Benussi je završio studij biokemije na Sveučilištu u Zagrebu, ali se u rovinjskoj Talijanskoj gimnaziji isticao i u radu s nadarenim učenicima te muzejskom djelatnošću. Iza sebe ima zavidnu glazbenu i nautičku karijeru. Posljednji je rovinjski znanstvenik koji se bavi istraživanjem i očuvanjem rovinjskog istriotskog dijalekta. Vodi Sekciju za proučavanje i učenje rovinjskog dijalekta pri rovinjskoj Zajednici Talijana

Profesor Libero Benussi, dugogodišnji nastavnik fizike i kemije Talijanske gimnazije u Rovinju, mogao bi se slobodno nazvati polihistorom. Njegova područja znanstvenih istraživanja su toliko široka da se, bez pretjerivanja, može uklopiti u latinski idiom Homo universalis.

Benussi je, naime, završio studij biokemije na Sveučilištu u Zagrebu, ali se u Gimnaziji isticao i u radu s nadarenim učenicima te muzejskom djelatnošću. Iza sebe ima i zavidnu glazbenu i nautičku karijeru. Dobitnik je niza nagrada za svoj književni i publicistički rad. Posljednji je rovinjski znanstvenik koji se bavi istraživanjem i očuvanjem rovinjskog istriotskog dijalekta. I pored širokog dijapazona aktivnosti vodi Sekciju za proučavanje i učenje rovinjskog dijalekta pri rovinjskoj Zajednici Talijana.

Pritom usko surađuje s dr. sc. Zvjezdanom Vrzić, sveučilišnom profesoricom na Filozofskom fakultetu u Rijeci i Univerziteta u New Yorku, Long Islandu i Nassau, koja vodi međunarodne projekte očuvanja i dokumentiranja ugroženih dijalekata, posebno istrorumunjskog ili vlaškog i istriotskog u Istri. Svoj je rad u lingvistici 2013. okrunio izdanjem sveobuhvatnog rječnika rovinjskog dijalekta s oko 20 tisuća riječi i pojmova, kojim je nastavio pionirski rad pokojnih Antonija i Giovannija Pellizzera. Potom je 2015. izdao i gramatiku rovinjskog dijalekta, čime je umnogome dokumentirao jezične norme govora kojim se danas služi tek stotinjak starijih Rovinjaca.

Batana i oglavno jedro

- Da bi dokumentirali i sačuvali istriotska narječja Rovinja, Bala, Vodnjana, Galižane i Šišana ljeti organiziramo radionice sa studentima lingvistike. Oni intervjuiraju posljednje grupe stanovnika tih mjesta koji se služe tim istroromanskim govorima u nestajanju koji se naslanjaju na latinski, a u uporabi su bili do vremena kada je obalni dio Istre ušao u sastav Mletačke republike. Udomaćio se još jedan jezični hibrid, istroventski govor. Ti se dragocjeni podaci digitalno pohranjuju, pa se kasnije radi na obradi riječi i jezičnih normi, ističe svestrani Libero Benussi.

Kao strastveni nautičar Libero Benussi je za eko muzej Kuća o batani osmislio i napisao monografiju „Rovinjska batana i njezino jedro“. Knjiga, u kojoj je uz pomoć likovnih predložaka oglavnih jedara pokojnog kapetana Giovannija Pellizzera i kazivanja umirovljenih ribara Pietra Rocco Bastona i Antonija Benussia – Bigarièla Bagià te amblematičnog Franca Dirittija, posljednjeg rovinjskog profesionalnog ribara koji živi od lova na parangale s batanom, determinirao čak 52 vlasnika starih batana. Naime, svaka od rovinjskih batana imala je drugačije, maštovito obojeno jedro, što je služilo za prepoznavanje na moru i pri vraćanju u luku.

Izrada jedra

Kao vješt crtač u monografiji je objavio nacrte i crteže drevne brodice batane i svih njenih dijelova s nazivima na hrvatskom i talijanskom jeziku te na rovinjskom dijalektu. Crtežima i minucioznim tekstovima plastično je prikazao načine veslanja na batani, a posebno se pozabavio jarbolima i oglavnim jedrima, njihovoj opremi, načinima vezivanja i podizanja u plovidbi. Nacrtao je i osnovne smjerove jedrenja te načine korištenja vjetra u plovidbi. Kao fizičar pozabavio se čak i sa stabilnosti trupa batane, njenoj usporedbi sa stabilnošću većih brodica i jahti, potom ravnoteži sila prilikom uporabe oglavnog jedra, s kojima su Rovinjci odlazili na ribolov sve do otoka Suska.

Benussi međutim nije samo teoretičar, već i praktičar, pa je za potrebe pisanja knjige uz pomoć iskusnog jedriličara i trenera Alvisea Benussija izradio oglavno jedro za batanu. Faze krojenja i šivanja jedra snimao je poznati rovinjski fotograf Dalibor Talajić, pa su u knjizi uz tehnička objašnjenja objavljene i izvrsne fotografije, koje mogu biti poticaj mladim graditeljima batane i izrade jedara. Benussi je nadalje u knjizi opisao povijesni kontekst Rovinja u zadnjem razdoblju Serenissime i početkom vladavine Habsbruškog carstva, kada je grad sv. Eufemije bio najvažnije pomorsko i ribarsko središte Istre.

U Rovinju 200 jedrenjaka

- Prije izuma parnog stroja, kada je vještina jedrenja bila temeljna prednost Rovinjaca, a jedra snaga koja je pokretala njihove barke, s 200 jedrenjaka Rovinj je držao 80 posto ukupne istarske trgovačke flote. U tim vremenima broj stanovnika je od deset narastao na više od 13 tisuća, koliko ih ni danas nema u gradu. Rovinj je tada imao 860 pomoraca i 930 ribara i ostvarivao čak 70 posto istarske proizvodnje slane ribe, zbog čega su vođeni ribarski ratovi s Piranom i Chioggiom oko korištenja akvatorija sjevernog Jadrana. U Rovinju je djelovalo čak sedam brodogradilišta u kojima su građene batane, bateli, gajete, tartane, bracere, trabakuli i pelizi, za vlastitu i flote s drugih područje Jadrana, opisuje Benussi vrijeme kada je Rovinj bio najveći grad na istočnoj obali Jadrana od Trsta do Dubrovnika.

Benussi se potom pozabavio razvojem oblika i gradnje batane i njenim korištenjem u ribarstvu i u sportsko-rekreativne svrhe. Prvo izdanje nadasve poučne monografije od dvije tisuće primjeraka je odavno podijeljeno. Svi su tekstovi objavljeni na hrvatskom i talijanskom jeziku, pa je Libero Benussi uvelike pridonio promidžbi malog, po kulturološkom i znanstvenom dometu velikog eko muzeja Kuća o batani, koji je ovjenčan brojnim nagradama postao poznat u cijelome svijetu.

Gimnazija iz 1913. godine

Kao strastveni istraživač starina Libero Benussi je nakon uređenja novog praktikuma u svojoj matičnoj Gimnaziji prikupio i katalogizirao stara nastavna pomagala i instrumente koji su se koristili u nastavi brojnih generacija rovinjskih srednjoškolaca. Današnja Srednja talijanska škola, u čijem je sastavu i Gimnazija, baštini tradiciju više srednjoškolskih ustanova koje su djelovale u velebnoj zgradi izgrađenoj 1913. godine između Doma za odrasle Domenico Pergolis i crkve sv. Marije od Milosti.

Impozantnu zgradu Rovinjci i danas zovu Gimnazija. Taj je naziv vjerojatno dobila po nižoj gimnaziji, osnovanoj 1913. uz osnovnu školu, koja se tu preselila iz brojnih manjih prostora po gradu. Rovinj je u to doba, uz poljoprivrednu, ribarsku, pomorsku i trgovačku, izgradnjom brojnih manjih industrijskih pogona, tvornica ribljih i duhanskih prerađevina dobio i snažnu industrijsku komponentu, pa je tadašnja Austro-Ugarska izgradila monumentalnu zgradu Gimnaziju i uz osnovnu uvela srednju školu da bi trajno osigurala kadar za rad u industriji.

Uskoro je međutim buknuo Prvi svjetski rat, kada je veći dio stanovnika Rovinjštine, prvog prstena obrambene zone Pule, iseljen u Austriju, pa je i nova škola ubrzo prestala raditi. Već 1918. nova država, Italija, u zgradi je osnovala prvu Građansku tehničku školu, potom i Tehnički institut. Za ova dva razdoblja s početka 20. stoljeća veže se najviše sačuvanih nastavnih pomagala i instrumenata koji se sada čuvaju u vitrinama Srednje talijanske škole.

