mladi poljoprivrednik
Mladić iz Škropeti uzgaja istarske koze i time spašava simboliku Poluotoka i hrvatske zastave. Upoznajte Ivana Šolića
(Snimio Edi Prodan)
Ne želim reći da sam ja taj, ali uzmemo li u obzir da je prema službenim podacima Agencije za ruralni razvoj Istre na životu ostalo manje od 200 istarskih koza, onda da, ja sam svakako jedan od spasilaca najpoznatijeg istarskog simbola! Domaće životinje poznate i kao izdašne, sasvim nezahtjevne hraniteljice brojnih naroda kroz povijest, ali i jako značajna, popularna bića koja su se zahvaljujući svojim zaslugama našla i u grbu hrvatske zastave: istarske koze.
S nemalo ponosa i neskrivenim simpatijama za posao kojim se bavi na svom nas je imanju nedaleko od Škropeti, mjesta u općini Karojba, koje se nalazi na prometnici što spaja Pazin i Motovun, ovako dočekao Ivan Šolić.
Sasvim mladi istarski poljoprivrednik koji za razliku ne samo od većine hrvatskih kolega po profesiji, nego i općenito u odnosu na hrvatski narod u cjelini, u toj djelatnosti ne samo da vidi itekako dohodovnu granu gospodarstva, on u njoj vidi i idealnu, optimalnu mogućnost za osiguranje egzistencije koja će istodobno biti i veliko poslovno, profesionalno zadovoljstvo.
– Kao prvo, obožavam poljoprivredu. Iako se u okolici Škropeti protežu neobrađena polja kvalitetne zemlje, što je i klima ovdje sasvim dobra, da ne govorimo o mogućnosti neposrednog plasmana naših proizvoda obližnjoj turističko-ugostiteljskoj privredi, gotovo nitko od moje generacije ne želi se baviti poljoprivredom. Istina, riječ je i o jakom obrtničkom kraju, o poslovima koji ne dozvoljavaju ozbiljno bavljenje zemljom.
Ne moram predaleko – moj je otac kamenoklesar koji osim u nekim elementarnim stvarima uistinu nema vremena za obradu zemlje ili uzgoj životinja. Istina, s druge strane, ni ja nemam interesa priključiti se obrtničkim zanimanjima ili nastaviti posao koji danas uspješno vodi moj otac, pojašnjava nam Šolić mlađi svoje viđenje bavljenja poslom koji istovremeno osigurava zadovoljstvo i egzistenciju.
Sekundarni posao
Ono po čemu je Šolić istinski fenomen, ne zaboravimo da je rođen 2001. godine, iznimno je otvoren i za znanstvene projekte, za stalno upijanje novih saznanja koja ustrajno i uporno implementira u svoje poslovanje.
Kad je riječ o kozama, Šolić se s njima nije upustio u posao samo zbog onog najčešćeg: uzgoja zbog mlijeka i mesa i time inicirane zarade, nego je pristao biti i dijelom znanstvene procedure stvaranja genetskog materijala od kojeg će u budućnosti opet nastati na tisuće istarskih koza.
– Prihvatio sam poziv AZRRI-ja kako bih postao dijelom male skupine ljudi koji su prihvatili izazov oporavka broja istarskih koza i ovaca koje su se našle na samom rubu nestanka. Brojne su metode praćenja njihove kvalitete kako bi se došlo do najkvalitetnijeg genetskog materijala.
Nas nekoliko koji smo se prihvatili ovog posla, svakodnevno skrbimo o njihovom zadovoljstvu i zdravlju jer dođe li kod nas do greške, proces oporavka koza i ovaca našao bi se u velikim problemima, ne daj Bože čak i onim fatalnima, razmišljanje je Šolića.
Dolaskom na imanje, konkretno u štale u kojima Ivan dominantno skrbi o ovcama i kozama, u jednom vam se trenutku stvara dojam – Noine arke. Dijelom je to zbog koza najrazličitijih dimenzija što se penju i na nemoguća mjesta, ili istarskih ovaca koje imaju neobično čvrstu i sasvim ravnu vunu, kao i rogove, tako da većina posjetitelja te farme misli kako je riječ o brojnim ovnovima, ali još i više zbog broja životinjskih vrsta.
Kokice slobodno pasu, guske nadmeno gaču, žure oko vas patke, muču krave, laje pas – sve je oko vas kao da ste se našli u nekoj predstavi za najmlađu djecu koja u vrtiću uče o glasanju domaćih životinja.
