PRIČA O BAŠTINI S JUGA ISTRE

MEDULINSKA KONOBA ČUVAR JE RIBARSKE PROŠLOSTI: NIJE TO MIŽERIJA, VEĆ PRAVO BOGATSTVO: Kuća "Mižerije" građena je za soljenje ribe, brodovi su dolazili pod sam prozor

Konoba je čula i prave i izmišljene ribarske priča. Uvjeravao me jedan prijatelj da je njegov otac kući donio jedno kliješto jastoga teško dva kilograma. Pogodio ga je ostima, otkinulo se. Drugi dan krenuo je u potragu za jastogom, ali ga nije našao. Naravno da se goleme ribe otrgnu od udice, prekinu najlon, kalamar sklizne iz šake… Priča se i o "bogatom" ulovu: na dno sića kamenje, a gore ribe. Najveće ulovljene. Da se vidi. Da se pohvališ

| Autor: Ratko RADOŠEVIĆ
KLAUDIJA LEVERIC, MIZxERIJA

KLAUDIJA LEVERIC, MIZxERIJA


Ako poštujete more i ribare, onda dođite u medulinsku konobu "Mižeriju". No, ona nije mižerija - ona je pravo bogatstvo. I ne samo medulinsko. Njezino bogatstvo čine njezini izlošci, alat, pribor, pomagala koja su koristili ribari. Kako je oštarija dobila tako neuobičajeno ime? Svi bi htjeli pobjeći od siromaštva, mižerije. A Mižerija se hvali svojim imenom.

- Nakon mature 1991. trebala sam odlučiti kamo i kako dalje. U to vrijeme počele su se otvarati i male privatne trgovine. Mnogi su htjeli pokrenuti svoj posao. Hoćeš li da otvorimo butigu ili oštariju, pitao me otac Miro. Odlučila sam se za ugostiteljstvo, kaže vlasnica Klaudija Leverić.Ilustracija

Snimljeno 1912. godine (Iz zbirke Andreja Badera)

Na dno sića - kamen

- Ime "Mižerija" izabrala sam 1993. godine. Bilo je to vrijeme kada su se ljudi više nego dotad borili za svoju egzistenciju. Bili su na to i prisiljeni. Neki su očekivali dobru zaradu u privatnom sektoru jer su mnoga dotadašnja radna mjesta u društvenom sektoru postala nesigurna. Bila je to reakcija na zbivanja oko mene. "Mižerija" je otvorila vrata 20. kolovoza 1993. Nisam pogriješila, iako je danas teško biti privatni ugostitelj, kazuje Klaudija.

U "Mižeriji" s malo mašte možete zamisliti težak život onih koji su se valjali u brodicama po valovima, po ledenoj buri i jakom jugu, u neverama, pod ledenom kišom. I noću. Mriže i ulov trebalo je spasiti. Spašavati obitelji od neimaštine. Gladi. Postoji stara izreka: "U ribara mokre gaće, za večeru ne zna šta će". Nekad je to bila istina. Kada je riba za neke bila temelj prehrane.

- Kad sam bio mali svaki dan smo jeli ribu. Sada je ne jedem, slikovito nam je svojedobno objasnio siromaštvo svoje obitelji za vrijeme Italije jedan Kavranac po rođenju.

Konoba "Mižerija" je svjedok mukotrpnog vremena kada su vesla bila glavni pogon. Koliko su samo riba pogodile izložene osti u konobi, koje s drvenim produžecima, žuntama, budu dugačke i 15-ak metara. No, treba imati i dobro oko i ruku, hrabro se otisnuti daleko od sigurnog veza na kopnu. I dugo držati ruku u ledenom moru - prsti se zgrče godinama nakon toga. Javlja se reuma.