Zbirka instrumenata

- Kao učenik i kasnije nastavnik sjećam se da su generacije predavača škole s marom čuvale pomagala, koja su toliko očuvana da se mnoga mogu i danas koristiti. Ona koja su pak van uporabe sačuvali smo kao uspomenu na povijest ovdašnjeg srednjeg školstva, što je u školi podržano, pa je tako i nastala ova zbirka Sretna je okolnost što je u školi sačuvan detaljni katalog naprava i instrumenata bečke tvrtke Rohrbeck, po kojoj sam mogao datirati pomagala nabavljena još 1912., kada se gradila školska zgrada, kaže Benussi pokazujući nam izloške.

Najstariji sačuvani izložak u školi je još uvijek ispravna apotekarska vaga iz 19. stoljeća. Tu je rudarska uljna lampa engleskog kemičara i fizičara Humphryja Davyja iz 1880., koja je zamijenila plinsku i spriječila brojne nesreće u rudnicima. Slijede vaga za mjerenje gustoće tekućina, potom instrument za određivanje tlaka na dnu tekućine. Nekoliko je naprava koje su služile za prikazivanje efekata podtlaka - vakuuma. Mesingana magdeburška kugla se, dok se ventilom nije izjednačavao tlak, nije mogla otvoriti. Sličan je efekt postizala i precizno oblikovana staklena posuda. Iz 1912. je Danielov higrometar za mjerenje vlage i temperature rosišta, alkometar i centrifuga. Tu je i danas upotrebljiv mikroskop sa Zeiss optikom. Posebno je dobro očuvan telegraf Morse, koji je još u funkciji.

Druga skupina naprava je iz 1920., kada je škola ponovno počela s radom. Tu je veliki strujni kondenzator, na čijim su elektrodama učenici mogli vidjeti efekt zračnog preskakanja struje do čak sto tisuća volti napona. Sličan su elektrostatički efekt pokazivale i druge naprave na čijim se šiljcima mogao mjeriti električni naboj. Tu je i centrifugalni stroj, naprava za eksperimentiranje vodenom kupelji, buliometar za provjeru temperature vrelišta tekućina i maketa parnog stroja.

Nagrađeni radovi učenika

- Najviše pomagala iz tog vremena proizvedeno je u tvrtkama Officine Galileo iz Firenze i Paravia iz Torina, koje se i danas bave sličnim djelatnostima, a firentinska je postala i jedan od europskih divova u proizvodnji astronomske opreme i satelita. Zanimljivo je da se dio naprava i sada koristi, pa je u praktikumu spektroskop za promatranje spektra vidljive svjetlosti iz 1912. U uporabi je i jedan od dva elektrostatička stroja iz 1920. Uz katalog naprava s početka 20. stoljeća u jednoj se vitrini čuva veliki «Atlas prirode tri Carstva» prof. dr. Gustava Hayeka, izdan 1883. u Beču i Leipzigu. U velikom, bogato ilustriranom atlasu jednog od najvećih biologa novije povijesti detaljno je opisan biljni i životinjski svijet“ pokazuje nam Benussi brižljivi očuvana i konzervatorski uređena nastavna pomagala, atlase i instrumente.

U jednoj vitrini Benussi nam pokazuje sačuvane nagrađene radove svojih učenika s nekadašnjih državnih izložbi „Nauka mladima“. Najznačajnija je nastavna klupa na zračnim jastukom za pokuse iz kinematike i dinamike, koju je s učenicima i školskim kućnim majstorom Zlatkom Prekaljem konstruirao 1976. Ova je naprava dobila tada prvu nagradu na Danima fizike u Zagrebu. Tu je i sačuvan vrijedni herbarij Rovinjštine koji je 1960. skupila učenica Lia Ladavac.

Glazba kao ležerniji kolosijek života

Libero Benussi i njegov tragično poginuli brat Vlado, plodni skladatelj, glazbenik i pedagog, veliki su pobornici pop i etno glazbe. U sveobuhvatnoj dvotomnoj knjizi o povijesti Rovinja „Rovigno d'Istria“ iz 1997., koja nažalost ni do danas nije prevedena na hrvatski, Libero Benussi je objavio esej o bogatoj glazbenoj tradiciji Rovinja, koja počiva na jedinstvenim bitinadama, kao nematerijalno dobro pod zaštitom UNESCO-a.

