piše Roberto RAUCH

Nema zadaće, nema treninga

(Snimio Milivoj Mijošek)

(Snimio Milivoj Mijošek)


Ovih je dana nogometni svijet potresla vijest o smrti 17-godišnjeg mladića po imenu Jeremy Wisten. Donedavno je bio član mlađih uzrasta renomiranog nogometnog kluba Manchester City. Premda još nije službeno potvrđeno, nekoliko izvora ukazuje na to da si je Jeremy oduzeo život. U mladim je danima obećavao, no zbog ozljede koljena je počeo kaskati za suigračima. Slijedilo je ono što je za mladog nogometaša najcrnji mogući scenarij, smak njegovog krhkog svijeta: šut karta, kajla, aufiderzen, odjeb je lansiran. Manchester city nije mu produžio ugovor.

Njegovi bližnji kažu da se zbog toga Jeremy posljednjih mjeseci borio s depresijom. Tako je nogometni svijet na najgori mogući način postao svjestan koliko mladoj osobi može biti razorna pomisao da, unatoč velikoj želji, možda ipak neće postati uspješni nogometaš.

Slučaj Jeremyja naveo me na razmišljanje. Koliko je takvih šut karta podijeljeno u Istri? Ima li nogometaša iz Istre koji su zaista uspjeli? Talenata na našim prostorima ne fali, no to su uglavnom priče o igračima koji su mogli napraviti više. Na pamet mi - budući da je Dado Pršo igrao za Pazinku, ali je iz Zadra - pada tek daleki Jasmin Agić. Taj Puležan tanašnih nogu, za kojeg bi čovjek na prvu pomislio da je kakav doper iz parka, stvarno je bio klasa od igrača.

Tako je to kod nas. Jedan dan zabijaš eurogolove kadetima Dinama, da bi odjednom odmjeravao snage protiv kakvog niželigaša iz županijske lige, a ja ti nakon utakmice dajem pola ocjene više jer si proćelavom krčmaru loptu efektno gurnuo kroz noge. Naravno, puno je tu onih koji su odavno prestali ganjati nogometnu karijeru. Nogomet je za njih popratni hobi uz studij ili posao, ona neprežaljena mladenačka ljubav zbog koje će i dalje vikendom gacati istarskim nogometnim blatnjacima i trpjeti krvničke startove gostujućih braniča. I takvima kapa dole.

Dabogda ti dijete bude dobro u nogometu, jedna je od originalnijih kletvi koje sam čuo u zadnje vrijeme. Osobno nisam iskusio takvo što. Realnost mi je, srećom, na vrijeme lupila ćušku - shvatio sam da sam loš. Poštedjelo me to od pomalo tužne scene u kojoj smo se nedavno našli jedan bivši nogometni talent i ja. Nakon dugog niza godina slučajno smo se sreli na ulici. Premda je već u nekim godinama, i dalje je uvjeren da će jednog dana nogometno eksplodirati i zaigrati za, u najmanju ruku, Arsenal. Na pitanje gdje sad igra, odgovorio mi je da čeka papire za petu austrijsku ligu. Ponosno je istaknuo da će mu klub osigurati i auto. Imalo je to svoju sanjarsku romantiku sve dok mi nije rekao da uopće ne pomišlja o pronalasku posla, a kroz smijeh nadodao da nikad u životu nije radio. A šta s 35, prijatelju, pomislim dok odlazi. Što ćeš s 35 godina, kada ne budeš imao ni hrskavicu u lijevom koljenu i niti dana radnog staža?

Problem nije samo on, taj Petar Pan koji ne misli da u životu treba imati i plan B. Taj je problem u Istri specifičan i uvelike se tiče istoimenog nogometnog kluba. Jer uprava Istre 1961, koja je još jučer onanirala nad eurogolom svog kadetskog vunderkinda protiv Dinama, tom će mladiću egzekutorski hladnokrvno predati ispisnicu kada mu istekne juniorski staž, ili mu pak pokloniti jednosmjernu kartu za posudbu u nižerazredni klub iz kojeg se mladić vjerojatno nikad neće vratiti. Šut karta, kajla, aufiderzen, odjeb je službeno lansiran.

Da, veseli slučaj Matea Lisice, igrača koji je stasao u Istri 1961 i koji je nedavno s klubom potpisao svoj prvi profesionalni ugovor, no takvi su slučajevi rijetki. Tu je i prošlogodišnja generacija pionira koji su u trenutku prekida prvenstva bili vodeći na ljestvici. Neviđen je to uspjeh, a ti mladići istinski su prvaci. Nadam se da će kroz nekoliko godina barem nekolicina njih biti u seniorskoj ekipi. I da će mi netko tada reći da sam pisao gluposti. Jer puno je, puno previše domaćih igrača kojima je Istra 1961 u prošlosti nepovratno okrenula leđa. Zabezeknuo me slučaj igrača koji se nakon nekoliko uspješnih sezona u Hrvatskoj i inozemstvu odlučio vratiti u grad Pulu, pokraj mora, jer tamo je najljepše. Premda je mogao pružiti još puno, htio je igrati u klubu za koji i navija. Zatražio je minimalnu plaću. I dok su igrači dubiozne kvalitete na španjoliziranom engleskom lovili pulske djevojke ispred Pietasa, zarađujući   identičnu cifru koju je on tražio za sebe, samo pretvorenu u eure, njega se glatko odbilo.

Živimo u vrijeme kada se ljudima govori da je sve moguće. Ako nešto dovoljno jako želiš, to će ti se i ostvariti, kažu knjige na policama tiska. No stvarni je život okrutan, a mjesta za svih, posebno u profesionalnom nogometu, jednostavno nema. Pritom ne mislim na to da djeci treba ubijati snove. Jer nema ničeg ljepšeg od vlastite uvjerenosti u to da možeš postati ono što želiš. Njihova je jedina zabluda to što misle da im se prioriteti tokom godina neće mijenjati.

Roditelji, ili oni koji skrbe za dijete moraju to sve pomno pratiti i usmjeravati ih. Jer puno je onih koji misle da je njihovo dijete sljedeći Lionel Messi, pa kroz njega pokušavaju ispuniti i sebe. Zanemarujući sve planove B ovog svijeta. "Nema zadaće, nema treninga", čujem kako kolegica preko telefona poručuje sinu. I tako treba biti. Samo tako će njeno dijete shvatiti da, ukoliko se dobro organizira, može i napisati zadaću i otići na trening. A ako jednom ne postane sljedeći Lionel Messi, shvatit će zašto se njegova majka vodila takvom, umjesto obrnutom filozofijom.

Žao mi je što to nije shvatio i Jeremy s početka priče. U tom je trenutku bilo prijeko potrebno da netko ozbiljno shvati njegovu tugu i pokuša mu obrazložiti zašto šut karta ipak nije kraj svijeta. Zamišljam ga u nekom boljem raspletu okolnosti. Večer je, a Jeremy u pristojnom pubu ispija Guiness u društvu crnokose djevojke. Kroz smijeh joj u jednom trenutku poručuje:

- Jesam li ti pričao o onoj blesavoj epizodi kada sam se skoro ubio zbog nogometa?

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini