Pred 100 godina, 24. travnja 1922. u Premanturi, na samom jugu istarskog poluotoka, rodio se Antun Bogetić, porečki i pulski biskup od 1984. do 1998. godine. Okrugle obljetnice obično su prigoda da se podsjetimo na ljude i događaje, da otrgnemo zaboravu neke trenutke iz njihova života, da izrazimo poštovanje prema njima te, napokon, da u životima poznatih i znamenitih potražimo nadahnuće za ovo naše "sada i ovdje".

Veličina malenih

Kao čovjek duboke, iskreno djetinje vjere, mons. Antun Bogetić je svoj život, i ono što je radio i ostvario u životu, promatrao kao divno Božje djelo. Nije isticao svoje sposobnosti i kvalitete, premda je imao razloga za to. Iskreno ostaje jednostavan i neposredan, samozatajan i skroman, ne bježi od zdravog humora s prepoznatljivom (samo)ironijom. Uz zlatnomisnički jubilej biskupa Bogetića, Ivan Devčić, riječki nadbiskup, zapisao je: "Na drevnoj stolici porečkih biskupa sjedili su mnogi, od kojih su neki bili bogati i moćni, drugi učeni, treći veliki političari i tome slično. Biskupa se Bogetića neće ni po čemu od toga pamtiti, ali će ostati u trajnom sjećanju po kreposti, budnosti i jednostavnosti. Po tome se razlikuje od mnogih svojih predšasnika i po tome je utjelovljenje Crkve II. vatikanskog sabora". Parafrazirajući naslov monografije "Veličina malenih, o povijesti Hrvatske provincije franjevaca konventualaca", autora fra Ljudevita Maračića, mogli bismo reći da je veličina mons. Bogetića u njegovoj malenkosti, u onom pavlovskom paradoksu - "kad sam slab, onda sam jak".

Vijest o imenovanju misionara Antuna Bogetića za porečkog i pulskog biskupa objavljena je 2. veljače 1984. godine. Riječki nadbiskup mons. Josip Pavlišić rekao mu je kako je odlazak u misije bio dokaz da nije imao "mitru u glavi", tj. da nije težio za biskupskom čašću.

I uz izbor biskupskog gesla "U tebe se gospodine uzdam" vezana je jedna zgoda. Đakovački biskup Ćiril Kos rekao mu je: "Ako ste zaboravili da je to geslo kardinala Stepinca žalosno je, ako niste znali - sramotno je". Priznaje da se odgovorne biskupske službe prihvatio samo iz poslušnosti prema Svetom Ocu. Prva molitva mu je bila da nikad ne učini nešto što bi štetilo Crkvi.

Duhovnik na Tajvanu

Kao biskup realizirao je neke vjerske i kulturno prosvjetne projekte. Ponosan je na njih, ali u prvi plan ne stavlja sebe, nego Božje nadahnuće i pomoć dobrih suradnika. Nabrajamo samo neke najznačajnije: Pazinski kolegij - klasična gimnazija, prva vjerska škola s pravom javnosti u demokratskoj Hrvatskoj, povratak otaca pavlina u Sv. Petar u Šumi, gradnja svećeničkog doma u Puli, podizanje nove biskupske rezidencije u Poreču te otvaranje biskupijskog misijskog sjemeništa "Redemptoris Mater" u Puli.

Kad je sv. Ivan Pavao II., prema kanonskim preporukama, nakon navršenih 75 godina, prihvatio ostavku mons. Bogetića na mjestu ordinarija porečke i pulske biskupije godine 1998. i kada se moglo očekivati da će umirovljeničke dane provoditi u miru pišući uspomene, pomažući novom ordinariju mons. Ivanu Milovanu, on odlazi za duhovnika u Biskupijsko misijsko sjemenište "Redemptoris Mater" na Tajvan. Godine 2006. vraća se u rodnu Istru. Dok su mu zdravstvene prilike dozvoljavale, bilo ga je svugdje. Danas je bio u Puli, sutra u Šabcu, preksutra u Maceratti. Satima je znao sjediti u ispovjedaonici crkve sv. Pavla na Vidikovcu, a jednom tjednom s II. Neokatekumenskom zajednicom pulske katedrale išao je po ulicama i kućama naviještati ljubav Božju prema grešnicima i slabim ljudima, očitovanu u Njegovu Sinu Isusu Kristu. Godine 2010. napisao je svoje uspomene "Od Anda do Tihog oceana" u kojima se zrcali njegova jednostavnost, iskrenost, poniznost i predanost u volju Božju. S posebnim "afektivnim odnosom" piše o svom iskustvu s Neokatekumenskim putem, karizmom nastalom kao plod II. Vatikanskog sabora. Zbog svog zauzimanja za ovu karizmu naići će na mnoga protivljenja. No nije odustajao. Podržavajući sve poskoncilske stvarnosti u Crkvi u Istri smatrao je da ne treba biti selektivan. Zdušno se zauzimao za širenje Neokatekumenskog puta u Biskupiji. Poticaj mu je pismo sv. Ivan Pavla II. od 30 kolovoza 1990. godine.