- Moja glazbena karijera, kao drugi, ležerniji kolosijek mog života, započela je još 1961., kada sam tek navršio 14 godina. Tada je iza mene već bilo tri godine vježbanja klasične gitare kod mog strica Nina Borsanija, pa sam, uz suglasnost roditelja, počeo nastupati u renomiranom komornom orkestru profesorice Erinne Sivillotti. Bez obaveznih opernih arija orkestar je imao na repertoaru čak 700 skladbi. Naša maestra, kako smo je zvali, preferirala je čitanje orkestralnih partitura iz prvog pogleda, pa sam ih, da bih mogao pratiti iskusnije svirače, svaki dan nosio kući, prisjeća se Libero Benussi.

U srednjoj školi braća Benussi su veći mali svoje grupe. Vlado je sa Caniballima postao zvijezda i u Italiji, a Libero je osnovao grupu Le store (Periske). Uz njega kao solo gitarista na basu je nastupao Mario Drandić, na bubnjevima Franco Salvi, klarinetu i saksofonu Egidio Budicin, na trubi Gianfranco Veggian, a pjevao je Angelo Poretti. Po povratku sa studija Libero se posvetio folk glazbi, pa godinama kao pjevač, neko vrijeme i voditelj, nastupa u zboru KUD-a Marco Garbin rovinjske Zajednice Talijana.

Bogata bibliografija

Libero Benussi ima iza sebe zavidnu bibliografiju. Za zbirke pjesama i priča, novele i romane na rovinjskom dijalektu nagrađivan je na natječaju Istria Nobilissima gotovo svake godine od 1995. do 2018. Radovi su mu objavljivani u antologijama Istria Nobilissima, Editu, časopisima Panorama i La battana. Dobio je i brojne nagrade za znanstvene radove iz biokemije. Preveo je i recenzirao brojne udžbenike za kemiju i napisao knjigu o vježbama za srednjoškolski program fizike, izdane u Editu. Edit mu je 1994. objavio i rad o specijaliziranoj učionici za nastavu prirodoslovnih predmeta, potom i o specifičnim slovima i sintaksi koja se koriste u rovinjskom dijalektu. U suradnji sa Flaviom Forlanijem TV Kopar mu je izdao CD o istriotskim dijalektima.

Uz monografiju o batani i njezinom jedru izdana su mu djela o velikim rovinjskim jedrenjacima, strukturi, graditeljima i dijalektalnom nazivlju dijelova zaprežnih kola. U godišnjaku Atti Centra za povijena istraživanja izašli su mu ogledi o tradicionalnim rovinjskim napjevima, božićnim pjesmama i duhovnim skladbama rovinjskog kompozitora G. Massato i G. Dapas, a u zborniku Čakavskog saboru o rovinjskim bitinadama. Centar za povijesna istraživanja izdao mu je i kapitalnu monografiju o duhovnim pjesmama i molitvama Rovinjaca na čak 1158 stranica. Bavio se i biologijom, pa su mu nagrađeni i objavljeni radovi o nazivima flore na rovinjskom dijalektu, novim vrstama i mjestima njihovog pronalaska. Ogled o poznatoj, nedavno obnovljenoj tvrđavi Turnina, objavljen mu je u ediciji „Rovigno d'Istria“.

ROMAN O PRIJATELJSTVU S FRANCOM BUDICINOM, SERGIJOM BENUSSIJEM I STANKOM SOLDATIĆEM: Preplovit ćemo Atlantik

Uz sve svoje razgranate aktivnosti Libero Benussi je napisao roman „Preplovit ćemo Atlantik“, koji je nagrađen na natječaju Istria Nobillisima. Roman je nastao kao uspomena na njegove prijatelje Franca Budicina i nažalost već pokojne Sergija Benussija i Stanka Soldatića. U njemu vjerno oslikava ozračje poslijeratnog Rovinja, oskudicu i prilike koje su tada vladale, ali i inventivnost mališana koji su i u takvim okolnostima pronalazili kutke za igru na skrovitim mjestima kao što su male starogradske plaže Monte, Purtisol, Baluota i Tàio ili pak zimi Mareîna. Nerazdvojna četiri prijatelja su pohađala istu školu, isti razred i živjeli u srcu povijesnog dijela grada, svakodnevno se igrajući na Trgu Matteotti, ispred gradske palače.

