Vesna Dapiguente danas i nekad (desno) i "tabacchine", radnice TDR-a
Iz sjemena biljke nicotiana tabacum prije 148 godina iznikao je pogon za preradu duhana u Rovinju, pionir industrijskog doba u cijeloj Istri. U punoj snazi se rascvjetao 1986. godine, a danas se čini da je taj isti pogon na putu da uvene i ode u povijest. Kao što je poznato, pod pritiskom nepovoljnih uvjeta za poslovanje, vlasnik TDR-a, britanski BAT, možda napusti Hrvatsku i ode u neku zemlju u kojoj će vlasti imati više razumijevanja za djelatnost koja donosi velika sredstva u državni proračun te (ne)izravno osigurava veliki broj radnih mjesta. BAT će otići ako se situacija ne promijeni, o čemu se ovih dana intenzivno vode pregovori.
Potaknuti bogatom poviješću i ne baš obećavajućom budućnošću, istražili smo kako se nekad radilo u tvornici duhana u Rovinju. Iz prve ruke priču nam je ponudila gospođa Vesna Dapinguente, sadašnja umirovljenica koja je čitav radni vijek provela upravo u tvornici duhana. "Ala šu piccia, brže", kroz šalu započinje štoriju o početku svog radnog vijeka.
Vesna Dapinguente na stroju
Tako su joj, naime, starije radnice koje su bile u tvornici dovikavale da se ubrza. "Su brontulale, ma su bile prave, naučile su me kako se dela. Tako smo bili odgojeni: delaj, muči i ne proturječi".
Počela je, kako kaže, raditi na pripremi duhana jer je bila maloljetna i nije joj bilo dozvoljeno raditi u noćnoj smjeni. Prisjeća se te davne 1977. godine, kad tehnologija još nije bila toliko napredna. Bilo joj je teško, sve se više-manje radilo ručno. Komore su bile velike, ručno se bacalo tepli tabak, a sjeća se i imena "makine" na kojoj je započela svoju duhansku karijeru - TONGA.
"U cijeloj tvornici je bilo 500 zaposlenih, a velik broj činile su upravo žene, međusobno nazivane "tabacchine". Poslovalo se super, a i atmosfera je bila jako dobra", prisjeća se naša sugovornica.
Nakon nešto više od godine dana prebačena je u proizvodnju. Ubrzo je postala vođa stroja jer se iskazala kao radnik. U proizvodnji je provela 18 godina. Radila je u 3 smjene. To joj nije palo teško jer, kako kaže, kad si mlad - ti je sve lako! Dodaje kako je jedva čekala da ujutro ode na delo, prihvatili su je kad je kao dijete došla raditi u pripremu duhana i tako je ostalo do kraja njenog radnog vijeka.
"Bili smo kao jedna obitelj, vladala je sloga i delalo se s guštom. Bilo je svega, veselja, manjada, pjevalo se - ali se je i delalo".
U početku su se na starijim strojevima gdje je sve bilo ručno proizvodili Cigarilosi, Morava, Drava, a kasnije su dobili licencu za austrijsko tržište te su proizvodili Milde Sorte. S tim se, kako kaže, tvornica uzdigla, te započela proizvodnju novih brendova kao što su Ronhill i York. Godine 1995. prebačena je na recepciju porte Adris Grupe, nakon čega je premještena u samu upravu gdje je ostala još deset godina, sve do odlaska u mirovinu.
Da bi priča bila još zanimljivija valja je začiniti s još detalja. Eto jednog, ne baš beznačajnog: gotovo čitava njena obitelj povezana je s tvornicom duhana! Tata joj je davnih 50-ih godina došao u tvornicu kao duhanski tehničar, a tamo se upoznao s njezinom majkom. Kasnije je ona u tvornici upoznala svog muža, čija je majka isto bila tamo zaposlena. Primanja su bila dobra, plaće su bile redovne, dobri radnici su bili nagrađivani, dobivali su stimulacije, uvijek je bio bitniji kvalitet nego kvantitet - na to se gledalo i pazilo. A našla se i u pravo vrijeme na pravom mjestu - u doba pretvorbe kad je postala dioničar. Svi su, kako kaže, bili dioničari, od čistačice pa do člana Uprave.
Bilo je dela, ali i manjada - Vesna Dapinguente (lijevo) i kolegica
Neki od njih nisu vjerovali u vrijednost tog tada naizgled "samo papira" pa su, kako kaže, prodavali te "papire" za odlazak u špežu u Trst. Danas jako žale, jer da su među onima ostalima koji su vjerovali, danas bi živjeli i više nego dobro. Zahvaljujući "tom papiru" ona si je priuštila puno toga: u umirovljeničkim danima zbog dobre financijske situacije može se posvetiti sebi, putovati i baviti se onim što voli.
Za članove tadašnje uprave ima samo riječi hvale jer, kako kaže, "da nije bilo njih, ni mi danas ne bi imali to ča imamo!" Bez obzira na sve, uvijek je ostala skromna kao što je bila i onog dana kada je tek počela raditi. O trenutnoj situaciji oko tvornice navodi kako joj je jako žao da se to dešava, jer iako su investitori strani, zaposleni su naši ljudi koji bi ubrzo mogli na burzu rada.
U doba kad se sve više nagađa da bi iz Kanfanara mogao otići jedan od najvećih stranih investitora u Hrvatskoj, poznati British American Tobacco (BAT), koji je prije pet godina, za cijenu od 505 milijuna eura, preuzeo tvornicu od Adrisa, u prvi plan, osim ekonomske, izlazi i emotivna strana priče. To su priče radnika koji su u velikom broju čitav radni vijek, od prvog do zadnjeg dana, proveli upravo u tvornici. U oku jedne multinacionalne kompanije oni su sitni i nevidljivi, isto kao i iz vizure države. No ta je tvornica imala vrlo važnu ulogu u životima svojih radnika: od prvih zaposlenja, ljubavi, stvaranja prijateljstva, do rađanja "malih milijunaša". Gospođa Vesna samo je jedna od njih.