Broj žrtava Titovog režima kreće se oko 2.000, ne više. Danas se u medijima iznosi podatak da jama u Bazovici, koja je postala nacionalni spomenik, čuva kosti oko 2.500 ubijenih. To ozbiljna povijest odbacuje, jer ne odgovara istini. Novi je Priručnik plod dugogodišnjeg rada ozbiljnih i provjerenih povjesničara. Pokušavamo iznositi činjenice, prikazati povijest bez propagandističkih naslaga, objašnjava Mauro Gialuz ravnatelj Instituta za suvremenu povijest regije Friuli Venezia Giulia

Skupština regije Friuli Venezia Giulia nedavno je usvojila rezoluciju kojom obvezuje regionalnu vladu i nadležnog pročelnika za kulturu da pri dodjeli proračunskog novca uskrati javno financiranje institucijama, udrugama i pojedincima koji javno šire i promiču teze kojima je cilj negirati ili umanjiti težinu zločina fojbi te istarskog, riječkog i dalmatinskog egzodusa. Sadržaj rezolucije upućen je i predsjedniku talijanske Republike Sergiu Mattarelli s molbom primjenjivanja sadržaja rezolucije na cijelom prostoru države.

Politička reakcija većine regionalnih vijećnika uslijedila je nakon što je Institut za povijesna istraživanja suvremene povijesti s naglaskom na povijest antifašističkog otpora (Resistenza), sa sjedištem u Trstu, najavio objavljivanje priručnika radi “objektivnijeg povijesnog tumačenja fojbi i posljedičnog egzodusa s područja koja su nakon Drugog svjetskog rata anektirana Jugoslaviji”. Većinu u regionalnom Vijeću drži stranka Sjeverna Liga koja je na izborima pobijedila s oko 57 posto privole birača pa je usvajanje rezolucije dio javnosti interpretirao kao napad desnice i populista na slobodu povijesnog istraživanja i širenju jednoumlja. S druge strane pokretači rezolucije podsjećaju da je 2016. godine talijanski parlament izglasao zakon koji krivično kažnjava do šest godina zatvora one koji javno negiraju ili umanjuju tragediju Shoaha, odnosno stradavanje Židova u nacifašističkim logorima smrti. Tu je uključen i tršćanski logor San Sabba. Ukratko tvrde "da nije dopustivo koristiti se različitim mjerilima, jer zločin je zločin bez obzira na ideološku pozadinu. Negirati fojbe ili holokaust ima jednaku težinu." Upravo je iz tih pozicija lider Sjeverne Lige Matteo Salvini izjavio da su “djeca koja su stradala u Auschwitzu jednaka djeci koja su bačena u fojbe”.

Različiti podaci o žrtvama

Kao što je poznato talijanski je parlament 2004. godine ustanovio nacionalni dan sjećanja na fojbe i na istarski, riječki i dalmatinski egzodus koji se obilježava 10. veljače na dan kada je u Parizu 1947. potpisan mirovni ugovor. Prigodom obilježavanja tog dana talijanski se mediji obilato bave povijesnim temama s nekadašnje talijanske istočne granice. Spominju se raznolike brojke o stradalima kao i razne interpretacije tih događaja. Talijanska se javnost redovito služi pojmovima etničkog čišćenja i genocida, ustalila se u medijima teza da su Titovi partizani ubijali nevine iz jednostavnog razloga što su bili Talijani, s ciljem etničkog čišćenja osvojenih prostora. Uslijedio je egzodus Talijana koji su bježali zbog krvoločnog progona. Talijanska je javnost obasuta podacima o deset do dvadeset tisuća ubijenih Talijana, a kada je u pitanju egzodus kao posljedica terora brojke se kreću od 250 do 350 tisuća izbjeglica iz Istre, Rijeke i Dalmacije.

Otišli smo u Trst da bi utvrdili što točno piše u priručniku dotičnog Instituta koji je rasplamsao popriličnu polemiku. Rad dvojice povjesničara Raoula Pupa i Luise Nemec bit će objavljen uskoro u 1.500 primjeraka, a djelatnici Instituta procjenjuju da će iza toga slijediti drugo izdanje zbog sve većeg interesa javnosti.