Kada su se poratne prilike malo poboljšale Liberov otac Romano je 1956. na rate kupio 4-metarsku batanu Ersi, nazvanu po majci Ersiliji, potom i foribordo Tomos s kojim su uspjeli ući i u meandar zaštićene uvale Saline. Ipak, prava prilika da postanu nautičari dobili su kao studenti, kada su početkom ljeta 1966. kod slovenskog kampa, iza željezničke stanice, otkrili napuštenu brodicu Kekec, dugačku čak osam metara. Tražena cijena je bila 70 tisuća tadašnjih dinara, u visini vrijednosti jedne 4-metarske batane, pa su prijatelji izdvojili svoju ljetnu zaradu i investirali u brodicu.

- Na naše veliko iznenađenje, nakon spuštanja u more, barka nije primala vodu, što je bilo pravo čudo jer je bila na suhom gotovo dvije godine. Tajna je bila u dijagonalnoj gradnji i najboljem drvu - skupocjenoj egzotičnoj tikovini, prisjeća se Libero Benussi. Barka je bila obojena u crno, pa im je poznati ribar i šaljivčina Pietro Rocco Baston sugerirao da je nazovu Gnagnàra. Ime im se sviđalo, ali su zbog njega dobili po nosu od jednog ribara, jer je to bio nadimak njegove majke, uvijek odjevene u crno.

- Moj stric Nino Borsani nabavio nam je debele lamiere za izradu kobilice. Drveno kormilo nam je napravio poznati brodograditelj Pietro Michelini, koji nam je pomogao i sašiti jedra. Jarbole smo izradili od starih stativa, koje nam je poklonio tehnički direktor NK Rovinja Filippo Caffola, kaže Benussi.

Krajem srpnja društvo je izvuklo brodicu na obalu u komunalnom škveru na Trgu brodogradilišta. Nakon što su zavarili i fiksirali kobilicu, montirali jarbole i jedra, pripremajući Gnagnàru za plovidbu, barka je dobila izgled pravog jedrenjaka, pa su ih brojni sugrađani satima pratili u radu i pitali što će sa njom.

- Kao i ribari na rivi bili smo šaljivčine, pa smo izveli pravu burlesku. Uz bok čamca postavili smo dugačak transparent "Preploviti ćemo Atlantik“. Oko nas je bilo sve više znatiželjnika, snimali su nas turisti, a došli su i novinski reporteri, pa smo završili u novinama, veli Benussi.

Krajem kolovoza Gnagnàra je krenula na svoju prvu probnu plovidbu do Limskog kanala. S posadom se ukrcao i veliki pisac Antun Šoljan, koji se toliko oduševio jedrenjem da je uskoro u Rovinj doveo legendarnu 11-metarsku dalmatinsku braceru Lastavica. Trebalo se vratiti na studije, ali se već slijedeće ljeto društvo otisnulo na krstarenje do Zadra. Uslijedile su duže ture po Dalmaciji, sve do Murtera i Kornata. Putem su stalno slali kartoline dnevniku La Voce del Popolo, koji je pratio njihova krstarenja, pa ih je po povratku dočekao velik broj sugrađana.

- S ovakvom brodicom nismo mogli na Atlantik, ali je za nas, u vremenima oskudice i stalne tranzicije, Gnagnàra bio san koji se ostvario, avantura zbog koje smo još više voljeli i cijenili more. Sergio je potom sebi kupio čamac za ribolov, ja sam kupio i obnovio jednu staru jedrilicu, dok je Franco kupio goli trup 10-metarskog Elana, koji je samo gradnjom pretvorio u pravi krstaš. Kada nas je Stanko prošle godine napustio, njegova me je kćer zamolila da joj napravim siluetu Gnagnàre koja je nastavila svoj život na njegovom grobnom spomeniku. Gnagnàra nas nije odvela do Atlantika, ali je više od pedeset godina zbijala prijateljstvo koje nas je zauvijek spojilo, opisao nam je sadržaj svog romana Libero Benussi.

Povezane vijesti

• Rovinj se trese u ritmu salse
• The World prvi cruiser u Rovinju
• Talijanski carabinieri na rovinjskim ulicama