Novinar Dela Boris Šuligoj je te 1985. ispratio tu predaju štafete mladosti na malom letališču Sečovlje i objavio moju fotku na naslovnici Dela gdje predajem palicu omladini Slovenije. Kasnije je izvještavao u mladoj državi Sloveniji   da se štafeta predavala na kanalu Sv. Odorika, granici između dviju Republika. Srećom je moja pokojna majka Marija sačuvala to Delo, koje je kasnije postalo jedan od važnih dokumenata za utvrđivanje granice između dviju Republika pred Europskom komisijom

Književnik Borislav Pekić osamdesetih godina prošloga stoljeća napisao je autobiografsku knjigu naslova ”Godine koje su pojeli skakavci” o svojim čemernim godinama između 1948. i 1954. provedenim u zatvoru. Naziv knjige i vrijeme publiciranja potaknulo me na pisanje teksta “O godinama koje su pojele jednu mladost”. A to se zbilo negdje u vrijeme tiskanja Pekićeva romana. Njegovi sićušni, proždrljivi skakavci iskočili su iz knjige tih godina i počeli nagrizati bivšu državu Jugoslaviju, te jednu mladost koja je bila na pragu zrelosti u ono doba.

Mladost zastrtu idealima i plemenitim idejama, dok su u zraku neki iskusni Partijici već osjećali palež SFRJ. Mi, omladinci još nismo ništa slutili, iako je u valovima izbijalo na površinu neki novi društveno-politički kontekst. Sutrašnji dan, 25. svibnja, je dan kada se u Jugoslaviji do pred trideset godina, slavio Dan mladosti i Titov rođendan. Prošlost jest iza nas, ali uspomene na te dane još su prisutne među bivšim omladincima i danas nakon raskola jedne države, prisjećajući se toga dana pišem malu epopeju tek u čast onog mladalačkog zanosa koji je nestao u vihoru neslućenog, krvavog rata.

Kako je živjela omladina u Jugoslaviji?

Omladina, tako se nekad nazivala današnja mladež, bila je okupljena oko niza aktivnosti koje su se organizirano provodile kroz brojne omladinske organizacije na cijelom području bivše države. U četrnaestoj godini mladi su stupali u omladinsku organizaciju i mogli se uključiti u programski rad, koji se bazirao na idejnoj platformi omladinske organizacije Jugoslavije –SSOJ. Omladinci su mogli od svoje 14. godine zasnivati radni odnos kroz omladinske zadruge i zaraditi si svoje prve dinare.

Čak bi bilo sramotno ne zaposliti se tijekom ljetnih mjeseci, dok bi drugi vršnjaci rintali po recepcijama hotela, skladištima trgovina, u pogonima tvornica, kuhinjama hotela i odmarališta… Bile su organizirane u ljetnim mjesecima i omladinske radne akcije saveznog i republičkog karaktera   (SORA i RORA), gdje su omladinske brigade iz svih krajeva države sudjelovale u radovima na raznim gradilištima, poljoprivrednim radovima i na komunalnoj infrastrukturi. Brigade iz svih krajeva Juge dolazile su prekrcane na radne akcije koje su bile organizirane na Jadranu. Recimo na Otoku mladosti i Bujštini.

Sviranje hrvatske himne zabranila SDS i CK

Na našoj Bujštini u Savudriji, od 1983. bila je aktualna jedna od najprivlačnijih radnih akcija - SORA “Bujština”. Za dolazak na more, na našu radnu akciju lomila su se koplja u saveznoj omladinskoj organizaciji. Pamtim tragikomične susrete s brigadirima koji do tog dolaska u Savudriju nisu nikad u životu ugledali more. Tako su jednom neki od brigadira iz bosanskog gradića Čelinac, po dolasku u brigadirsko naselje pohrlili u more i netremice stajali kao ukopani ispred veličanstvene morske površine gledajući zbunjeno horizont ponavljajući naglas: “A jest velko ovo more!”. Onda su kušali je li slano. A bilo je i razbijenih glava kad bi na povratku s trase, onako oznojeni poskakali u more u doba oseke, ne znajući kad je plima, a kad oseka i raskrvavljeni se pitali: ”A đe je nestalo more?!” Prve naznake napuknuća države i prve “skakavce” donijeli su brigadiri iz studentske brigade “11. april” iz Beograda, 1986. godine.

Na samom svečanom dočeku svih brigada, odsvirali smo iz brigadirskog štaba, već uobičajeno i protokolarno himne. Saveznu, “ Hej Slaveni” i republičku “Lijepa naša domovino”. Kad su krenuli prvi taktovi hrvatske himne, beogradski brigadiri napustili su travnjak i potom nas optužili za provokaciju i nacionalističke pobude. Danima su pristizali iz SDS ispitivati razloge sviranja hrvatske himne. Odlazila sam na saslušanja u milicijsku stanicu, kao odgovorna voditeljica programa na SORI i objašnjavala Ustav RH, članak 138. gdje je pisalo u kojim se slučajevima izvodi hrvatska himna te da nam je namjera bila počastiti goste u svom domu. No, na intervenciju iz Centralnog komiteta SFRJ i naše savezne omladinske organizacije (SSOJ) u Beogradu na kraju smo degradirani. Oduzet je „Bujštini“ status savezne radne akcije i dobili smo status republičkog karaktera (RORA) na kojoj su mogle sudjelovati samo hrvatske brigade. Tako su „skakavci“ gricnuli našu radnu akciju, ali smo mogli nastaviti sa sviranjem “Lijepe naše” koliko nas volja.

Štafeta mladosti

Najveći doživljaj i san gotovo svakog omladinaca u Jugoslaviji bio je nositi štafetu mladosti Josipu Brozu Titu u čast potvrđujući time bratstvo i jedinstvo, kojega njeguje omladina Jugoslavije. Već kao Titova pionirka sanjala sam dan kad ću biti odabrana kao nositeljica, prvo lokalne štafete u općini Umag, a kasnije i savezne. Trčanje savezne štafete mladosti po zemlji znalo bi krenuti već u ožujku po svim gradovima Jugoslavije i predavala se iz ruke u ruku omladincima iz drugih gradova i Republika. Svake je godine štafeta startala iz druge Republike dok ne bi stigla na odredište u Beograd, 25. svibnja – Dan mladosti. Osim štafete, na velikom nogometnom stadionu - Marakani u Beogradu priređivao se voljenom drugu Titu u čast i omladinski slet u kojem je sudjelovala omladina iz cijele Jugoslavije. Sličan slet organizira se još u Pjongjangu za voljenog vođu Kim Jong-una. Jedina je razlika što su naši omladinci bili dobro uhranjeni, za razliku od sjevernokorejskih.

Tek na fakultetu u Splitu, kad sam postala aktivna u studentskoj organizaciji faksa pripala mi je kao istaknutoj studenci ta čast. Zvali su me Učka, jer sam bila iz Istre i unijela sam više rada i novih aktivnosti u studentsku organizaciju. Moj profesor čuveni književnik i publicist Anatolij Kudrjavcev predložio me da trčim u pratnji naše studentske štafete. Palicu je nosila Dejana Gizdić, slavna rukometašica Dalme i jugoslavenska reprezentativka.

Povratak u Umagu s faksa nastavio se aktivnostima u omladinskoj organizaciji koje su urodile plodom. Biraju me za predsjednicu omladinske organizacije Bujštine 1984. godine i tako 1985. konačno, realiziram svoj mladalački san. Odabiru me za nositeljicu savezne štafete mladosti. Nisam ni slutila te 1985. godine da ću uskoro postati posljednja predsjednica omladine Bujštine i RH koja je Slovencima predala saveznu štafetu u ime Republike Hrvatske, na starom mostu, prirodnom ušću Dragonje, stvarnoj granici između dviju novonastalih država.

Novinar Dela Boris Šuligoj je te 1985. ispratio tu predaju štafete mladosti na malom letališču Sečovlje i objavio moju fotku na naslovnici Dela gdje razgaljena u pratnji brojnih omladinaca pod okriljem lepršavih zastava predajem palicu omladini Slovenije. Kasnije je izvještavao u mladoj državi Sloveniji da se štafeta predavala na kanalu Sv. Odorika, granici između dviju Republika. Srećom je moja pokojna majka Marija sačuvala to Delo, koje je kasnije postalo jedan od važnih dokumenata za utvrđivanje granice između dviju Republika pred Europskom komisijom. Nakon objavljenog članka u Glasu Istre, u kojem svjedočim o tome i poziram s Delom u ruci, došli su tajanstveni službenici iz SOA-e ili POA-e iz Zagreba te me zamolili da im ustupim novine jer do izvornika nisu mogli doći u slovenskoj arhivi DELA. Tako je moja mama spašavala granice Hrvatske sa Slovenijom na kopnu.