Posljednji nastavak ovog feljtona o istarskoj poljoprivredi jučer, danas i sutra posvetio bih budućnosti, ali ne onakvoj kakva možda proizlazi iz nekih službenih planova i strategija. Treba naime reći koju riječ ne samo o onome što imamo, iako zapravo ne znamo točno što imamo, već i o onome što nemamo, a trebali bismo imati da bismo se mogli smatrati poljoprivredno razvijenom i osviještenom regijom. Dugogodišnje novinarsko iskustvo u praćenju gotovo svih životnih i društvenih procesa u našem zavičaju naučilo me mnoge stvari, a najvažnija od svih tih pouka je da često treba sagledavati stvari izvan zadanih okvira, pa bili oni i zakonski. Jer, donošenjem nekog zakona uvijek je netko nekome nametnuo neki interes, više ili manje skriven, a koliko je zakon loš najčešće se vidi tek iz prakse u kojoj ga je teško ili nemoguće primijeniti, ili kad padne klika koja ga je nametnula pa se time razotkriju i njezini interesi.

U poljoprivredi su dva najočitija slučaja problematičnog zakonodavstva pitanje raspolaganja poljoprivrednim zemljištem i pitanje uvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda.

Što se poljoprivrednog zemljišta tiče, Istra ima dva problema: velike površine još neriješenog državnog zemljišta koje bi netko rado obrađivao, ali ne može zbog raznih zakonskih začkoljica; i velika rasparceliranost i usitnjenost privatnog poljoprivrednog zemljišta uslijed razgranatog nasljeđivanja. Ako želimo da u Istri postotak obrađenog obradivog zemljišta napokon pređe polovicu, moramo riješiti oba problema. Problem državnog zemljišta treba riješiti tako da ga se oduzme državi (jer ga je država ionako uzela silom nametnutim zakonima koji su u njezinu korist rješavali pitanje nekadašnjeg društvenog vlasništva), a problem privatnog zemljišta treba riješiti tako da se u zakone o nasljeđivanju ugrade odredbe da zemlju nasljeđuje samo onaj koji će je i obrađivati, kao što je slučaj u nekim razvijenim europskim zemljama.

Sljedeće složeno pitanje je ono koje se tiče poljoprivrednog stanovništva, pitanje živih ljudi koji će tu zemlju obrađivati. Već smo upozorili da na mnogim poljoprivrednim imanjima u Istri nedostaje kvalificirane radne snage, sami poljoprivrednici su toga svjesni i žale se na to. Također smo već spomenuli da motivacija za bavljenje poljoprivredom u Istri proizlazi iz dvije stvari: zarade na prvom mjestu, i tradicije na drugom. Evo izazova za politiku, ali i za društvene znanosti: ako se podrazumijeva da ćemo povećati raspoložive poljoprivredne resurse, kako povećati poljoprivrednu populaciju koja će na zemlji, radeći ono što voli nasljeđujući tradiciju svojih predaka, ali i usvajajući znanja iz suvremenog obrazovnog sustava u poljoprivredi, imati ravnopravan pristup blagostanju kao i gradsko stanovništvo, odnosno potpuno osiguranu ne samo osobnu nego i obiteljsku egzistenciju iz bavljenja poljoprivredom?

Sljedeća karika je u rasvjetljavanju ekonomskih procesa u poljoprivredi, pogotovo tokova plasmana i tokova novca. Već sam upozorio da su nam službeni podaci o svim segmentima poljoprivredne proizvodnje i prometa poljoprivredno-prehrambenim proizvodima nikakvi, parcijalni, nepotpuni, nevjerodostojni, neiskoristivi. Sređivanje evidencije je prioritet, najprije to treba riješiti pa zatim prionuti na sve ostalo. Nije teško, ako je mogla Vojvodina, zašto ne bi mogla i Istra imati sustav kroz koji ćemo u svakom trenutku moći dobiti podatak koliko točno u Istri ima krava, koliko se domaćeg, a koliko uvoznog sira prodaje u dućanima, u restoranima ili neposredno kod proizvođača; koliko je trenutačno površine zasijano kojom sortom češnjaka, ili koliko goriva troše svi istarski traktori zajedno. S točnom evidencijom moći će se planirati i budući sustavi plasmana i distribucije, koji su dosad planirani, ili bolje rečeno zamišljani, isto onako kako su lovci tesali ražanj dok je zec još uvijek bio u šumi.

Usprkos nepotpunim i nevjerodostojnim podacima, kroz prijašnje nastavke ovog feljtona uspjeli smo izračunati da Istra ne proizvodi dovoljno većinu namirnica dovoljnih za prehranu vlastitog stanovništva, a kamoli turističke populacije. Osim vina, njega proizvodimo dovoljno, ali kako se 30 posto vina iz privatnih vinarija izvozi, a trend izvoza raste, a i u dućanima i u restoranima viđamo vina i iz drugih krajeva Hrvatske i iz drugih zemalja, čak i s drugih kontinenata, čini se da i vinsko tržište ima potencijala za dodatnu i drugačiju obradu.

