Nu, Kolinda, nu. A ona radoznalo prilazi. Već je u godinama, ali i dalje u dobroj formi. Kako ne bi bila kad je u životu dobivala samo najbolje, vrhunsko sijeno od različitog bilja, uvijek na svježem zraku. Kolinda je jedna od 20-ak istarskih koza koje je sasvim slučajno u Galižani počeo uzgajati David Trento, član novoosnovane Udruge uzgajivača istarske koze i jedan od njezinih, ako sve bude išlo po planu, spasitelja. Naime, opstanak istarske koze je ozbiljno ugrožen, čak se mislilo do koju godinu unazad da je ta pasmina nestala.

Danas je u Istri svega šest uzgajivača kod kojih je sa sigurnošću potvrđeno da imaju istarske koze. Trento se uključio u njihovo spašavanje. Uzeo je jednu bijelu kozu 2005., ne znajući da je istarska, da mu očisti zapuštenu parcelu. Koze taj posao rade sustavno. Iako mu je prva vlasnica rekla da je istarska, Trento nije išao za tim sve dok se nije uputio u Savičentu na izbor za naj kozu, gdje se ne bira, kako ljudi misle, najljepša koza, nego najizvornija. U međuvremenu nije stao na toj jednoj, nego je nabavio i drugu, treću… Danas ih ima 40-ak. I nisu sve istarske. Ne bi čovjek vjerovao, ali istarska koza i istarski jarac na svijet mogu donijeti i jare koje nije te pasmine. Rijetko, ali dogodi se. Trento nam pojašnjava da tu i tamo neko jare povuče gene iz prošlosti, od nekog ranijeg križanja, pa ispadne šareno. A istarska koza je bijela. Trento danas tu pasminu može prepoznati već po nekim vanjskim obilježjima.

- Mnogi misle da je svaka bijela koza istarska. Bijela može biti i sanska. Ja odmah prepoznam koja nije istarska. Vidim po trupu i još nekim karakteristikama. Vime je kod istarske koze špricano, na mrlje je, kao i koža. Rogovi nisu mjerilo, ni brada, ni uši… Po trupu se najbolje vidi… Istarska koza nije mala. Dapače, jača je od drugih pasmina. Nabijena je. Zna imati do 70, 80 kilograma, prč više od sto! Imam i dva jarca. I jedan bi bio dovoljan, ali moram imati rezervu, jer gdje ćeš naći novog. Moraš imati onog koji je testiran, koji je istarski. Da staviš nekog drugog, odmah gubiš pasminu, pojašnjava Trento.

Kozarstvo mu je hobi. A uzgajivač je s možda najviše istarskih koza. U tome se ogleda i stanje u kojem se trenutno nalazi ta pasmina. "Meni je koza prvo hobi, zatim da dobijem mlijeko i na zadnjem mjestu meso. Istarske koze nisu mliječne, jedna daje do dvije litre mlijeka dnevno. Nećeš ti od jedne navući šest litara. Najčešće je to litru i pol na dan. Ali imaš mlijeka čitavu godinu. To govorim za jednu mužnju na dan. Kad bih ih muzao i ujutro, dobio bih još litru po kozi."

Trento je inače elektromehaničar, radi na održavanju voznog parka u državnoj službi. Ali koze obožava. Zapravo voli sve životinje, i sve bi ih ugostio na svojoj arci, u ovom slučaju parceli, ali premala je za takav pothvat pa ima "samo" jarebice, kokoši, ovce i jednog tovara. Ne računamo breke i mačke. I sve životinje imaju kod njega neku svoju ulogu. "Tovar čisti ono što koze ne pojedu. Svatko ima svoju hranu. Na ovoj bi parceli tri koze bez trunke sijena mogle preživjeti, ali kad staviš magarca, možeš dovesti još dvije koze. Ono što one škartiraju, tovar pojede i paša ti ostane čista", objašnjava.

