereni da neću nikada položiti, ali ne samo zbog godina nego i zbog jezika jer govorim istrovenetski od rođenja i ne znam hrvatski, tek ponešto od dijalekta iz okolice Burola, pa su mi se svi u auto-školi smijali kada sam pitao: Što je to kotač, jer sam znao samo za kolo. Pa ipak, položio sam iz prve i danas sam u 96. godini među najstarijim vozačima u Hrvatskoj, priča Fabris.

U Božjim rukama

Nedavno su mi produžili vozačku dozvolu na godinu dana, kaže slavodobitno iskusni vozač Fabris koji se gotovo svakodnevno vozi u Plodine po namirnice, na prikolici dovozi naftu, a sjedne još uvijek i na traktor.

-Cijeli sam život bio svoj. Radio kao poljoprivrednik na kampanji, jeo sve sa svojih polja i vrta te prodavao što sam proizveo. Dok je Tito bio živ imali smo komu prodati, a danas, nažalost nitko više ne treba ni moj krumpir, no ja ga još uvijek sadim i orem, proizvodim za svoju familiju. Imam samo 640 kuna mirovinu kao poljoprivrednik i sinovi mi pomažu, povjerava se razočarano.

Pitali smo ga za njegov recept dugovječnosti i vitalnosti, ali on je odgovorio da je to u Božjim rukama. No, ipak misli kako je karakter i optimistički duh presudan u svemu.

-Važna je i zdrava prehrana, čašica domaćeg vina dnevno, život u mirnoj sredini i aktivan rad.

-Ja sam nemirnog duha, stalno sam u pokretu i danas, ali drži me još jedna ljubav, a to su orgulje. Strastveni sam orguljaš i svake nedjelje sviram u našoj crkvi Sv. Ivana u Kršetama, a nekada sam svirao po cijeloj Bujštini. Nedavno sam od porečko - pulskog biskupa mons. Dražena Kutleše dobio priznanje za svoj orguljaški rad u Kršetama i Materadi. Sviranju me učio 60.' godina don Antonio Cukarić iz umaške župe, svećenik koji se u ono vrijeme otvoreno suprotstavljao komunističkom sistemu i često puta zbog toga bio priveden u miliciju. Kada je umro 1973. godine, mnogi njemu bliski i domaćica Fumica šaptali su da je umro od tuge jer su komunisti vjernicima branili odlazak na svetu misu i javno prakticiranje vjere, pa ne razumijem kakvo je zlo danas ušlo u vjernike, rekao je zabrinuto Fabris.

Unatoč tomu što je čitav život obitavao na istome mjestu i u istoj kući u Burolima, njegova je životna priča bogata i turbulentna kao i vremena na ovim istarskim prostorima proteklih gotovo stotinu godina.

- Ja sam hodajuća povijest, kaže u šali i dodaje za sebe da je čudo Božje jer su mu u više navrata otkrili smrtonosne dijagnoze, a još je tu. U zadnje ga vrijeme bole ponekad samo koljena.

Pobijedio smrt više puta

Rođen u Burolima 15. veljače 1923. u obitelji imućnih roditelja kao sin jedinac uvijek je bio meta zavidnih, kao i njegova obitelj zemljoposjednika i marljivih poljoprivrednika.

-Mi smo bili bogati, ali sve smo stekli pošteno, velikim i mukotrpnim radom. Niže razrede talijanske pučke škole pohađao sam u Kršetama, a zatim tečaj iz poljoprivrede Dandri. Negdje u osmoj godini osjetio sam prvi put jake bolove u predjelu grudnog koša, baš dok sam boravio u školi. Doktor Edoardo Pasqualli iz Umaga me pregledao i posumnjao na insuficijenciju srca, pa sam završio na specijalističkom pregledu u Portorožu kod njemačkog liječnika dr. Riedla i on mi je ustvrdio kardiovaskularnu dilataciju lijeve srčane klijetke radi čega sam bio pošteđen i služenja vojske u talijanskoj kraljevskoj vojsci kralja Emanuela III. Zatim sam 1949. obolio od teške upale trbušne maramice koja je nastala kao posljedica perforacije i došlo je do infekcije opasne po život. Ležao sam od travnja do rujna na Odjelu kirurgije u Glavnoj bolnici u Trstu, a liječili su me morfijem protiv bolova i to liječnik Giancarlo Peracchia iz Milana. Dobro je surađivao sa Englezima koji su u to vrijeme bili u Trstu, pa je kod njih uspio nabaviti penicilin zahvaljujući kojem sam se izvukao. U srpnju sam operiran, a tek u rujnu otpušten iz bolnice. Često puta sam hospitaliziran u Puli i bolnici u Izoli, a najopasnije je bilo kada sam dobio opstipaciju crijeva i život mi je ovisio o niti, pa su se liječnici, osobito dr. Gašperini iščuđavali kako sam sve preživio. Posljednje što sam bez operacije samoizliječenjem sanirao je lom bedrene kosti prije pet godina koja mi je strogim mirovanjem sama srasla, ispričao je Fabris ružniju stranu iz djelića svoga života kako bi nam pojasnio da ne treba klonuti duhom i da se treba uvijek ufati u Božju milost te vjerovati u čuda.

- Veliki sam vjernik i mislim da mi je i ta duhovna strana izvor energije koja mi daje snage za životne bitke. Evo koliko sam godina doživio unatoč svim bolestima..., istaknuo je s velikim osmijehom na vedrom licu.

Lucidan i komunikativan nastavio je pričati o ljepšoj strani svoga života, pokojnoj supruzi Nerini rodom iz Gamboca, Materada u koju se zaljubio na prvi pogled, a koja ga je nažalost, zauvijek napustila prošle godine u listopadu. Oženili smo se 24. studenog 1945. godine i proslavili 70 godina braka, donosno 2015. godine proslavili platinasti pir. Rodila su nam se dva sina Nino i Franco koji žive u Trstu, ali ipak najviše vole mjesto svoga djetinjstva -Burole.

Spašavanje drugarice

Onih godina kada sam bio zaručen za moju Nerinu 1944., a njemački vojnici okupirali Umag i okolna sela, ona se ne bi mogla noću vraćati kući sama pa je noćivala kod nas, ali nije spavala samnom već u sobi s mojim roditeljima. Takva su bila vremena i sve čestite žene su poštivale ta društvena pravila. Bio sam zgodan muškarac i puno se žena, priznajem, nabacivalo, ali ja sam imao samo jednu ljubav i ostao čist u srcu. To se biblijski kaže djevičanski čist, priča sa zanosom o tim danima.

-Bila su ratna vremena i nije bilo lako pod njemačkom okupacijom. Moji su roditelji bili imućni i imali su neki poseban status u selu, no moram priznati da nitko nije imao problema s nacistima i možda zvuči neobično, ali bili su vrlo kulturni. Ali naša je kuća skrivala jednu opasnu tajnu. Dugo je u štali, na sijenu, ležala bolesna s upalom pluća jedna drugarica-partizanka. Grijali su je svojim dahom naši junci, a nosili smo joj mlijeko i hranu da se oporavi. Mislim da se zvala Paola, ali nismo s njom previše razgovarali, naredio je otac. Onda je nestala i nije se nikada više pojavila. Međutim, poslije završetka rata, Tito je nekim družima dijelio dobre penzije jer su se u šumi pridružili partizanima, pa su sekretari iz Komiteta predložili i mog oca za dodjelu penzije, što je on čvrsto odbio kazujući da mu to ne pripada jer se nije pridružio Narodnooslobodilačkom pokretu, a savjest i ljudskost su mu nalagali da drugarici pomogne. (S. BOSNIĆ)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti

• Japan: Devetogodišnji dječak 'prošao' na matematici za fakultete
• OBJAVLJENE DETALJNE UPUTE O POLAGANJU MATURE Pojedini maturanti neće moći pristupiti ispitima, doznajte detalje
• Zatvor za varalice na ispitima njemačkog jezika za migrante