Ali vratimo se općim kategorijama poljoprivredne proizvodnje koje ćemo podvesti pod pojam: hrana. Ima tome već dva-tri desetljeća da je regionalna politika uočila da se Istra u proizvodnji hrane ne može nadmetati s poljoprivredno razvijenijim regijama, od Slavonije do Furlanije ili Almeire, pa je zato zauzela pravac podrške proizvodnji tradicionalnih odnosno autohtonih proizvoda najviše kvalitete. U tome su postignuti sjajni uspjesi, ali mnogo posla još predstoji.

Prije dvadesetak-tridesetak godina i hrvatski su vinski stručnjaci bili uvjereni da malvazija i teran nemaju što tražiti ni na domaćoj, a kamoli svjetskoj sceni vrhunskih vina, a danas su to u svijetu najpoznatija i najcjenjenija hrvatska vina. Prije par desetljeća istarsko maslinovo ulje je bila ona žuta mutna tekućina koja se čuvala u velikim kamenicama po nekoliko godina, a danas je istarsko ulje na svjetskome vrhu. Prije par desetljeća istarski su pršuti bili ilegalan proizvod kojeg su agenti hotelskih kuća potajno kupovali po selima, ili ih se masovno proizvodilo u Sloveniji (a zamalo i u Hercegovini), a danas je istarski pršut kao nositelj europske oznake izvornosti proizvod koji s lakoćom osvaja zlatne medalje gdjegod u svijetu da se pojavi. Prije par desetljeća istarskim bijelim tartufima bavili su se šverceri koji su ih ilegalno prodavali u Albu da bi svojom intenzivnom aromom obogatili i dizali cijenu tamošnjem u svijetu mnogo poznatijem bijelom tartufu, a danas je oko istarskih tartufa, crnog i bijelog, izgrađena impozantna ekološka, trgovačka, prerađivačka i gastronomska priča. I tako dalje, od istarskog goveda preko istarskih sireva do mnogočega drugog, da ne nabrajamo sada sve.

Visokokvalitetni autohtoni, a k tome i zaštićeni proizvodi, ovi nabrojani, ali još i deseci drugih, mogući su korektiv poljoprivredne ekonomije u Istri. Naprosto, ako nam fali kruha ili krumpira, prodat ćemo vina, ulja i pršuta da bismo kupili to što nam fali, bilo za naše potrebe, bilo za potrebe turizma i ugostiteljstva. Tako se uostalom radi i sada, samo su tokovi roba i novca izvan kontrole.

Autohtonim proizvodima moglo bi se zaraditi mnogo više nego što se sada zarađuje, na dva načina: tako da ih se proizvodi više (jer za većinu je potražnja mnogo veća od ponude) i tako da im se poveća cijena. To s cijenama u Istri je pogotovo izvan svake kontrole, no kontrola tu zapravo nije odgovarajući pojam, bolje bi bilo reći da nam treba konsenzus. Moram to objasniti kroz nekoliko primjera.

Kad je prije šest-sedam godina izbila ona frka s teranom, radio sam za Glas Istre reportažu o proizvođačima terana sa slovenskog Krasa. Zanemarimo sad ostale aspekte te priče, jer bih htio istaknuti sljedeće: kod njih je teran najviša kvalitativna kategorija vina, koju treba zaslužiti osvajanjem potrebnog broja bodova na službenom ocjenjivanju. Samo onaj kraški teran (koji se proizvodi od sorte refošk) koji pređe najviši bodovni prag može dobiti konzorcijsku markicu i naziv teran na etiketi.

Vina ispod tog praga mogu se zvati samo refošk, a vina s ocjenom ispod drugog, nižeg bodovnog praga, mogu se zvati samo "kraško rdeče" odnosno kraško crveno. No, oni koji su zaslužili konzorcijsku markicu i naziv teran bivaju konzorcijskim ugovorom obavezani da prodaju svoje vino po cijeni koju određuje taj isti ugovor. Napamet ću reći, mislim da je ta cijena bila 14 eura po butelji. U istarskom vinarstvu udruga Vinistra u suradnji sa stručnim institucijama već godinama provodi sustav označavanja vina markicom IQ (što znači Istrian Quality). Markicu IQ vinari moraju zaslužiti udovoljavanjem vrlo strogim kriterijima kvalitete, koja se kontrolira u različitim fazama od vinograda do boce, pa nositelji IQ markice za malvaziju i teran mogu vrlo argumentirano reći da je njihovo vino najbolje među najboljima. Usprkos tom fancy sustavu njegovi efekti izostaju, jer mu nedostaje onaj konačni element - cijena. Vina s markicom IQ bi naprosto trebala biti skuplja od ostalih, i to bi, pokazala su iskustva drugih, pospješilo njihov tržišni položaj.

Kad smo već kod vina, spomenimo još ukratko, fragmentarnim zahvatima, što po mom mišljenju još nemamo ili nemamo dovoljno, a dobro bi nam došlo da biznis s vinima bude uspješniji nego do sada. Prvo, priznanje lokalne zajednice kroz otkupne nagrade pobjednicima lokalnih ili regionalnih vinskih smotri.

Drugo, specijalizirana domaća prodajna mreža. Naime, znate li za ijednu vinoteku u Istri u kojoj bi vam bila dostupna za kupnju SVA istarska vina? Da u svakom istarskom gradu, a k tome onda još u istim takvim butigama u Rijeci, Zagrebu, Splitu, Ljubljani, Beogradu, Beču, Londonu, New Yorku, možete u svakom trenutku biti sigurni da ćete pronaći svog omiljenog Kozlovića, Matoševića ili Degrassija, ali biste se ponekad počastili i jednim Claijem, Coronicom ili Roxanichem, a provjerili biste i ono što ste eventualno čuli o Cossettu, Siljanu, Polettiju, Damjaniću (neka oproste oni nespomenuti). Previše se vinara istodobno bavi i prodajom, pustimo ih neka oni rade u vinogradu i podrumu, a prodaju neka uspostave domaći profesionalci.

Treće, vinskih manifestacija ima, ali bi ih vinska regija koja želi biti svjetski poznata trebala imati još, raznih vrsta i tipova, a u postojeće valja unijeti neke inovacije. Primjerice, ako pratite Dan otvorenih vinskih podruma Istre, koliko od 60-70 toga dana otvorenih vinarija stignete posjetiti, i vozite li pritom? Zašto nemamo organizirani prijevoz agencijskim kombijima ili mini-busevima koji bi taj dan više ljudi provezli kroz više vinarija i tako povećali promet?

Četvrto, sortiment: malvazija kraljica i njezin "muž" teran, tu i tamo poneki muškat (uz velike pohvale uspješno zaštićenom momjanskom muškatu) jedine su sorte koje su značajnije prisutne u današnjem vinskom biznisu Istre. Borgonja izumire, danas ju puni možda svega pet-šest vinarija u Istri, a sorta hrvatica, koja se često voli navoditi kao autohtona u Istri, je već izumrla, nema više nijedne etikete s tom sortom na našem poluotoku. Svaka vinska regija uz glavne adute njeguje i prateći sortiment, pa bi buđenjem zaboravljenih sorti Istra mogla samo dobiti na značaju i dobrom glasu.

Peto - stolna vina. Skoro svaki vinar dio svoje proizvodnje plasira u rinfuzi, a često su i takva vina jako dobra, ali na tržište izlaze uglavnom bezimena, u bokalima ili bukaletama na stolovima istarskih konoba i restorana. Istodobno u dućanima i trgovačkim centrima se kao stolna vina prodaju razni "ribari" i "barbe", a zasigurno ima naših kupaca koji bi radije po nižim cijenama kupovali istarska stolna vina umjesto dalmatinskih, makedonskih ili odakle sve već ona ne dolaze.

Ponestaje prostora, pa ću u završnici na brzaka pobrojati što bih sve želio za života vidjeti i doživjeti u svom zavičaju, a da ima veze s poljoprivredno-prehrambeno-gastronomskim kontekstom. Evo, redom. Dvostruko više maslinika i deseterostruko više vinograda nego što ih imamo danas. Bar 10.000 grla istarskog goveda. Deset puta više agroturizama nego što ih imamo danas. Još bar dvadeset ljudi kao što je David Skoko. Istarski uzgoj bar 20.000 komada svinja, i pet puta više pršutana nego što ih danas imamo. Bar deset velikih sustava za navodnjavanje od kojih bi svaki natapao bar 500 hektara. Istarsku paštu proizvedenu od istarskog brašna (ako su tako mogle naše none, zašto tako ne mogu današnji proizvođači pašte?). Ponosne, strpljive i odlučne proizvođače koji neće prije vremena puštati u prodaju svoja vina, pršute, pancete, sireve i drugo, nego tek kada dostignu pristojnu zrelost. Sajam ili festival ekološke poljoprivrede i ekološki proizvedene hrane u Istri. Pizzu istrianu s istarskim pršutom. Istarsku maneštru pakiranu u konzerve i tetrapake koju ćemo izvoziti u Ameriku i Afriku. Djecu koja će željeti baviti se poljoprivredom i u umješnosti nadmašivati svoje roditelje i djedove. Zadovoljne i ponosne proizvođače, zadovoljne i egzotičnim istarskim okusima oduševljene potrošače, turiste koji će doista dolaziti u Istru radi hrane i vina, izvoznike koji će se nadmetati u visini ponuda za istarske delicije, i statističare koji će se nakon svakog obračunskog razdoblja smiješiti ovjeravajući vjerodostojne podatke o porastu... svega.

U osam nastavaka ovog feljtona namjerno sam potencirao neke dvojbe i otvorena pitanja, jer smatram da o poljoprivrednoj i prehrambenoj proizvodnji u Istri itekako imamo što za raspravljati. I nakon konstruktivne rasprave s riječi preći na djela. Ne zanemarujući ni jela, kao konačni rezultat svega o čemu smo pričali i na čemu smo radili.

Povezane vijesti

• Za navodnjavanje i vodoopskrbu u Istri 170 milijuna kuna
• Monah je jednom bio i Ivana
• ROMEO LICUL FUHTAR: Grožđe je prvoklasno BERBA ĆE BITI RANIJA, ALI VRHUNSKA