Koze kod njega ipak imaju poseban status. Pogotovo istarske. Trento bi rekao da je jedan od munjenih koji nemaju što drugo raditi nego baviti se spašavanjem istarske koze. Jer zarade, kaže, od toga nema. Barem ne da bi se moglo samo od toga živjeti. Prodaje isključivo svježe kozje mlijeko, ne prerađuje ga. Pokušao je sa sirom, ali nije mu se pokazalo isplativim. "Imamo već veliku potražnju za mlijekom i uspijemo ga u potpunosti plasirati. Meni je dovoljno proizvoditi mlijeko. Ali pod pravom higijenom, ne da je mužnja obavljena u štali. Treba malo pripaziti na higijenu i onda imaš pravu stvar. Ako mužnja nije obavljena u higijenskim uvjetima, mlijeko se pokvari. Ako se ne kvari, a nije prokuhano, znači da su bakterije na minimumu."

Drago mu je što trenutno ispada da je jedan od najvećih uzgajivača istarske koze, jer se tako, kaže, obnavlja nešto što su naši djedovi zapustili, a to je, smatra, rijetkost kod nas. "Igrom slučaja istarska je koza do danas opstala, a nadam se da će tako biti i u budućnosti. Trebao bih proširiti farmu, da imam nešto više paše, sijena… Ovo su zadovoljavajući uvjeti za sadašnji broj koza, ali kad bi on rastao, onda bi naravno trebalo sve širiti. Vjerojatno će doći neki novac preko EU fondova pa ćemo u Istri krenuti malo bolje i više. Jer moraš imati gdje staviti životinju i dati joj hranu, a tek onda krenuti s uzgojem. Moraš prvo imati štalu, a tek poslije kravu," kaže.

Koze, doduše, nisu zahtjevne. Mislimo na istarske. One vole biti na friškoj ariji, jesti sijeno i - maslinove grane. Da, maslinove grane. Parcela je u trenutku našeg obilaska već bila puna grana, a David kaže da ujutro dolazi još jedna prikolica. Sve će to koze pojesti. "Ne treba bacati maslinove grane posvuda, doneseš ih kod mene i koze ih pojedu. Jedini uvjet je da maslina nije špricana. Na to treba pripaziti."

Nije da su koze osjetljive, ali vole dobru hranu. "Čitao sam svašta o kozama, pa i to da je čovjek koji je dobio karcinom jeo ono što i koze i nakon godinu dana se izliječio. Koza jako pazi na prehranu. Neće ona jesti samo jednu vrstu bilja, jelovnik joj mora biti raznolik. Stalno mijenja obroke. Sad će recimo jesti maslinove grane, ali moram im stavljati i sijeno od različitih aromatičnih trava. Ne zovu kozu bez veze putujućom ljekarnom. Njezino mlijeko sadrži sve što je potrebno nekoj osobi da se izliječi kad ima kakav zdravstveni problem", tumači Trento.

Opkolile su nas kad smo došli među njih. Sve ih zanima. Do malo prije su sve polijegale po travnjaku, što znači da su site i smirene. Ali znatiželja je jača. Jarići nam grickaju hlače. Trento nas upućuje da ih ne mazimo. Barem ne mužjake. Jer se naviknu na to. On ima istarskog jarca od 110 kilograma i zna što je ovaj kapac napraviti. "Ljudi ih vole maziti kad su mali, ali ne smije se to raditi. Kad naraste, on bi se i dalje mazio, ali nije svjestan svoje snage. Može ubiti čovjeka jednim udarcem", upozorava.

Ta znatiželja je tolika da valja pripaziti na stvari po džepovima. Eno su Trentu jednom ukrale 400 kuna. Došao kući, novca nigdje, a zna da ih je imao kod sebe. Otišao je nazad na parcelu i našao prožvakane novčanice. Nije ih koza pojela, već prožvakala. Jer nema ona, pokazuje nam Trentno na licu mjesta, zube. Odnosno ima donje, a gore samo tvrdo nepce koja melje hranu. Zato koza i može pojesti bilo što, pa i trnje.