Konoba je čula i prave i izmišljene ribarske priča. Uvjeravao me jedan prijatelj da je njegov otac kući donio jedno kliješto jastoga teško dva kilograma. Pogodio ga je ostima, otkinulo se. Drugi dan krenuo je u potragu za jastogom, ali ga nije našao. Naravno da se goleme ribe otrgnu od udice, prekinu najlon, kalamar sklizne iz šake… Priča se i o "bogatom" ulovu: na dno sića kamenje, a gore ribe. Najveće ulovljene. Da se vidi. Da se pohvališ. Za šalu i zadirkivanje koje slijedi: da se ima o čemu pričati i u one dane kada more postane neprijateljski opasno. I na moru se ginulo.

Medulin

Pogled na kuću Stramingnoni početkom 20. stoljeća ...

i danas.

Ilustracija

Tata, mriže idu same

Na drvenom stropu i zidovima "Mižerije" zaista se nalazi pravo bogatstvo. Pravi mali muzej nekadašnjih ribarskih alata, pomagala... Ribari su ih koristili ne tako davno, prije najlona, plastike. U "drveno doba" koristili su se prirodni materijali, ono je prethodilo "dobu plastike" koja svojim mikro i makro dijelovima razara život u moru. Ubija ribe i druge organizme koji gutaju i njezine manje komade. I tako preko riba plastika ulazi i u nas.

Izlošci u "Mižeriji" (zasad) ne čine muzej, ali govore o velikom, nesebičnom trudu i ljubavi, da se u Medulinu sačuva povijest i uspomena na ljude koji su se time koristili. Zaslužili su to. Među stotinjak izložaka najviše je onih koji su pripadali obitelji Leverić. Neke je kao poklon Klaudija dobila od vrsnih medulinskih ribara. Mladen Urti darovao je tako vršu i dvoje osti. Njegov otac Mario na ostima je bio nepogrešiv. Jednom nam je ispričao da je u samo jednoj sezoni ostima zaradio toliko novca od prodaje ribe da je kupio novu batanu. Do tada je lovio u posuđenoj.

Konoba je postala kultno mjesto okupljanja ovdašnjih ribara i njihovih prijatelja. A tko ne voli veselo društvo, biti okružen prijateljima i znancima? Treba reći: Medulinci i za manja plovila, kao što su batane, kažu - brod. Za naziv "čamac" neće ni da čuju.

More "voli" konobu: mnogo je puta kod najveće plime i jakog juga ispod vrata prodrlo u "Mižeriju". Vreće s pijeskom nešto su pomogle. Prednost života na moru ima i svoje mane.

- S pet godina ulovila sam prvu ribu, guata, ali tada su oni bili veliki, kaže Klaudija koja potječe iz poznate ribarske obitelji. "Nakon toga otišla sam s ocem Mirom (1946.-1996.) prvi put u ribolov. Mriže smo kalali kod Bodulaša. Ja sam dobila zadatak da pratim surve na mriži kako se spuštaju u more. U jednom sam trenutku rekla, tata, mriže idu same. Moj je otac odmah zaključio da ću biti ribar."

Preci Stramignoni iz Ancone

Imao je Miro veliko iskustvo. Vodio je i ribarsku učeničku zadrugu u medulinskoj osnovnoj školi.

- Cijeli život provodim na dohvatu plime i valova. Do šetnice je vrulja koja privlači ribe. U mandraču između "mojeg" mula i Vižule bilo je nekad puno ceula, ali bi se zaletjeli i brancini. Otac je imao "stojadina". U plastičnim kašetama vozio je ribu radi prodaje u Šišan i druga mjesta. Pomagala sam kao djevojčica. I sada više volim loviti ribu nego je imati na tanjuru, kazuje Klaudija.

Pitamo je odakle naziv Stramignoni za ovaj dio Medulina.