Za narod i jezik

U autobiografskim zapisima "Od Anda do Tihog oceana" o svom nacionalnom identitetu zapisao je da je kao dijete čuo u povjerljivim i potihim razgovorima da su Bogetići, kao i većina Premanturaca, Rvati i to mu je bilo dovoljno. Taj, u obiteljskom ozračju u najranijem djetinjstvu, primljeni nacionalni identitetski pečat nikad nije zaboravio i uvijek ga je s ponosom isticao. U svojim promišljanjima o naciji i nacionalnom pitanju u Istri kod mons. Bogetića nema ni sjene nacionalne isključivosti. I onaj drugi i drukčiji jednako je dijete Božje i ima ista prava kao i moj narod, sve u skladu s crkvenim naukom i na tragu one glasovite Dobriline: "Ča nama (Hrvatima, op. a.) to i njima (Talijanima, op.a)."

U ekskluzivnom intervju književniku Emilu Kazimiru Žeravici za Rovinjske obzore (proljeće 2001.) rekao je: "Od mojih doma naučio sam ljubiti svoj narod, svoj jezik i želio da Hrvati budu svoji na svome da se ne zatire naš narod. Svjedokom sam velikih nepravdi počinjenim istarskim Hrvatima". Slijedi nabrajanje tih nepravdi u doba Austrije (otvaranje talijanskih škola u čisto hrvatskim selima), Talijani su, pak, zatirući hrvatski identitet, išli dotle da su "dlijetima uništavali hrvatske natpise".

U osvrtu na 60. obljetnicu sjedinjenja Istre, Rijeke, Zadra i otoka s maticom Hrvatskom, svečano proslavljenu u pulskoj Areni 16. rujna 2007 godine, kojoj je, u ime Porečke i Pulske biskupije, i sam nazočio, biskup Bogetić iznosi svoja opažanja o ratnim i poratnim događajima. Ne niječući zasluge Tita i partizana u borbi za sjedinjenje Istre, napominje i nemjerljive zasluge na tom planu istarskog svećenstva predvođenog karizmatičnim Božom Milanovićem.

Samostalnost

Mons. Bogetić priznaje da se iskreno radovao hrvatskoj slobodi i samostalnoj Hrvatskoj. Držao se daleko od politike, u užem značenju ove riječi. Odbio je biti članom "Vijeća za Istru", smatrao je da je bilo kakva javna funkcija nespojiva s njegovom službom biskupa. Uključio se u prihvaćanje izbjeglica i prognanika, poticao je svećenike da organiziraju prihvat ljudi koji su dolazili u Istru, prinuđenih ostaviti rodni kraj i sve što su mukotrpno oni i njihovi preci desetljećima stjecali. Osobno je nekoliko puta boravio u Italiji tražeći pomoć za izbjeglice i prognanike.

Umro je 19. travnja 2017. u pulskom domu za umirovljene svećenike "Betanija" u 95. godini života, 71. godini svećeništva i 33. godini biskupstva, kao porečki i pulski biskup u miru. Za iskreno i jednostavno, neposredno i toplo svjedočanstvo da je Bog naš dobri Otac, da je Isus Krist Spasitelj prisutan u svojoj Crkvi po snazi Duha Svetoga, vjerujem da mons. Bogetić uživa vječno blaženstvo u kući Očevoj.

Povezane vijesti

• Preminuo mons. Antun Bogetić
• Buić: Proglašenje Bogetića svetim očekivat ćemo s radošću
• Bogetić je bio normalan, uzor kreposti