Svaki ih dan Trento vodi na ispašu. I to u popodnevnim satima. Ne slučajno. "Nema do naše trave. To se odmah vidi i na mlijeku. Mi nemamo neku ekstra kvalitetnu travu, ali je aromatična i koze od nje dobiju ono što im treba. Trava ujutro nema one minerale kao navečer. Zato je bolje uvijek kasnije ići na pašu. I kad kosiš travu, uvijek to činiš navečer, nikada ujutro. Sve arome dolaze do izražaja u popodnevnim satima", otkriva.

Možda će se nekome učiniti da za uzgoj koza nije potrebno nikakvo predzanje, no Trento nam pojašnjava da to nije baš tako. "Ne možeš koze dati nekome tko ih nikada nije imao. Pa nije to igračka. Treba se znati o njima brinuti. I nema tu subota, nedjelja, praznika… Možeš ponekad biti i nervozan, ali kad ih vodiš na ispašu, sve ti to nestane i odjednom se smiriš. Ponekad ti se na da ići, pogotovo kad je hladno i kišovito, ali moraš, nema tu neću, sjedneš u auto, staviš kabanicu i ideš. Netko uvijek mora biti s njima. Svašta moraš znati pa i biti liječnik kad zatreba. Ne možeš ih pustiti da se ojare na parceli. To bi bilo kobno za jarad, uginuli bi. Kozi je potrebna pažnja. Ojari najčešće dva, tri ili četiri jarića ili jarice. Dok jednog poliže, onaj drugi se ohladi i oslabi. Ako ne pocikaju na vrijeme, ugibaju. Dosta su osjetljivi. Nije to kao kod ovce i janjeta. Jare je osjetljivo na početku. Mora biti u rađaoni 10 do 15 dana. Ne smiješ ih stavljati vani ako je hladno i mokro jer njima to smeta."

E da, zaboravili smo spomenuti da je Trento napravio rađaonu za koze. Trenutno je unutra i Kolindina kćer sa svojim razigranim potomcima, koji mogu iz mjesta skočiti na ogradu debelo višu od metra. On zna točno kad se koja koza parila, zapisuje u kalendar, prati sve. Zna točno u dan kad se koja treba ojariti. "Smršavim četiri, pet kilograma kad je jarenje." Ponekad i prespava u štali, odnosno rađaoni. Jer koze se najčešće jare noću. Jarići obično imaju zapečaćenu sudbinu. No, David forsira da ih se pušta na životu jer bi sutra mogli poslužiti za rasplod. "Uostalom, jarca je uvijek lijepo za vidjeti. Ja bih ga držao ovdje, ali sve bi porazbijao samo da dođe do koza. Zato ga moram držati podalje, da nema nikakvog kontakta sa ženkama."

Trento nema dovoljno zemlje za ispašu. A sve je prepuno zapuštenih državnih parcela koje nitko ne koristi. Ali kad ljudi poput Davida pitaju za njih, da ih koze raščiste, odgovor je uvijek - ne može. "Tražio sam, ali mi nisu dali. Sve što imam je na parcelama koje su u mojem vlasništvu. Imam dosta maslinika koje kosim i kozama nosim grane. Nema šanse da špricam svoje masline. Niti orem, niti kopam, samo kosim i berem ono što priroda da. Pa i ove koze bi davale šest litara mlijeka dnevno da im dajem kemiju. Ali onda nećeš imati svoje koze, nego ćeš ići u dućan i kupiti kozje mlijeko. Životinje moraš držati na prirodan način, osigurati im sijeno, svježu vodu, sve drugo nije dobro."

On se već bavi selekcijskim uzgojem. One koze koje nisu istarske izdvaja i obično ih daruje nekome. "Prošle sam godine poklonio pet vrhunskih koza. Čovjeku nije bilo jasno zašto. A ja moram raditi selekciju, moram doći do toga da sve budu bijele." Prednost istarskih koza je i u tome što ne obolijevaju. "Istarska koza je baš za ovo podneblje. Opstaje s malo hrane", zaključuje Trento.

Povezane vijesti

• Banja Luka: Jednomjesečni pritvor zbog prikrivanje istrage o ubijenom Davidu Dragičeviću
• "DAVID SKOKO: Stari gušti, nova kužina" od sutra na 24kitchen
• Davor Dragičević ultimativno traži ostavku ministra policije Republike Srpske