NISU ZABORAVLJENI

NAJVEĆE RUDARSKE NESREĆE U RAŠI I LABINU UTISNUTE U SJEĆANJU ISTRANA Najprije Mussolinijeva, a zatim i Titova vlast htjele su zataškati tragedije: U VELJAČI 1940. GODINE POGINULO JE 185 RUDARA, A OSAM GODINA KASNIJE NAJMANJE NJIH 90

| Autor: Branko BIOČIĆ
Ugljen je bio važniji od rudara, pa se nije vodilo računa o sigurnosti

Ugljen je bio važniji od rudara, pa se nije vodilo računa o sigurnosti


Kobnog 28. veljače 1940. godine, neposredno prije kraja noćne smjene, oko 4.30 ujutro, u rudniku Raša, u Komori 1 odjeknula je snažna eksplozija ugljene prašine. Te je noći u toj komori radilo ukupno 432 rudara i 4 nadzornika. Poginulo je 185 rudara, većinom u rudniku, a još 4 kasnije u pulskoj bolnici. S obzirom da je noćna smjena bila pri kraju, neki rudari su se već uputili prema izlazu, pa tako broj poginulih nije i veći. U istoj bolnici zbrinuto je tridesetak teško ranjenih ili zatrovanih rudara zbog udisanja ugljičnog monoksida, dok je osamdesetak lakše ranjenih liječeno u raškoj ambulanti.

Nakon brojnih očevida točni uzroci nesreće nisu nikad utvrđeni, ako i jesu zataškani su da se ne bi razotkrila bilo čija odgovornost. Najviše je prevladavala verzija da je zbog eksplozije mina došlo do zapaljenja ugljene prašine. O nesreći se u novinama malo pisalo, jer fašistička vlast nije htjela preuzeti na sebe bilo kakvu odgovornost za nesreću. Veličana je samo akcija spašavanja. Doskora je nesreća pala u zaborav, iako se radilo o najvećoj rudarskoj nesreći u tadašnjoj Italiji. Financijska pomoć koju su dobile porodice nastradalih rudara, prikazivana je kao izravna Mussolinijeva pomoć, što naravno nije bila istina, kaže Tullio Vorano koji je tijekom svojih 42 godine rada u labinskom Narodnom muzeju između ostaloga istraživao i te nesretne događaje.

Fašistička Italija je zbog svoje imperijalističke politike prema Abisiniji bila pogođena embargom. Stoga je nastojala što više iskoristiti domaće sirovine, pa je njezina glad za ugljenom enormno porasla. U vrijeme najvećih proizvodnih uspjeha raškim ugljenokopima upravljao je ing. Augusto Batini, izuzetno sposoban i pošten čovjek, kojega su rudari jako cijenili, jer se svaki dan spuštao u rudnik, pa ga je savršeno poznavao.

- Pod njegovim rukovodstvom pripremana je za proizvodnju Komora 1, vrlo bogata ugljenom, ali po njegovom mišljenju nije još bila spremna proizvoditi, jer je trebalo znatno poboljšati ventilaciju i poraditi na podgradi. Umjesto razuma, pobijedila je nezasitnost za ugljenom i Batini je 1939. smijenjen. Na njegovo mjesto došao je Giustiniano Bechi Gabrielli, nestručna osoba. Slabo je poznavao rudnik i vodio je računa samo o povećanju proizvodnje u frenetičnom ritmu na uštrb sigurnosti. Za razliku od svog prethodnika stavio je van snage pravilo vlaženja ugljene prašine prije miniranja, govori nam dugogodišnji voditelj Narodnog muzeja u Labinu Tulio Vorano. Ističe da je to vjerojatno bio i uzrok najveće rudarske nesreće u povijesti rudnika Raša koja je mnoge obitelji na Labinštini zavila u crno i ostavila bez jedinog hranitelja. Mnogi su izgubili oca, brata, supruga susjeda, prijatelja.

Prof. Vorano ističe da su poginuli rudari sahranjeni pojedinačno na raznim grobljima širom Istre, ali i u nekim dijelovima Italije. Jedina zajednička grobnica poginulim rudarima je ona na groblju u Svetvinčentu gdje je podignut i spomenik. S njega je poslije Drugog svjetskog rata izbrisana godina fašističke ere, a do danas nije uklesana godina 1940., pa onaj „28 febbraio“ izgleda izvanvremenski nestvaran.

Među poginulima bio je i Arrigo Grassi, kovač koji nije radio u noćnoj smjeni, već je trebao započeti s poslom u 5 sati. Čuvši za nesreću pohitao je u pomoć drugovima, ali bez odgovarajuće opreme, bez gas-maske. Nekolicinu dugova uspio je spasiti, ali je potom pri još jednom pokušaju i sam nastradao. Talijanske vlasti su ga posmrtno odlikovale, kaže profesor.

Josip Pino Knapić kao dijete rudara cijeli je život u Raši i proživio je trenutke života rudara.

- Taj rudarski život se nikad ne zaboravlja. Kao dijete se igrate sa svojim vršnjacima, ali kad začujete rudarsku sirenu onda znate da se nešto u rudniku dogodilo, neka nesreća. Strepite za vašeg oca ili djeda, strica ili susjeda, jer su tragedije „scopio“ bile česte u rudniku. O tragediji koja se dogodila 28. veljače 1940. godine pričali su rudari još godinama poslije tog tragičnog događaja, pa sam po tom pričanju i ja doznao o njoj. U toj tragediji nisam izgubio nikog svog, ali vjerojatno je sudbina tako htjela. Naime, moj djed Sipe iz Topida pričao je kako je izbjegao tragediju. Tog kobnog dana trebao je ići u rudnik, ali se zamijenio s kolegom. Ostao je kod kuće jer se jedna krava trebala oteliti, trebalo je tu pomoći i obaviti sve što treba. Tako je barem on pričao, ali nerado i rijetko, valjda je imao osjećaj krivice, jer mu je taj kamerad, koji ga je zamijenio poginuo u nesreći toga dana u rudniku Raša. Sjećam se i detalja o kojem je pričao. Spremio je bocu rakije, na skrivečki, za tog rudara da mu pokloni u znak zahvalnosti. Valjda je to tako bio običaj. Ta je boca, po pričanju, ostala u konobi, na nekom skrovitom mjestu, još puno vremena, godinu, dvije, a možda i više. Kasnije je nestala, jer je nije htio piti, a isto tako nije pustio da netko drugi popije tu rakiju koju je namijenio svom kameradu iz rudnika. Podsjećala ga je na njega i na tragediju, priča Knapić i nastavlja:

- Ostale su mi u sjećanju i priče o solidarnosti rudara bez obzira tko je on bio i odakle je došao. Kad su ulazili u rudnik bili su svi kao jedno, kamerati, jedinstveni u toj utrobi zemlje. Mi, djeca Raše, isto tako nismo nikoga razlikovali, igre su bile takve ovisno o vremenu u kojem smo živjeli i proživjeli djetinjstvo. Moja je obitelj rudarska, meni je djed bio rudar, pa kasnije i otac, koji bi mi znao često reći "hoj kamo ćeš, samo va kovo nemoj poć". Djeda kao rudara se ne sjećam, bio je u mirovini, ali oca da. Bio je nekoliko puta zatrpavan, nastradao u tim škopijama, ali na sreću ipak je ostao živ. Naravno da rudnik ostavlja posljedice i na život rudara, ali i na njihovim porodicama i na kasniji život kad ti ljudi odlaze u mirovinu. O toj tragediji se pričalo jako malo, tek onda kad se je nije moglo zaobići, a kao dijete sam shvatio da je to nešto o čemu ne smiješ na glas govoriti. Zašto? To nisam shvatio iako sam kasnije o tome razmišljao i nisam našao odgovor, jer više nije bilo talijanske vlasti, već je tada bila druga država, Jugoslavija. I zašto ne o tome pričati? Koliko ja znam niti za vrijeme Jugoslavije se nije puno govorilo o rudarskim tragedijama. Mislim da su se vlasti na određen način bojale rudara, a na to ima svog udjela i ta rudarska sloga, zaključuje Josip Pino Knapić.

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum