Ovih se dana diljem Europe obilježavao Dan pobjede nad fašizmom i proslavljao Dan Europe. Obilježavanju tih povijesnih dana 8. i 9. svibnja 1945. prethodile su i brojne proslave dana oslobođenja istarskih gradova. U Umagu je Dan grada proslavljen vrlo sugestivno, s građanima u kazališnoj dvorani Pučkog otvorenog učilišta Ante Babić, ustanovi koja nosi ime čovjeka, intelektualca, jednog od najvećih antifašističkih junaka iz Umaga, ustrijeljenog u Račjoj Vasi, baš 6. svibnja 1944. Paradoksalno, ali upravo na dan koji se slavi kao svetkovina Dana grada Umaga. U parku ispred Gradske knjižnice prije nekoliko godina postavljena je Antina bista, uradak nedavno preminulog priznatog kipara Mate Čvrljka koji je Anti, kao i još mnogim herojima NOB-a Istre, ukipljenima udahnuo vječni život. Uz Antinu bistu je navečer na Dan grada organizirana i lijepa pučka fešta, sviralo se i zabavljalo, a djeca su se igrala lovice oko njega. No, njegovog se djela prilikom prisjećanja na oslobođenje Umaga od fašizma nitko nije ni dotaknuo. Tog istoga jutra su brojne delegacije protokolarno polagale vijence i palile svijeće za sve nedužne žrtve Drugog svjetskog i Domovinskog rata, ali Anti na dan pogibije nitko nije zapalio svijeću ili položio vjenčić cvijeća uz bistu, cvijeća koje simbolizira nastavak cvjetanja života na slobodarskim poljima za koje je Ante život dao.

Izbrisane biografske stranice

Na groblju u Lovrečici na spomen obilježju ocu Augustinu Babiću koji je ubijen u koncentracijskom logoru u Dachau 1944. i majci Antoniji koja je ubijena u Ravensbrucku 1945. te Anti ustrijeljenom s tri rafalna hica 1944. godine nitko nije došao odati počast njegovu obolu slobodi. Zapalila sam plamenčić u lampionu pomislivši koliko divljenja i poštovanja izazivaju svojom hrabrošću ovi ljudi koji su poginuli za svoju plemenitu ideju, razmišljajući kako ovo grobno mjesto svjedoči o najvećem zlu koje je u povijesti ratova zadesilo čovječanstvo kada je pobijeno 60 milijuna ljudi gdje su i članovi obitelji Babić bili u toj nepreglednoj koloni nedužnih žrtava. No, toga se dana toga mjesta nitko nije sjetio. Izbrisane su biografske stranice o Anti sa stranica Učilišta, sve više se u javnosti rabi umjesto službenog imena ustanove "Ante Babić" samo naziv Pučko otvoreno učilište, a odnedavna je njegova fotografija u naravnoj veličini s udarnog mjesta ulaza u ustanovu premještena postrance, na bočni zid. Vjerojatno samo iz estetskih razloga, nakon ličenja interijera. A tko je bio Ante Babić? Kako to sada saznati? Njegova bista je nijema, ime polako blijedi, a u pozdravnim govorima se antifašizam uglavnom, koristi kao modni dodatak. Postavlja se pitanje tko se skriva iza antifašizma, a tko je odani čuvar antifašističkih vrijednosti?

Deportiran na otok Ventotene

Ante Babić je bio od studentskih dana dvadesetih godina prošloga vijeka deklarirani antifašist, a njegov otac također. Kao student prava i sudionik u nekoliko diverzantskih akcija po Trstu biva uhićen te deportiran na otok Ventotene kraj Napulja jedan od najzloglasnijih zatvora za političke zatvorenike. Odrobijao je tri godine, neko vrijeme i sa Sandrom Pertinijem prvim talijanskim predsjednikom partizanom. Tu je sudjelovao u sastavljanju prve povelje o ujedinjenoj Europi i bio je jedini Hrvat potpisnik. Nakon kapitulacije Italije priključuje se partizanskome odredu podno Učke gdje dobiva i partizansko ime - Šime. U žestokim okršajima s Rommelovim trupama pronalazi smrt u svojoj besmrtnoj ideji o slobodnoj Istri. Može li se danas netko u Umagu jednim vjenčićem i upaljenom svijećom te kratkim govorom ispred biste zahvaliti Anti na toj slobodi? Ne formalno, na gradskom groblju u plejadi mrtvih već s iskrenim pijetetom baš njemu osobno? (S. BOSNIĆ)