Vjerovanja su oduvijek bila pokušaj objašnjenja pojava i zbivanja. Ona su istodobno odjeci prvih čovjekovih iskustava o sebi i svijetu. Pučke priče mogu biti autohtone/izvorne, regionalne, no puno češće moramo uzeti u obzir povijesne migracije i brojne dodire drugih (različitih) kultura koje tvore pripovjedački krug. Mitološka tradicija funkcionira kao povijesni konglomerat varijacija na temu identiteta. Pa ipak, postoje priče koje nose u sebi pečat zavičajne posebnosti.

Kada bi zašlo sunce i Premanturu ogrnula mračna noć, mjestom bi zavladali nevidljivi cavalcanti. Konjanici su izlazili iz Pećine na Gradini i u galopu bi ujahali u selo. Muškarci, žene i djeca bježali bi pred njima sklanjajući se ponekad ispod barke (kamene klupe). Oni malobrojni koji su ih nekim čudom vidjeli nisu se mogli složiti o njihovom izgledu. Jedni su govorili da su cavalcanti bili poput kentaura (puločovjek, polukonj), drugi pak da su to zli duhovi ogrnuti plaštem bez lica, treći kako je riječ o jahačima sa životinjskim licem, dok su četvrti govorili da su to duše mrtvih koje dolaze iz podzemnog svijeta.

More je zatutnjalo, rt se razdvojio i udaljio. Od tada postoji Velika i Mala Kolombarica

No, većinom ih nitko nije vidio, već bi ih samo uplašeni ljudi čuli, a ujutro bi mnogobrojni tragovi konjskih kopita svjedočili o njihovom prolasku. S vremenom su cavalcanti postali sve agresivniji pa su se pojavljivali već u predvečerje.

- To su nike duše koje se pretvore čas u prasca, u konja, u čovika, u ča ćeš! A žene pune straha! Žene nisu mogle neanke užinu nositi u kampanju! I ča će učiniti? Je trebalo zvati biskupa! Ne popa! Biskupa! I je doša biskup, su stavili i blagoslovili četiri križa oko sela i od onda ih ni više, znao bi reći stari Medulinac Pere Cukon-Blažićev.

O cavalcantima biskup Antun Bogetić (rođen u Premanturi) zapisao je sljedeće: "Na Križevu, 3. svibnja, kod procesije oko sela ukopale bi se na nekim raskršćima blagoslovljene kanelice, komadi trstike s voskom. Govorili su da bi nas Bog očuvao od nekih cavalcanti ili pasoglavci."

Mitološke priče ruralnih zajednica nisu se prenosile pisanim tekstovima, već su se mijenjale i obogaćivale usmeno. Opasnost naknadne interpretacije leži u tome što povezivanjem malobrojnih sačuvanih fragmenata određene priče, zapravo ne rekonstruiramo cjelinu zaboravljenog živog mita, već naknadno konstruiramo priču u kojoj nam (možda) može promaknuti duhovna dinamika. Pučka vjerovanja o mrtvima i nadnaravnim bićima ili su rezultat višestoljetne narativne tradicije, ili plod svjesne, organizirane indoktrinacije, ili (ostavimo prostora i misterijima) možda nastaju na osnovi neposrednog, čulnog opažanja što pučka vjerovanja čini naivnima, punim predrasuda, ili pak tajanstvenima.

Krsnici

Priču treba (ako je moguće) gledati iz povijesnog konteksta. Posebno su inspirativne one koje, iako im na početku ne možemo identificirati podrijetlo, zapravo govore o nekom davnom kolektivnom iskustvu. Ponekad možemo "čitati" mit iz prostora. Budući da su prvi mještani današnje Premanture napustili svoje mjesto pod najezdom Turaka, nameće se pitanje jesu li nevidljivi konjanici zapravo drevni topot, drevni strah koji nosi u sebi zaboravljenu memoriju? Najvjerojatnije nisu.

Premda se čini nemogućim, vrlo lako je uočiti analogiju nevidljivih konjanika Premanture s pričom o "Todorcima", koja se sačuvala na području Balkana (Grčke, Makedonije, Crne Gore, Srbije, Rumunjske) i Banata.

Nevidljivi konjanici prisutni su kod Kelta i Tračana. Keltske božice Morigan, Rhiannon i Epone utjelovljenje su ratnica koje jašući na konjima putuju u zagrobni svijet. Konj je poveznica između čovjeka i prirode te predstavlja simbolično putovanje kroz bezgraničnost vremena i prostora.

U tračkom panteonu jedna od najkarakterističnijih figura je bog/heroj koji se nalazi na mnoštvu nadgrobnih kamenih spomenika te je prikazan kao krilato božanstvo koje jaše na konju i putuje između svjetova. Pretpostavlja se da je Trački konjanik preživio sjedinivši se u kristijaniziranom vjerovanju sa svetim Teodorom. U balkanskim zemljama uoči slavljenja sv. Teodora noću galopiraju selom nevidljivi konjanici i tad se ne smije izlaziti iz kuće jer konji mogu ubiti, ili ostaviti na licu trag kopita. Glavni jahač je sveti Teodor/Todor.

Dijametralno suprotno od premanturske priče, Cavalcanti su među istarskim Talijanima sinonim za krsnike, ali s puno snažnijim moćima. "Ma si crede ance all'apostolo salvatore, al sacro essere vincitore delle streghe che il popolo chiama cavalcante, colui che cavalca gli spiriti fatidici - Dell uomo magico, il quale ha il segreto di disfare gl'incantesimi e vincere il maligno,", piše pulski dnevnik Pola 29. kolovoza 1885.

Krsnici su se borili protiv štriga. Najstariji zapis formule ljubavne magije koja je sačuvana u inkvizicijskom procesu potječe iz 1443. godine, kada su u Šibeniku majka Mirna i kćer Dobra otišle kod štrige u nadi da će tijekom magijskog obreda začarati mladića iz bogate plemićke obitelji. Evo magičnih stihova: "Kao što se taj mozak prži u ovoj padeli, tako se pržilo srce Dragana u ljubavi Dobre, moje kćeri." Tijekom obreda žene su morale zazivati vraga i puhati nad spomenutim mozgom (ne piše čijim) tri puta.

Starovirci

Pulski Omnibus 26. kolovoza 1908. piše: "Dne. 24. t. mj. zbio se je u Medulinu žalostni čin, plod bedastog praznovjerja. Mala kćerka Ivana Kirca boluje a njegova je žena zatukla si u glavu da je svemu tome kriva stara Kata Radošević koju drže nekoji da je vještica iliti štriga. I daj danas i daj sutra, žena nije mirovala dok nije o tome uvjerila muža, a on ne budi lien, odputio se dne 24. t. mj. u kuću biedne starice i počeo ju je nemilice tući šakama po glavi i drugdje. Kirac je sada u zatvoru a stara u bolnici te se ne zna hoće li odoljeti teškim udarcima. No, čini se da se još žena I. Kirca nije opametila, te ludo vjeruje da njoj zbilja stara Radošević 'zaštrigunala' kćer. Osim nadnaravnih moći žene su ponekad proglašene štrigama zbog krajnje banalnih razloga. Jedna od posljednjih medulinskih vještica 'zaslužila' je taj epitet jer su druge žene vidjele na moru dok je prala robu da 'ispod kolina ima dlakave noge'."

Vjerovanja kao i praznovjerja nisu univerzalna. Premda su među fantastičnim bićima Istre štrige, more, vukodlaci, štriguni i vile najdominantniji, u Premanturi su tek rubne i sporedne fantazmagorije. No, često se spominju starovirci (bogumili ili pravoslavci) koji su mogli predvidjeti budućnost.

- Edan put je 'ena stara bila. Pa je govorila da je njoj edan starovirac reka da će doć lita da će se čut ča se ni čulo i vidit ča se ni vidilo, da će bit suci golobraci, popi trgovci, puti razderavci i potlenpodne da će kokoš jaje nit. A dica da će se rađat s bilin kosán. I edan čovik da bi njoj reka, da vraže munjeni, ča trapaš! A pa ona da je rekla: Neka ja trapan, neka - meni je starovirac reka kakva lita će doć!, znala bi reći Kata Mišković (1879.-1971.).

Kamen ima svoju razornu starost, ali kada dođete u Premanturu vidjet ćete da obala, pećine, biljke imaju stotinu boja, sve se uvuklo u tu zemlju, u taj kamen i postoji urezano u vrijeme. Premantura pamti dolazak svete Helene i nastanak prirodne raskoši koja oduzima dah:

- Nekada davno premanturski rt bio je puno istureniji i neugodniji za pomorce. More je čuvalo potonule brodove i razorna snaga valova tjerala je antičke mornare u smrt. Za neprilike pomoraca čula je sveta Helena (majka cara Konstantina) pa je za jednog putovanja u more blizu Premanture bacila čavao s Isusova križa. More je zatutnjalo, rt se razdvojio i udaljio i od tada postoji Velika i Mala Kolombarica, rekao je pok. biskup Bogetić.

Povezane vijesti

• Premantura ostaje bez svoje butige
• Knjiga posvećena Premanturi i Premanturcima
• Uredit će trg oko turnja u Premanturi