GRADSKI REPORTER
PAZIN Sad se kližu, a nekad smo se žlitali i fuzli
Polako niče konstrukcija klizališta ispred zgrade pazinskog Spomen doma: postavljena je podloga, zatim ograda, već se postupno formira i debeli led po kojem će se za tjedan dana s unajmljenim klizaljkama (vjerujem da malo tko u Pazinu ima svoje klizaljke kod kuće) zabavljati i rekreirati uglavnom mladi, iako naravno ni za klizanje, kao ni za druge oblike rekreacije, dobne granice ne postoje.
Već je dosta godina prošlo otkako je u Pazinu prvi put bilo postavljeno privremeno zimsko klizalište: tada je to bilo u velikom šatoru na Trgu slobode. I tada je, a vjerujem da će i sada, svladavanje kretanja po ledu biti jako zabavno poglavito djeci i mlađima, kao što vjerujem da će ova izrazito urbana zimska rekreacija kod starijih prizvati živopisne uspomene na davno prošle mlade dane i na negdašnje oštre zime kada su djeca, bez ovakvih montažnih atrakcija, sama nalazila načine kako da sebi stvore zimske radosti.
Danas se najčešće s gledišta poljoprivrednika znade komentirati kako više nema pravih zima, a nekoć, prije tri-četiri desetljeća, u Pazinu gotovo da i nije bilo zime bez snijega koji se zadržavao više dana, a većeg dijela zime u Pazinu su bile zaleđene i mnoge ulice i drugi gradski asfaltirani ili betonirani prostori. Rukometno igralište osnovne škole znalo je biti zaleđeno danima, i po njemu su se školska djeca pod odmorima klizala bez klizaljki, onako u cipelama, vježbajući održavanje ravnoteže, a neke strmije gradske ulice, primjerice Buraj, bile bi u zaleđenom stanju pravi izazov i ispit hrabrosti za one odvažnije i adrenalinu sklonije mlađe Pazince.
No, najomiljenija pazinska zimska zabavišta bile su velike travnate padine koje se od starog dijela grada, na potezu između groblja i Kaštela, spuštaju prema Pazinčici. Deseci, pa i stotine djece tamo su i minimalan snježni pokrov iskorištavala do krajnjih granica, spuštajući se nizbrdo sjedeći na kartonima, u limenim lavorima, plastičnim vrećama od umjetnog gnojiva napunjenima slamom ili svakojakim improviziranim i ručno sklepanim sanjkama (one kupljene, tvornički napravljene, bile su vrlo rijetke).
Promočenost i promrzlost bili su u takvim dječjim zabavama svakodnevica, no nitko se nije bojao gripe ili prehlade. Doklizati od vrha do dna padine bez pada i prevrtanja bila je stvar prestiža, a ako treba i ako je bilo energije ponavljalo se to penjanje uzbrdo i spuštanje nizbrdo i stotinama puta u jednom danu. Žlitanje ili fuzanje, tako se tada nazivalo to dječje savladavanje nakošene zaleđene ili snijegom pokrivene površine, a danas takve dječje radosti osim u sferu uspomena spadaju i u etnografiju. Danas se djeca ne žlitaju i ne fuzu, danas se kližu na uređenim urbanim klizalištima na koja ih dovode oni čiji su se roditelji ili djedovi i bake žlitali i fuzli. Tako to biva, svaka mladost ima svoju radost.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
