Tri župe u porečkoj i pulskoj biskupiji za nebeskog zaštitnika imaju sv. Lovra: Lovrečica, Sv. Lovreč labinski i Premantura; Grad Vodnjan i Općina Sveti Lovreč Pazenatički na svečev spomendan slave svoj dan

U porečkoj i pulskoj biskupiji tri župe za svoga patrona imaju sv. Lovru, đakona i mučenika, pogubljenog u 3. stoljeću u vrijeme cara Valerijana: Lovrečica, Sv. Lovreč labinski i Premantura. Na spomendan sv. Lovre, za kojeg se pouzdano zna da je mučen i preminuo 10. kolovoza 258. godine, Grad Vodnjan obilježava i slavi svoj dan, a to čine i općine Sv. Lovreč Pazenatički i Lovrečica.

Uobičajeno je uz ime sveca navesti čiji je zaštitnik: sv. Lovre je zaštitnik komičara, mesara i kuhara. Zacijelo zbog njegove navodne izjave, kada su ga pekli i mučili na gradelama: "Ova strana je gotova, okrenite me i zagrizite".

Tijekom razdoblja crkvene povijesti od 100. do 314. godine na tisuće je kršćana, muškaraca, žena i djece, svoju sudbinu zapečatilo krvlju: bacali su ih divljim zvijerima, palili na lomačama, trgali, odrubljivali glave, vješali na križ i sl.

Crkvice sv. Lovre diljem Istre

U porečkoj i pulskoj biskupiji više je svetišta posvećeno sv. Lovri: u Črnici na groblju, kod Buzeta, iz 16. stoljeća; u mjestu Semić kod Lupoglava podignuta u 18. stoljeću, vjerojatno na mjestu stare koja je bila posvećena Sv. Trojstvu; Pavićima kod novigradske Nove Vasi, sagrađena 1752. godine na mjestu ranije crkvice; Val Fontani kod Savudrije, sagrađena 1200. godine, Kubertonu iz 18. stoljeća, u Ferencima kod Vižinade, sagrađena u 17. stoljeću na mjestu one iz 12. stoljeća, pa ona u Rovinju koja se nalazila nedaleko od brodogradilišta u kojoj je 1735. godine osnovana bratovština brodograditelja "San Lorenzo dei calaba".

Najpoznatija crkva Sv. Lovre u Hrvatskoj je katedrala u Trogiru, spomenik nulte kategorije pod zaštitom UNESCO-a.

Njegov je grob u bazilici San Lorenzo fuori la Mura, jednoj od sedam znamenitih rimskih svetišta.

LOVREČICA: Zvonik zahvaljuju biskupu Dobrili

Naselje Lovrečica, San Lorenzo di Daila, ime duguje crkvi Sv. Lovre smještenoj u samom središtu naselja, izgrađena na ostacima antičkih zidova. U srednjem vijeku franački car Konrad II. dodijelio je Lovrečicu akvilejskom patrijarhu, a patrijarh feud opet vraća caru sa željom da ga dodijeli siromašnoj novigradskoj biskupiji. Biskupi su imali potpunu nadležnost nad okružjem sve do 1519. godine kada civilnu vlast prepuštaju umaškom podestatu. Današnja crkva pačetvorinastog oblika, ima tri mramorna oltara ukrašena palama. Unutrašnjost je oslikao 1930. godine Karlo Gobbis, stvarajući iluziju drugačijeg prostora. Orgulje, rad Gaetana Amigiazzija iz Verone, izvorno su 1733. godine rađene za venecijansku crkvu S. Giorgio Maggiore, ali su već 1867. godine donesene u Dajlu, da bi 1910. godine bile prenesene u crkvu Sv. Lovre.

Zvonik, odvojen od crkve, visok 25 metara, počeo se graditi 1883. i bio završen 1893. godine. Ideja o gradnje zvonika u Lovrečici potekla je od biskupa dr. Jurja Dobrile, koji je, osim za crkvene potrebe, trebao olakšati orijentaciju brodovima koji su plovili u ovom kraju.

1. LOVREČ LABINSKI: Svojedobno Diminići

Sv. Lovreč (labinski) udaljen je od Labina, ali je uvijek pripadao Labinu. U 17. stoljeću mjesto se osamostalilo, osobito osnivanjem župe 1632. godine odvajanjem od labinske. Župna crkva Sv. Lovre s preslicom, na ulazu u mjesto, izgrađena je 1606. godine a posvetio ju je pulski biskup Klaudije Sozomeno 1607. godine, koji je naslijedio brata Klaudija. Jednobrodna je barokna građevina s polukružnim prezbiterijem. Ovo selo dubokih korijena iznad Raškog zaljeva procvalo je u vrijeme Venecije i Austrije; tu labinska plemićka obitelj Battialla-Lazzarini gradi svoj ljetnikovac. Bilo je to mjesto pomoraca; vlasnici jedrenjaka u uvali Tunarica mahom su bili iz Sv. Lovreča. Mjesto se dijelilo na dva dijela: Kobaići i Diminići. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata Sv. Lovreč labinski nazvan je Diminići. Osamostaljenjem Hrvatske piše se Sv. Lovreč (labinski). U Diminićima je rođen nedavno preminuli akademski slikar i kipar Josip Diminić (1937.-2019.).

VODNJAN: Bumbari odabrali Lovra, a ne Blaža

U mletačkom pokušaju naseljavanja novih stanovnika u južnu Istru na područje Premanture doseljeni su najprije Bolonjci (1561.). Kako taj pokušaj nije uspio, 1585. godine dovedeno je osam obitelji iz zadarskoga područja, izbjeglica pred Osmanlijama. Potom su dolazili i drugi doseljenici iz Dalmacije. Župa je osnovana 1628. godine za nove doseljenike, i 1632. godine posve odijeljena od Pomera. Župna crkva Sv. Lovre počela se graditi 1632. godine, te dovršena i posvećena 1664. godine. To je učinio biskup Bernardin Corniani, koji je upravo te godine sjeo na pulski biskupski tron. Zvonik na trgu ispred crkve, visok 17 metara, potječe iz 19. stoljeća.

Iako se na spomen Vodnjana, s njegovom velebnom crkvom sv. Blaža, najčešće pomisli upravo na tog sveca, kojeg Crkva slavi 3. veljače, i koji je nebeski zaštitnik župe, činjenica je da Grad Vodnjan 10. kolovoza obilježava svoj dan. Statut grada Vodnjana u jednom svom stavku utvrđuje "Dan Grada Vodnjana je 10. kolovoza, koji se svečano obilježava u čast Sv. Lovre - S. Lorenzo, kao gradski blagdan". Vodnjan, Vodnan, Dignano, u rimsko je doba Vicus Attinianum, od čega vjerojatno nastaje ime Adignani, Dignano. Seoski živalj iz okolice sa svojim proizvodima hitao je na tržnicu va Dinjane, va Vodnjane, u Vodnjan. Vodnjanski župnik Marijan Jelenić navodi da Vodnjan ima tri suzaštitnika: sv. Blaža, sv. Lovru i sv. Kvirina, prikazani na velikoj slici u svetištu sv. Blaža. Pročelje najveće župne crkve u Istri, ovo u Vodnjanu, ukrašeno je golemim kipovima suzaštitnika (uz koje su sv. Petar i sv. Pavao), djelo braće Andrea i Giovannija Trevisana. Prema predaji, Vodnjan je nastao iz udruge sedam vila koje su bile dio kolonijalnog dobra Pule. Kako bi se mogao oduprijeti od neprestanih prepiranja između akvilejskog patrijarha i Venecije, sedam vila okolice (Vodnjan, Mednjan, Guran, Sveti Kirin, Mandriol, Sveti Mihovil od Banjola i Sveti Lovro) udružuju se u jedno mjesto: današnji Vodnjan. To su odlučili ždrijebom upravo na području sv. Lovre. Šest ujedinjenih naselja, kao simboli, predstavljaju šest dijadema u kruni grba Grada Vodnjana. Od Pule se odvaja 1330. i dobiva svojeg mletačkog upravitelja. Iz tog vremena i kulturnog ozračja nastao je vodnjanski Statut kojim se regulira privatno i javno pravo. U Istarskoj županiji, 1993. godine Vodnjan dobiva status Općine, a potom, odlukom Hrvatskog sabora, u lipnju 2003. godine, status Grada.

SVETI LOVREČ PAZENATIČKI: Dan općine 10. kolovoza

Općina Sveti Lovreč, kao jedinica lokalne samouprave, nastala je novim teritorijalnim ustrojstvom 1992. godine. Ime izvodi iz imena sveca zaštitnika, Sv. Lovre pa je i za Dan općine uzet 10. kolovoza, dan Sv. Lovre (općinski grb ima svečeve atribute: žute/zlatne gradele na plavoj podlozi). Grobljanska crkva Sv. Lovre podignuta je u 8. stoljeće i spada među najstarije građevine ove vrste na ovim prostorima. Naknadno joj je pridodan masivni romanički zvonik s biforama na vrhu u 12./13. stoljeću. To je bila prva lovrečka župna crkva. Sveti Lovreč se prvi put spominje 1030. godine kao castrum sancti Laurentii, a prvi pisani dokument datiran je 24. studenog 1186. godine i govori o borbi Poreča i Sv. Lovreča za kaštel Kalisedo (Gradine). Godine 1186. već je organiziran kao općina (komuna). Bila je to prva organizirana ruralna općina u Istri, a četvrta istarska općina uopće, poslije Trsta, Pule i Kopra. Utvrđen gradić, kaštel Sv. Lovreč, stavlja se pod zaštitu Venecije 1271. godine, koja stvara posebnu instituciju, tzv. pazenatik (societas Paysanatici terrarum, od mletačke riječi pais, paiz - zemlja, kraj, predjel). Na čelu pazenatika u Sv. Lovreču je kapetan. Otud Sveti Lovreč Pazenatički. Venecija 1359. osniva i drugo sjedište pazenatika i smješta ga u Grožnjan, a godine 1394. objedinjeni sutlovrečki i grožnjanski pazenatik u Rašpor. U Lovreču će i dalje ostati dio pazenatika i kapetan, ali sa znatno manjim ovlastima. Definitivno će se pazenatik preseliti u Buzet 1511. godine i tamo ostati sve do pada Venecije 1797. godine.

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam