Povjesničar Slaven Bertoša će napisati: "Porijeklom Hrvat iz Labina, Vlačić svojom kulturom, djelovanjem i znanstvenim prinosom pripada kulturnoj riznici njemačkoga, talijanskog, hrvatskog i južnoslavenskih naroda uopće. Zato je on ne samo evropska, nego i naša veličina"

Matija Vlačić, Labinjan, nije imao ni lagan ni jednostavan ni bajni svakodnevni život. Čovjek se borio za svoja uvjerenja, nikada dovoljno i ozbiljno shvaćen, proganjan, bez stalna krova nad glavom, izbjeglica iz rodnoga Labina, istarskoga doma, u dalekom i u svakome pogledu hladnome svijetu. Patio je i čeznuo čak za domaćom, istarskom kuhinjom.

Matija je bio obiteljski čovjek, dvaput oženjen, s brojnom djecom, o kojoj je skrbio, ne onoliko koliko je sam želio, sputan stalnim seljenjima i nerijetko, zapravo često, u velikoj oskudici.

U takvome čovjeku bio je jaki, stameni duh. Za njega bi se mogla vezati ona uzrečica: Krepat, ma ne molat 

Mijo Mirković ili Mate Balota, najbolji poznavatelj lika i djela ovoga Labinjana, ovako opisuje Labinjanke i Labinjane: "Labinjani, Labinjanke još više, su pobožan svijet. Ali dok se kod žena ta pobožnost pretapa u vjernost, u postojanost i radinost, u odricanje, u najveću materinsku nježnost i dobrotu, kod muškaraca ona izaziva tvrdoću u životu, skepsu prema svijetu i neko vjersko sektaštvo. Ljudi vjeruju u Boga i sumnjaju u popa i mnogi pop je već iz labinskih sela netragom pobjegao od straha od onih ljudi što ne kunu, ne viču, ne hvale se, ne isprsuju se, ali koji su u stanju da mnogo više urade nego što obećaju ili kažu. Pobožnost izaziva u njima smisao za žrtvu i za pravicu". Po Mirkoviću, Vlačić je produkt istarske sredine.

Matija je držao do obitelji i do roda: koliko li je samo pokušavao spasiti, ili barem ublažiti muke rođaku, fra Baldi Lupetini, koji je čamio u venecijanskoj zatvorskoj ćeliji, da bi na kraju život skončao u hladnoj vodi lagune.

Bila su to krvava vremena inkvizicije koja je odlučivala o životu i smrti smrtnika. To je nečasno vrijeme Crkve, koja je tek sazivom Drugoga vatikanskog koncila (1962. godine) postala svjesna da je odgovorna, kako za svijet, tako i za vlastite grijehe prema njemu. Otad pape mole za oprost u ime Crkve, mea culpa za inkviziciju, diktature i fundamentalizme svih vrsta, za prognane reformatore - Husa, Calvina, Luthera, za znanstvenika poput Galileja. I aktualni papa Franjo od samoga početka svojega pontifikata, 2013. godine, u niz navrata molio je oprost u ime Crkve. 

Mučenička figura Balda Lupetine odredila je i učvrstila Matijinu ustrajnost u razotkrivanju krivnje Crkve i njezina, po njemu, skretanja s Isusova, evanđeoskog puta. Zato će za njega papa uvijek biti Antikrist.

U Mlecima je vidio inkviziciju na djelu: fra Balda izmučena u zatvoru. Njegov boravak u Veneciji, u dva navrata – 1543. i 1552. godine – u namjeri da spasi ujka, učvrstio je u njemu predodžbu što bi bilo s protestantizmom, i s njime osobno, ako bi se podvrgli odlukama Tridentskog koncila (1545.-1563.). I protestanti i Vlačić s njima bili bi stavljeni pred odluku: ili se odreći vlastita uvjerenja ili svršiti ovako kao fra Baldo, živ uzidan u ćelije inkvizicije. Izabrao je: prava Crkva mora biti tamo gdje su bili mučenici, kriva je ona koja je takve mučenike žive uzidavala. Matiji je stalo do obitelji, roda i domovine, Labina i Istre - Mia patria dulcissima; moja domovina, stari grad Albona, u narodnom govoru Labin.

Luciano Luciani je Matijin ujak. Taj majčin rod, labinski građani, Luciani, četiri stoljeća davali su gradu intelektualce. Luciani su u srodstvu s Lupetinama. I oni su gradski patriciji, razlikuju se od Lucianija po svojim seljačkim korijenima. Dvije su se Lupetinke udale za dva Lucianija: Ivana, udana za Lucianija, bila je sestra fra Balda Lupetine, protestantskog mučenika. Lucian, koji je uzeo Lupetinku, bio je brat Jakovice, Matijine majke. Njegova obitelj nosila je i prezime Franković, kojim se Matija služio u početku svoga djelovanja.

Neki izvori spominju da je majka Jakovica preminula pri njegovu porodu, 3. ožujka 1520. godine. Prvi odgoj dobio je od oca Andrije, građanina Labina, vjerojatno je pohađao školu fratara Male braće u Podlabinu. Sa šesnaest godina odlazi u Veneciju gdje mu je fra Baldo, srodnik po majčinoj strani, gvardijan u samostanu Male braće San Francesco della Vigna.

U Veneciji je tri godine. Molio je fra Balda da ga primi u svoj samostan ili da mu pomogne da se zaredi u neki samostan u Bologni ili Padovi. On mu je pak preporučio da ipak ode u Njemačku, gdje je Luther uspostavio evanđeosko učenje. Vlačićevi životopisci zapisat će: nesuđeni franjevac!

