Pišem ti pismo koje nikad neće stići, a ako i kojim slučajem stigne, to neće biti na vrijeme. Ne, naravno da ne pišem o ažurnosti pošte, već o nepostojanju poštanskih sandučića koji su zbog upotrebe interneta postali relikti prošlosti.

Podsjeti me na to svakodnevni prizor razbacane pošte ispred rovinjskih galerija i stanova koji su postali tako uobičajeni da ih se više i ne primjećuje. Ondje gdje postoje u njih se danas uglavnom dostavljaju računi i propagandni materijali različitih političkih stranaka ili prodajnih centara koji se po inerciji iz sandučića ubacuju direktno u bidon za smeće. Ondje gdje ih nema poštari ih negdje moraju dostaviti pa se snalaze kako znaju i umiju. Polažu ih na stepenice ili plot, umeću ispod ili u vrata. Taj sistem pali kod jedne ili dvije koverte, međutim, kad ih se nakupi to više nema smisla.

Prostori su ispražnjeni, vrata galerija i trgovina zaključani, a na ulicama starog grada nema ni psa. Postoji samo ostavljena i zaboravljena pošta. Bijele koverte i pisma ispred takvih objekata još više ističu da grad spava. Još koji mjesec, a onda sve po starom. Ili novom? Ovisno tko i na koji način priča u Rovinju.

Povezane vijesti

• Bilješka iz gradske svakodnevnice: POGLED - U LADONJE
• Bilješka iz gradske svakodnevnice: ŽIVE SMO IH POKOPALI
• Bilješka iz gradske svakodnevnice: KADA PLUS POSTANE MINUS