- Niccola Stramignoni doplovio je iz talijanskog grada Ancone u Medulin u prvoj polovini 19. stoljeća. Koji su bili svi njegovi motivi, nije mi poznato, kaže Klaudija i nastavlja: "U protekla dva stoljeća zbilo se puno promjena. Poznato je da je kuća u kojoj se nalazi 'Mižerija' izgrađena za potrebe soljenja ribe. Medulin je po raspoloživoj soli bio među prvima u Istri. Brodovi su dolazili pod sam prozor kuće. Tako su mi pričali stariji rođaci kojih više nema. Ova kuća je proširena i nadograđena. Svojedobno je nasuta i proširena uska obala ispred kuće. Tako je nastao dva metra širok prolaz za pješake, šetnica."

Pripovijeda Klaudija kako je njezin daleki predak Stramignoni bio vlasnik dva broda koji su imali po šest veslača.

- Oni su radili za "konjuš" - bili su plaćeni dijelom ulovljene ribe. Bili su nadničari. To je bio i moj djed po ocu Jakov Leverić koji je stanovao ispod medulinske Place. Zaljubio se u jednu od tri kćeri iz loze Stramignoni. Zvala se Angelica. Ostale su se bile Elisabetta i Giovanna. No, bez muškog potomka prekinuta je loza Stramignoni. Otada u ovoj kući žive Leverići.

U Anconi živi gospođa Carla Stramignoni. Zainteresirali smo se i mi za Stramignone koji su davno doplovili u Medulin. O tome zasad podataka nema. No, gospođa Klaudija rekla je da kreće u potragu. Rođake ima na području Torina. Govori i o tome što je planirala poduzeti da se nekadašnje ribarenje i alati, pomagala još bolje sačuvaju od zaborava. Od stotinjak izloženih predmeta najveći dio pripadao je njezinoj obitelji. Cilj joj je i da se pokrenu teme vezane uz more i ribarstvo. No, to je druga priča. Čini se da razvoj te priče ne ovisi samo o Klaudiji. No, i onim što je sada izloženo u njezinoj konobi rijetko se tko u Istri može pohvaliti.

Rakovice vole Premanturu

Ako je išta tipično za ribarstvo Istre, posebno Premanture, onda je to svakako rakovica (Maja squinado), napisao je Zdravko Števčić u drugoj knjizi edicije "Prilozi o zavičaju", tiskane 1980. godine. Napisao je da se prema podacima FAO-a najviše rakovica lovi na atlantskoj obali Francuske, oko 6.000 tona godišnje. U Sredozemlju bivša Jugoslavija bila je prvak s 90-100 tona, Istra je u tome sudjelovala s devet desetina. Premantura je pritom prednjačila s ulovom od 63,05 tona rakovica početkom 70-ih godina prošlog stoljeća. Naravno, rakovice su lovili i medulinski ribari o čemu svjedoči i alat izložen u "Mižeriji".

Prema austrougarskoj ribarskoj statistici (za nju kažu da je nepogrešiva), u sezoni izlova 1873./74., a trajala je od travnja do travnja, na čitavoj obali je ulovljeno 8.172 tone rakovica. Na potezu Veruda-Banjole-Premantura-Medulin ulovljeno je od toga čak 98 posto rakovica, navodi Števčić. Ipak, to je nevjerojatan podatak: kako je uopće bilo moguće uloviti toliko rakovica, kojim plovilima i alatima, mrežama, tko je i gdje izvagao sve ulovljene rakovice i na kraju tko ih je pojeo?! Stanovnici južne Istre? Željeznička pruga kroz Istru izgrađena je 1876. godine: svečani vlak Beč - Pula krenuo je 18. rujna, na carev rođendan. Investicija je stajala 12,7 milijuna forinti. Tako su i premanturske rakovice mogle brže stizati do Beča. Kao delikatesa rakovica je stizala i u Veneciju.

Na pitanje zašto rakovica ima najviše na jugu Istre, dr.sc. Ljiljana Iveša odgovara: "Kao mogući razlozi ističu se morske struje, karakteristična konfiguracija morskog dna s bogato razvijenim životnim zajednicama, tzv. šporka dna u kojima rakovica pronalazi svoju hranu te plićaci uz obalu i otoke na koje ženke rakovice dolaze radi sazrijevanja jaja. Nadalje, najniže zimske temperature ne padaju ispod 9 stupnjeva Celzija, bar ne na duže vrijeme, što pogoduje lijeganju jaja ženki rakovica. Istočno od rta Kamenjak veće su dubine, bez plićaka i rakova, a morsko dno čine mekani muljevi koji nisu pogodni za kretanje rakovica niti za njihovu ishranu."

"Na plićacima kada se love grampom u obzir dolaze pličine oko otoka Fenolige, Porera, Albaneža i rta Kršine", napisao je Števčić.

Rakovica je bilo puno, previše - "Raki, raki, po dva šolda svaki" - ali od njih se nije moglo najesti.

 36 kašeta škampi

Škampu, rođaku rakovice, odgovara istočna obala Istre, blizu Koromačna.

- Moj je otac Josip jednom prilikom koćom ulovio 36 kašeta škampi, a one su inače držale do 36 kilograma srdela, ispričao nam je jednom Vladimir Lorenzin, Medulinac koji je životni i radni vijek proveo u Rijeci (početkom veljače sahranjen je u rodnom mjestu). Nekadašnji veliki ulovi često nisu plod mašte: "Mrežama smo ulovili toliko sipa da smo odlučili majka Vera i ja krenuti u Split. Stigli smo u 6 sati ujutro, otišli ravno u ribarnicu - izvagano je 196 kilograma!"

Josip Lorencin, poznat kao Pip Mir, pripadao je čuvenim zapovjednicima većih ribarskih brodova. "Prvi brod na kojem je bio zapovjednik bio je m/b 'Jastog', koćar koji je Jugoslavija dobila na račun ratne odštete. Drugi je bio m/b 'Triglav', vlasništvo Delamarisa iz Izole. Bio je to plivaličar koji nije imao ehosonder, već se u potrazi za ribom pratilo ptice koje su ribari zvali artene. Lebde poput albatrosa. Osim toga, srdele prate mjehurići zraka i prema njihovoj količini procjenjuje se njihov broj", govorio je Vladimir.

Vladimir je zapisao da je njegov otac 13. travnja 1953. iz brodogradilišta Greben u Veloj Luci dovezao m/b "Pauka" i sastavio posadu isključivo od Medulinaca.

- Početkom 60-ih godina prošlog stoljeća dobio je nagradu kao najbolji kapetan Mirnine flote. U dva najbolja škura, onih u travnju i kolovozu, ulovio je 25 vagona ribe, najviše na Jadranu. On i Ivan Lele kao njegov kumpanj su na jugu od Finere s brodom od 4,5 metra ulovili i digli u brod 700 kilograma salpi, kazivao je Vladimir te nastavio: "Majka Vera, rođena u Krnici, s ocem je odlazila na more. Dok je dizao parangal, ona je bila na veslima dok nisu bili jači valovi. Jednom prilikom udica s parangala zabila joj se u prst. Otac je pregrizao bragulu i izvukao udicu na drugi kraj prsta. Njezin je zadatak bio da proda ulovljenu ribu. A znalo se uloviti i do 60 kilograma fine bijele ribe. Zimi se lovilo najviše salpe, u proljeće sipe, zatim lepe i barbune, kadele, grunje, brancine, orade…"Ilustracija

Josip Lorencin, jedan od najpoznatijih medulinskih ribara 

Čuveni medulinski ribari

Stipan Demarin bio je jedan od najpoznatijih medulinskih ribara. Njegovi preci nisu rođeni u Medulinu, doselili su iz Vodnjana. Nakon prestanka Angloameričke vojne uprave u Puli u rujnu 1947. njegov guc dobio je oznaku "Pula 1". Bio je prvi upisan u novi registar plovila. Treba reći da je Stipan bio i jedan od prvih radnika čuvenih medulinskih mlinova na vjetar. Možda je upravo zato ljubav prema jedrima s mlinova zamijenio za jedra na brodicama.