– Jako volim životinje. Od svojih najmlađih godina bio sam njima fasciniran. Iako mi dominantno razgovaramo o spasu istarskih koza i ovaca, one su mi zadnje došle u fokus. K tome, ni danas ne želim ići u smjeru u kojem bih imao ovce i koze zbog mesa. Da, istina je, cijena kozlića iznosi oko 150 eura. Ali kad zbrojim poticaje što dobivam zahvaljujući stvaranju "genetskog materijala", unosnije mi se baviti nekim možda i "sekundarnim" poslom – pravljenjem sira.
Ili da budem do kraja iskren, dakako da ću obnovu stada i broja istarskih ovaca i koza na svom imanju voditi maksimalno usklađeno sa znanstvenim uputama, ali volio bih da se čitav proces ipak ubrza i pojednostavi u smislu širenja i na druge poljoprivrednike. Time bi se došlo do većih količina mlijeka, što bi bila baza apsolutno autohtonih sireva, onih koji bi u cijelosti bili proizvedeni u Istri, pojašnjava nam Šolić.
Kemija ne dolazi u obzir
Iako je dakle posao sa "stokom sitnog zuba" sve samo ne jednostavan i lagan, Ivan nas uvodi u nove doze čuđenja. Pa nas tako "tjera" i na razgovore sa samim sobom, odnosno naivnošću koja dozvoljava sebi samima nekritičko usvajanje svakodnevnih poljoprivrednih jadikovki koje se kod nas, u svim regijama i sa svim poljoprivrednim kulturama ili stočarskom proizvodnjom u najširem smislu, svodi na tugu, plač, blato i besperspektivnost, odnosno na tako poznatu, ali mučnu krilaticu "ne isplati se".
"Ubojice" hrvatske poljoprivrede se tako kriju u "uvozničkim lobijima", trgovačkim centrima koji uvoze hranu najniže kvalitete, što je sve zajedno dakako brana domaćoj proizvodnji.
– Ne mogu i ne želim govoriti u tim dominantno političkim kategorijama, ali iz osobnog primjera mogu potvrditi da se u Hrvatskoj – isplati biti poljoprivrednik. Pa čak i štoviše – isplati se biti ekološkim poljoprivrednikom koji na svom imanju ima gospodarstvo kružnog sustava.
Uz ovu moju farmu na kojoj se družimo s mojim životinjama, obrađujem i skoro pet hektara poljoprivrednih površina. Manjim dijelom je riječ o stočnoj hrani, ali u najvećoj mjeri proizvodi su to poput krumpira, pomidora, salate i radića, imao sam probe i s većim uzgojem kapule… Dijelom je riječ o uzgoju za vlastite potrebe, ali dakako da kad se radi na tako velikoj površini, većina ide u prodaju.
Maksimalno sam obazriv prema zemlji, gnojidbu provodim svojim, zrelim ovčjim gnojivima, a bilo kakvo tretiranje opasnim sredstvima, "kemijom", ne dolazi u obzir iz čitavog niza razloga. I da, i na takav način se poljoprivreda isplati, direktan je Šolić.
Pa tko je onda tu lud? Čovjek je 2001. godište, završio je porečku Poljoprivrednu školu, u permanentnom je procesu usvajanja novih znanja koja dominantno provodi AZRRI, nije iz poljoprivredne obitelji, pa ni iz okruženja gdje bi poljodjeljstvo bila najvažnija privredna grana?
– Morate biti sposobni koristiti sve što vam se nudi. Bilo da je riječ o poticajima što dolaze od strane lokalne ili državne razine, bilo da je riječ o sredstvima koja nude EU fondovi. Nije lako aplicirati, ali kad imate pomoć u vidu institucije poput AZRRI-ja ili županijskih i općinskih službi, dakako i uz vlastitu spremnost na učenje i "ulazak" u te procese, sve se zajedno upravo u materijalnom, financijskom smislu može lijepo posložiti.
Kako sam vam već istaknuo, cilj mi je proizvoditi paletu autohtonih sireva originalne recepture zbog čega idem u nove investicije. No, kad sagledate samo efekte prodaje elementarnih dijelova proizvodnje, spomenuo sam prije kozliće, jasno je da morate činiti iskorake prema finalizaciji proizvodnje.
Sir je dodana vrijednost na sve ono što radite kao bazične poslove. Istraživanja tržišta k tome govore da za takvim, ekološkim i maksimalno zdravstveno ispravno odnjegovanim sirevima ima potražnje, ima prostora kako se to već zna reći, sve vam postaje jasno samo po sebi, jasan je Ivan Šolić.
Poticaji uzgajivačima
Agencija za ruralni razvoj Istre je ona institucija bez koje ne bi bilo ni osnovnih inputa radu Ivana Šolića i još nekolicini istarskih poljodjelaca. Dakako, uspio bi on na svojoj poljoprivrednoj ideji ekološke proizvodnje finalnog proizvoda, ne sumnjamo da bi imao i uspjeha u svemu, no ipak je dio misije spasa najvažnijeg istarskog simbola.
Što dakle kažu u AZRRI-ju. Inicijalne smo razgovore obavili s Igorom Merlićem, direktorom, no preciznije pojašnjenje projekta obnove istarske koze i ovce dao nam je dr. Gordan Šubara, voditelj Centra za održivi razvoj stočarstva Istre koji se posebno osvrnuo na uspjehe, ali i problema po pitanju uzgoja istarske ovce.
– Nakon više godina u padu po broju istarske ovce u matičnom stadu, te pada broja matičnih uzgajivača, pred kraj prošle godine bilježimo prvo zaustavljanje pada, tako da procjenjujemo da trenutno ima oko 800 istarskih ovaca u matičnim stadima. Istarska županija, osim 135 eura po ovci za povećanje stada, od ove godine podupire uzgajivače i s dva eura po uzorku mlijeka koji uzgajivači daju u kontroli proizvodnosti – mliječnosti istarske ovce.
Shvaćamo da je zbog pada broja uzgajivača i broja ovaca sve teže pronaći odgovarajućeg ovna koji neće biti u srodstvu s ovcama u stadu, pa se AZRRI uključuje u aktivnosti inventarizacije, odnosno utvrđivanja stvarnog stanja i broja ovnova istarske ovce. Također, pomažemo i na način da kvalitetna rasplodna grla kod uzgajivača koji su zbog bolesti i starosti spriječeni u daljnjem uzgoju ne završe na klaonici na način da ih otkupimo i ugovorno smjestimo kod uzgajivača, koji je onda obavezan vratiti nam njihov rasplodni podmladak za koji osiguravamo da ostane u uzgoju.
Svoje aktivnosti otkupa ovaca za proizvodnju mesnih proizvoda od istarske ovce nastavit ćemo i prilagoditi potrebama uzgajivača, te na takav način davati gospodarsku vrijednost ovcama koja je do sada na tržištu bila minimalna, ističe dr. Šubara.
Životna pastorala
Mi se pak vraćamo u Škropete. Nasmijanom Ivanu koji uživa u svom poslu. Pokušavamo "pripitomiti" koze kako bi nam pozirale. I sami se u svoj toj gunguli koju stvaraju mlade životinje nalazimo u situaciji kako bi nam dobro došlo malo životne pastorale.
– Zapustili smo se u razvoju. Nekad je sve bilo maksimalno prirodno povezano. Vidite, ja pomidore uzgajam ne plantažno, već na jedan značajnij, masovniji način. To vam isključuje zalijevanja kojem većina u svojim vrtovima pribjegava kako bi dobila kvalitetniji i bogatiji urod.
Ja vam pak zemlju oko stabljika oblažem slamom kako bih sačuvao vlažnost, a znate što je zapravo idealno kako bi vlaga i za najvećih žega bila optimalna? Idealno bi bilo tu oblogu činiti s ovčjom vunom. Istina, pojavljuje se problem što i gdje s njom nakon što stabljike nakon berbe povenu.
Imamo dakle velike mogućnosti kako od ovčje vune napraviti prefabricirani proizvod, možda i u vidu izolacijskih materijala za oblaganje kuća, da bi danas realna situacija bila takva da apsolutno nikom ne treba vuna od ovaca. Posebno ne istarskih, koja je jako gruba i teška za upredanje.
Mnogo je mogućnosti kako bismo povećali našu održivost, kako bi proizvodnja hrane bila u što je moguće prirodnijim ciklusima, ali ne – mi bacamo da bismo nedostatke pokrivali "kemijom". Što nas dugoročno ne vodi ni u najmanje dobrom smjeru, poručuje nam Ivan.
Zadovoljni? I više od toga. Obožavamo ljude koji svojim radom stvaraju optimistično društvo. Depresije i crnila, teških misli i zatupljujućih političkih konflikata nam je uistinu i više nego dosta. Ivan i istarske koze. Da Poluotok ne izgubi najvažniji simbol, hrvatska zastavu.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