Ravnatelj Instituta za suvremenu povijest regije Friuli Venezia Giulia, Mauro Gialuz predao nam je kopiju manuskripta naziva "Vademecum per il Giorno del ricordo" - Podsjetnik za Dan sjećanja kako bi ustanovili što u njemu piše, odnosno koji su dijelovi priručnika polučili oštru političku reakciju većine koja trenutno vlada u susjednoj regiji. Autori Raoul Pupo i Luisa Nemec, nude presjek povijesnih događaja s namjerom kontekstualizacije. Objašnjavaju uzročno-posljedične veze između uspostave fašističke diktature uz posljedične reakcije slavenskog življa na dvadesetogodišnju strahovladu. Ono što je zanimljivo u priručniku je uporaba jednostavne metode komunikacije. Na određena pitanja koja su se ustalila u javnosti prilikom obilježavanja Dana sjećanja   nude se i kratki odgovori.

Nije bilo etničkog čišćenja

Primjera radi, na pitanje jesu li fojbe čin etničkog čišćenja, slijedi odgovor. “Ne, u proljeće 1945, godine cilj jugoslavenske vlade nije bio tjeranje Talijana s prostora Julijske krajne već ih nasilno pridobiti za program aneksije tog područja Jugoslaviji. Tražili su i iznudili konsenzus i to likvidacijom dotadašnje političke elite koja je bila privržena Italiji i zastrašivanjem naroda kako se ne bi suprotstavio aneksiji.”

Na pitanje jesu li fojbe akt genocida slijedi odgovor: “Ne, tokom dvadesetog stoljeća akteri oštrog nacionalnog hrvatsko-talijanskog sukobljavanja nisu nikad osmislili genocidni projekt. Fojbe kao sinonim masovnih ubojstava predstavljaju akt ekstremnog političkog nasilja. Teza Jugoslavena je bila da su oni došli osloboditi svoj nacionalni prostor a ne osvajati tuđe. Svi koji su se suprotstavljali toj misiji bili su likvidirani ili zatvarani.”

S obzirom da se egzodus tumači kao posljedica strahovlade priručnik nudi drugačiju interpretaciju: “Ne, fojbe nisu uzrok bijega, atmosfera terora svakako je utjecala na odluku napuštanja vlastitog doma ali kad govorimo o istarskom egzodusu govorimo o dugogodišnjem procesu koji je trajao sve do druge polovice pedesetih godina prošlog stoljeća, uzroci napuštanja domova daleko su složeniji”.

Mauro Gialuz brani osnovnu tezu priručnika: “Kada govorimo o fojbama možemo reći da se radilo o državnim ubojstvima komunista. To odgovara istini. Tko se nije slagao s aneksionističkim planom Titove Jugoslavije bio je likvidiran bez obzira na prezime, bez obzira na etničku pripadnost. Naš Institut je utemeljen 1953. godine, a osnivači su bili članovi raznih stranaka iz talijanske antifašističke koalicije. Mnogi partizani raznih stranačkih opredjeljenja poput socijalista, demokršćana, liberala, republikanaca, nisu prihvaćali program jugoslavenskih komunista o aneksiji. Smatrali su da je zajednička borba protiv fašizma i nacizma primarni zadatak te da će se o budućim granicama odlučiti nakon pobjede i to na temelju samoopredjeljenja naroda, odnosno plebiscitom. Zbog takvog stava mnogi su likvidirani. Revolucionarna vlast se okomila na sve one koji su nekako bili povezani s fašističkim režimom. Uz fašiste likvidirani su policajci, karabinjeri, činovnici, financijeri i sukladno revolucionarnom tsunamiju mnogi posjednici i pripadnici srednjeg i višeg staleža. U Istri, 1943. godine, u kratkom razdoblju između pada fašizma i dolaska Nijemaca (manje od mjesec dana od rujna do listopada 1943.) narodni se bijes okomio i na nedužne, bilo je tu i osobnih obračuna, kaže Gialuz.

Priručnik nudi sasvim drugačije brojke oko stradalih od onih koje se inače spominju u medijima prilikom obilježavanja Dana sjećanja na fojbe.

- Između rujna i   listopada 1943. godine ubijeno je oko 500 do maksimum 700 osoba. Val nasilja koji je uslijedio nakon pada fašizma drugačiji je od nasilja koji se odigrao u svibnju 1945. godine u Trstu i Gorici. Tu je jugoslavenska vojska obavila oko 10.000 uhićenja: netko je smaknut, netko je podlegao bolestima i gladi u logorima, mnogima se izgubio svaki trag. No, broj žrtava kreće se oko 2.000, ne više. Danas je u medijima utvrđen podatak da jama u Bazovici koja je postala nacionalni spomenik čuva kosti oko 2.500 ubijenih. To ozbiljna povijest odbacuje, jer ne odgovara istini, objašnjava   Giacuz koji je po majčinoj lozi porijeklom i Oprtlja. Majčino prezime je Vesnaver. Mauro Giacuz nam priča da se u Gorici spremaju podići veliki spomenik na kojemu će biti ispisana imena svih stradalih od nasilja slavo-komunista.

- Mi smo u nekoliko navrata pokušali ispraviti taj popis, jer smo utvrdili da se među žrtvama nalaze ljudi koji su se živi vratili iz jugoslavenskih logora i potom umrli od starosti ili bolesti ali, neće da čuju, idu dalje bez obzira na sve. Ovaj je Priručnik plod dugogodišnjeg rada ozbiljnih i provjerenih povjesničara. Pokušavamo iznositi činjenice, prikazati povijest bez propagandističkih naslaga, kaže Giacuz.

Peticija protiv rezolucije

Mauro Giacuz smatra da je povijest Istre, Rijeke, Trsta i Gorice izuzetno složena, da se povijesno istraživanje mora rukovoditi razumom, izbjeći retoriku.

- Nažalost danas živimo u vrijeme koje traži jednostavne odgovore, a povijest Julijske krajine je paradigma složenosti. Ljudi su slabo informirani, prosječni građanin zadovoljava se jednostavnim rješenjima. Smatraju da se u Istri dogodio genocid, etničko čišćenje, stradali su Talijani kao takvi. Jaka poslijeratna neofašistička propaganda koja je širila strah od slavo-komunista usadila se u svijest, smatra on.

Institut godišnje dobiva oko 90.000 eura iz proračuna regije Friuli Venezia Giulia. Ukoliko će regionalna vlada postupiti po rezoluciji Institut će teško preživjeti taj rez. No, ovih dana započela je kampanja prikupljanja potpisa protiv te rezolucije. Među potpisnicima nalaze se istaknuti povjesničari i intelektualci poput, primjerice Claudia Magrisa.

Aneksija ili sjedinjenje

Povijesna rekonstrukcija koju nam nudi tršćanski Institut želi, među ostalim, poručiti jednostavnu činjenicu: rađanje jedne države nije bezbolan porod. Krv i bol su neminovni. Bez Titove Jugoslavije ne bi bilo Hrvatske niti Slovenije. Titov revolucionarni pokret napajao se jakom dozom nacionalizma. U suprotnom ne bi pridobio toliku narodnu potporu. Kad je nacija u pitanju tu nema dileme: svatko tko joj se protivi je neprijatelj. Talijani se koriste pojmom aneksije, naša se historiografija koristi pojmom sjedinjenja, tu nema pomirbe. Sudbina političko - gospodarske elite koja je podržavala Italiju nije mogla preživjeti revolucionarno - nacionalni val Hrvata i Slovenaca. Istarski i talijanski komunisti koji su zagovarali nužnost obavljanja poslijeratnog plebiscita podlegli su na jednak način naivnoj viziji. Većina njih primorana su na izbjeglištvo. Kad povijest pokuca, vrata se otvaraju. To je vizionarski predvidjela Labinjanka Giuseppina Martinuzzi. Labinska je revolucionarka u Puli održala govor u kojemu je među ostalim rekla:

„Gorka i bolna su moja razmišljanja, drugovi, ali ih izričem u našoj kući, u dobroj namjeri da potaknem pripremni pokret za društveno naučavanje koje bi se malo zatim moglo rasprostraniti među poljoprivrednim stanovništvom. Dok se to ne dogodi, dok socijalizam, taj veliki pomiritelj naroda, ne digne glavu u cijeloj Istri, ovaj skup dvaju naroda na istoj zemlji nastavit će svoju nekulturnu, odbojnu i jednom i drugom štetnu borbu, ali sudbonosnu za talijansku stranu koja je brojčano slabija, odijeljena i kao izgubljena u velikom carstvu, okružena i pomiješana s mladim narodom što se diže na noge naglim skokom nategnute opruge, te se nalazi u nepovoljnom i lošem položaju, čak na rubu ponora. Dakle, gospodo Talijani, buržuji i proleteri, urazumimo se ako želimo izbjeći blisku propast....”

Povezane vijesti

• "Istra, lav i orao" u potpuno inovativnom postavu
• U potrazi za nostalgičnom Istrom
• Svakog četvrtka predavanja u Svetim srcima