Isticali su se i drugi ribari. Vladimir je govorio: "Boškolo je bio dobar ribar kao i njegov kumpanj Jakov Giša. Oni su bili dobar tandem." To potvrđuju i drugi ribari.

Teško je nabrojati sve starije, poznate medulinske ribare. Nenamjernu, nepotpunu informaciju ispravit će budući pisci povijesti medulinskog ribarstva. No, memorija i uši Medulinaca sačuvali su tako i imena koja su se najčešće čula: Pip Mir Lorencin, Pip Zorzov (Jukopila), Demarin - Milić… Oni su bili kapetani većih motornih ribarskih brodova s više članova posade koji su lovili srdele za istarske tvornice prerade. Po lovu na salpe bili su poznati braća Karlo i Bože Marinović.

Čuven je bio i Mario Sironić Patata. Kad smo prije više desetljeća razgovarali s njim za Glas Istre, bio je u poodmakloj dobi. Rekao nam je u šali da su mu djeca zabranila odlazak u ribarenje, na more. Pitali smo ga zašto. Odgovorio je: "Rekli su mi da ću s broda pasti u more pa da će me morati vaditi s foligom kao ribu." Ni u tim godinama nije mogao odoljeti zovu mora. Svaki dan odlazio je do "brodova" udaljenih gotovo kilometar, nizbrdo i uzbrdo. Podupirao se o bicikl desnom rukom. Zašto? Odgovorio bi: "Da me ljudi ne vide s palicom!"

I u doba Rima na glasu je bilo ribarstvo južne Istre, u medulinskom zaljevu. Kasnije to nije promaklo ni Crkvi. "Za ribolov u Bijeci i Šćuzi vrlo rano je bila zainteresirana Porečka biskupija. U 1211. godini je istarski patrijarh Volchero potvrdio porečkom biskupu Fulcheriu pravo na ribolov u području Medulina", zabilježio je časopis Morsko ribarstvo 1957. godine.Ilustracija

Stipan Demarin (iz zbirke Igora Lorencina Bafova) 

Finera, ne Fenera

U službenim kartama, pomorskim i drugima pod imenom Fenera ucrtan je jedan otočić. Wikipedia ga ovako opisuje: "Fenera je nenaseljeni otočić na jugu Medulinskog otočja, koji se nalazi u Medulinskom zaljevu na jugu Istre. Od kopna, tj. od rta Kamenjak je udaljen oko 1,5 kilometara. Površina je 169.954 četvorna metra, duljina obalne crte 1.704 metra, a visina 8 metara." U 19. stoljeću koristilo se i ime Finera. Odakle ime Fenera kada je logično da se otočić zove - Finera. Talijanski, Fin di terra, kraj kopna. Finera. Nakon njega nema drugog istarskog kopna prema jugu. Tu je kraj. Medulinci uvijek kažu Finera.

U općini Medulin 300 ribara

Prema austrijskoj statistici, u općini Medulin 1853. godine bilo je registrirano 300 ribara, a za soljenje ribe bilo joj je odobreno 11.200 kilograma soli. Na području današnje Istarske županije općini Rovinj s 350 ribara odobreno je 112.000 kilograma soli i bila je na prvom mjestu. Općina Poreč je te godine imala 107 ribara (22.400 kg soli), Krnica jednog ribara(280 kg), Pula 150 (8.400 kg), a općina Fažana 15 (840 kg soli). Te općine bile su u sastavu kotara Rovinj. Sol se prodavala u Piranu. (Bernard Stulli, Istarsko okružje 1825.-1860. Historijski arhiv Pazin i Rijeka 1984.)

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum