Većini Rovinjaca ime Davor Antolović ne kazuje ništa, međutim ubacimo li nadimak Ciombe, sve postaje jasno. Radi se o najsimpatičnijem konobaru koji će vas valjda ikad poslužiti 

Samo malom broju ljudi ime i prezime se izjednačuje s poslom kojeg rade. Još rjeđi su oni čije se ime automatizmom povezuje i s točno određenom lokacijom u kojoj rade. Upravo tu privilegiju stekao je 47-godišnji Rovinjac Davor Antolović.

OK, većini njegovih sugrađana ime Davor ne kazuje ništa, međutim ubacimo li nadimak Ciombe, sve postaje jasno. Ciombe je, naime, konobar sa stažem od 26 godina u kultnom rovinjskom kafiću "Rio bar", koji posljednje četiri godine posluje kao zalogajnica "Rio". Njegova profesionalnost, u kojoj su glavni začini ljubaznost i srdačnost koje su opet posljedica karaktera, izbrušeni su do te mjere da se radi o najsimpatičnijem konobaru koji će vas valjda ikad poslužiti. To je primijetila i ekipa "Plave kamenice", medija specijaliziranog za gastronomiju, koji je ove godine uz isticanje najboljih rovinjskih restorana i spominjanje kuhinje Rio zalogajnice, u istoj rečenici pisao i u Ciombetu.

- Završio sam školu za elektrotehničara, no to me zanimanje nikad nije privlačilo. No, kako je mama je željela da imam neku struku, školu sam upisao i završio, ali se nikada struja i ja nismo našli. Međutim, našao sam se s Tom Cruiseom, koji je u to vrijeme snimio vrlo popularni i meni drag film "Cocktail", nakon kojeg sam se odmah vidio za barom, na pješčanoj plaži i okružen palmama.

Vidjevši taj film znao sam da sam pronašao svoje zanimanje, kaže nam Ciombe, prisjećajući se srednje škole i svojih početaka.

- Dakle, znao sam što hoću, ali sam morao završiti vojsku. No, i neki su moji znanci znali što me zanima, pa sam odmah nakon vojske dobio poziv prijatelja da mu uskočim na dva dana u "Rio bar" kao ispomoć. I odmah sam "zaplivao". Namjerno kažem "zaplivao" jer bilo je puno posla. Radio sam sam i u smjenama. A gosti kao gosti - imaju svoje prohtjeve i želje - a ja bez iskustva, znanja i brzine. Nakon sedam dana želio sam odustati. Svakim novim jutrom startao sam ispočetka i sebe uvjeravao da je to posljednji dan. Eto, demantirao sam se i 26 godina radim na istom mjestu, kod istih poslodavaca, kaže Davor Antolović Ciombe, kojeg su mnogi vrbovali, željeli ga odvesti u svoje lokale, ali on se nije dao. Osim toga, zanimljivo je da nikad nije poželio imati svoj kafić ili restoran.

- Uvijek sam smatrao da čovjek treba znati svoje granice i domete. Mora imati želje i živjeti svoje snove. No, najvažnije u svemu je ne zaboraviti živjeti punim plućima i pronaći nešto lijepo u svakom danu koji živi. Posao koji radim je u skladu s tim mojim razmišljanjima. Dakle, volim svoj posao i puno radno vrijeme mu se posvećujem. Ostali dio dana je moj. Za moju kćerku, djevojku, prijatelje, za hobije koje volim, za mjesta koja rado posjećujem… To je moje vrijeme i ono je dragocjeno. Poslije radnog vremena slobodan sam k'o ptica, sve do drugog dana. Taj ritam i tu slobodu ne bih imao da sam vlasnik restorana i zato mi ta vrsta dodatne i cjelodnevne obaveze nikad nije bila u fokusu, objašnjava Ciombe, koji na pitanje ima li sloboda ipak neke limite, ako ne drugdje onda u financijskom smislu, dodaje da ima - uz napomenu da čovjek radi da bi živio, a ne da bi sjedio na parama.