Matija Vlacić Ilirik, nesuđeni fratar, koji je po savjetu svoga ujka odustao od te namjere i krenuo u Njemačku, postao je znameniti luteranski teolog. Povjesničar Slaven Bertoša će napisati: "Porijeklom Hrvat iz Labina, Vlačić svojom kulturom, djelovanjem i znanstvenim prinosom pripada kulturnoj riznici njemačkoga, talijanskog, hrvatskog i južnoslavenskih naroda uopće. Zato je on ne samo evropska, nego i naša veličina".

Vlačić je polazio tri sveučilišta, sva tri protestantska: Basel, Tubingen i Wittenberg. U Baselu se (1539.) upisuje kao: Matija od Frančić od Labina, u pulskoj biskupiji, u Iliriku, pod mletačkom vlašću, siromah. U Tubingenu je student Matije Grpca, profesora grčkog jezika i etike; Grbac je prvi poznati protestant rodom iz Primorja ili Istre, koji se izjašnjavao Ilirikom, rođen između 1510. i 1512. godine. 

Wittenberg je kolijevka njemačke reformacije. Tu je Vlačić stekao magisterij slobodnih umijeća i postaje profesor hebrejskog i grčkog jezika. U Wittenbergu se papin legat, koparski biskup Petar Pavao Vergerije, koji će kasnije prihvatiti protestantizam, susreo s Lutherom. S pratnjom u raskošnoj povorci od dvadeset i jednog konja i jednog magarca. Luther je dočekao gosta sav ulickan. Papin legat trebao ga je nagovoriti da dođe na Tridentski koncil, kojem se Luther nije odazvao; umrijet će godinu dana nakon početka koncila u Trentu, 1546. godine.

Nakon Lutherove smrti dolazi u sukob u vlastitim redovima, protivi se onim luteranskim teolozima koji su bili voljni usuglasiti protestantsko učenje s katoličkim i time učiniti ustupke Rimu. U tom je vremenu Matija beskompromisno zastupao Lutherova vjerovanja. Za Vlačića nema mira, progone ga, te je primoran često mijenjati mjesto boravka: Antwerpen, Frankfurt, Strasbourg, Mansfeld, Speyer, Berlin, Basel...

U konačnici spokoj i novi dom sebi i brojnoj obitelji našao je Evangeličkom samostanu Bijelih gospođa u Franfurtu na Majni. Ovo je zadnje Vlačićevo sklonište. Lutat će, ali više neće seliti.

U tom njemačkom gradu umro je 11. ožujka 1575. godine, tuđinac i Slaven, Ahil čistog luteranstva, kako su ga nazvali, Matija Vlačić Ilirik (Flacius). Imao je 55 godina i osam dana. Nije zabilježeno gdje je pokopan. 

Vlačić je najplodniji pisac svoga vremena, napisao je oko dvjesta radova. Najzrelije i najopsežnije mu je djelo Ključ Svetog pisma (Strasbourg, 1567.), temeljno djelo protestantskog tumačenja Biblije, s osnovnom mišlju: povijest je temelj poučavanja, za razumijevanje Svetog pisma nije potrebno crkveno posredovanje već dobra klasična izobrazba. Ovo djelo Matija piše kada je duhom i tijelom u jadnome stanju, bez stalnih prihoda, s osmero djece, kasnije i više. Bolestan je, umrla mu je supruga pri dvanaestom porodu, vodi brigu o djeci i kući: u tijesnom stanu kuha, posprema, pere. U jednom mahu četvero djece leže bolesni.

U Frankfurtu dovršava drugi dio Ključa, iz tiska izašao 1567. godine, na naslovnici prvi put piše: Matija Vlačić Ilirik Labinjan.

Katalog svjedoka istine (1556.), prvi veći i važniji Vlačićev rad, samostalan i potpuno njegov, piše u Magdeburgu. To je najrašireniji priručnik pregleda razvitka slobodne misli u kršćanskoj civilizaciji. Prema Katalogu, centralizacija crkvene moći u papizmu rađala se na ruševinama nacionalnih crkava, nacionalne slobode i na grobovima narodnih mislilaca svih vremena. Svjedoci redom govore protiv primata pape, protiv latinskog jezika u crkvi, protiv mise, protiv celibata, protiv zloupotreba u crkvi koje dolaze od papizma.

Katalog je Vlačićevo najčitanije djelo, doživjelo je najviše izdanja, prerada i prijevoda.

Vlačić je glavni organizator i jedan od urednika monumentalne Crkvene povijesti (Basel, 1559.–1574.), djelo od trinaest knjiga, svaka obuhvaća jedno stoljeće. Trebala je to biti "točna i potpuna povijest koja će potpuno i sveobuhvatno razraditi i opisati oblik Crkve i vjere u svim vremenima od Kristova rođenja do danas, kako ne bi netko pod izlikom kako se ništa ne zna o prošlosti nametnuo novu papinsku vlast ili pak druge zablude i zloporabe".

Polemički spis "Rasgovarange megiu Papistu i gednim Luteran, stumačeno po Antone Segnanie", Mijo Mirković pripisuje Vlačiću, a neki Petru Pavlu Vergeriju mlađem, koparskom biskupu koji je prešao na stranu reformatora. To je prva knjiga na hrvatskom jeziku koja sažeto iskazuje teološke razlike između katolika i luterana. U njemu se u formi pitanja-odgovor, u dijalogu papiste i kršćana iznesena sva bitna luteranska učenja glede zastranjenja rimske crkve.

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam