Gledajući (4. svibnja) večernje vijesti na programu TV Nova (Pula) ugodno sam se iznenadio činjenicom da je 42. godišnjici smrti Josipa Broza Tita posvećeno nekoliko minuta uz prikazivanje reakcija građana na vijest o Titovoj smrti i njegovog pogreba u Beogradu. HRT po svom ustaljenom običaju Titovu godišnjicu smrti nije spomenula niti jednom riječju. Glas Istre je u broju od 5. svibnja objavio članak pod naslovom "Ne njeguju kult ličnosti, nego civilizacijske tekovine", s nadnaslovom "Obljetnica smrti: Položen vijenac na Titovu bistu, koji vijenac su položili članovi Društva Josip Broz Tito Pula i Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Pule". U članku se citiraju i riječi koje je, prilikom polaganja vijenca, izgovorila Vilma Vlačić, potpredsjednica Društva Josip Broz Tito, koja je, između ostalog, istaknula:

"Što god tko mislio o Titu danas, njegova smrt bila je događaj s najvećim odjekom u tom trenutku povijesti. Na koji god način revizionisti danas tumačili povijesne događaje, neosporna činjenica je da je 8. svibnja u Kući cvijeća na Dedinju, uz prisustvo 209 delegacija iz 127 zemalja, 700.000 ljudi te direktni televizijski prijenos pogrebne procesije u 58 država, sahranjen Josip Broz Tito".

U povodu godišnjice smrti Josipa Broza Tita, a imajući u vidu da hrvatski revizionisti negiraju njegovu (povijesnu) ulogu, zasluge u antifašističkoj borbi – Drugom svjetskom ratu, stvaranju SR Jugoslavije, odnosno Hrvatske, čak ga proglašavaju zločincem, a s druge strane glorificira se uloga Franje Tuđmana u stvaranju samostalne Hrvatske države i od njega se stvara božanstvo, objavljujem, donekle dopunjen tekst iz moje nedavno objavljene knjige "Istranin u vrtlogu pravosuđa i politike", o ovoj dvojici državnika, Hrvata, iz novije povijesti Hrvatske. Čitatelje molim da uvaže činjenicu da nisam povjesničar, stoga neću davati povijesne ocjene i analize ovih dvaju velikana koji su, ne samo dio, već i kreatori novije povijesti Hrvatske. Ja sam, može se tako reći, promatrač i svjedok tih zbivanja na ovim prostorima u posljednjih nešto manje od osamdeset godina. 

Vladar Jugoslavije 

Postoji ipak jedna činjenica koja se odnosi na mene osobno, a ta je da sam imao tu privilegiju i čast da osobno upoznam Tita i Tuđmana, a s Tuđmanom sam i poduže razgovarao u četiri oka, o čemu ću konkretnije pisati u nastavku. Nastojat ću što manje iznositi svoje (subjektivne) stavove, već ću se pozvati na druge, iznositi nesporne, objektivne činjenice, događaje. Naravno da ću iznijeti i svoje mišljenje, a povjesničari i povijest će im suditi i rangirati ih ili je to već učinjeno.

Kao što je i red, Tito ima prednost. Najprije ću citirati neke tekstove, bolje rečeno dijelove, napisanih o Titu, s kojima raspolažem. Počet ću s onime što je o Titu napisano u Hrvatskoj enciklopediji (izdanoj 2000. godine).

"Za vrijeme antifašističkog rata 1941.-45. vrhovni je zapovjednik Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije, inicijator stvaranja zemaljskih antifašističkih vijeća i AVNOJ-a, temelja budućeg federativnog ustroja Jugoslavije. Pod njegovim zapovjedništvom u prvoj polovini 1943.godine glavnina partizanskih jedinica uspjela se izvući iz združenih osovinskih postrojbi te poraziti četničke snage, nakon čega ga zapadni saveznici od kraja 1943. prihvaćaju kao vođu pokreta otpora u Jugoslaviji… Iz rata izlazi kao priznati vojskovođa i političar, vođa u antifašističkom ratu, zaslužan je za vraćanje Hrvatskoj Istre, Rijeke i otoka, ali i odgovoran za odmazdu i represiju pri kraju rata (Bleiburg) i poratnom razdoblju…

Vladao je Jugoslavijom 35 godina hoteći pomiriti neovisnost Jugoslavije, ravnopravnost među njezinim nacijama i komunističku vladavinu. Od govora u Ljubljani pokraj svibnja 1945. u kojem je naglasio da Jugoslavija neće biti "moneta za potkusurivanje među velikim silama, neovisnost zemlje vodeća je ideja njegove politike. Odupire se Staljinovoj hegemonističkoj politici. Međutim, u unutrašnjim političkim obračunima koristi se staljinističkim metodama, podržava prisilnu kolektivizaciju poljoprivrede. U lipnju 1950. u Narodnoj skupštini objavljuje uvođenje radničkog samoupravljanja ("jugoslavenski put u socijalizam"), inicira gospodarsku i političku reformu kojom je ublažena ideološka i politička represija, decentraliziran državni aparat, ojačana prava republika, raspuštene seljačke radne zadruge, uvedeno tržište robe, demokratiziran društveni i politički život.

Kreira novu koncepciju vanjske politike zagovarajući politiku aktivne miroljubive koegzistencije kao alternativu blokovskoj politici. Zajedno sa indijskim premijerom Dž. Nehruom i egipatskim predsjednikom Naserom bio je inicijator prve konferencije šefova država i vlada nesvrstanih zemalja u Beogradu 1961. godine, bio je priznat kao jedan odvažni vođa i vođa pokreta nesvrstanosti. Politikom mira i međunarodne suradnje stječe svjetski ugled i svrstava se među ključne ličnosti međunarodne politike. U unutarnjoj politici priklanja se (1964.) ekonomskoj i političkoj reformi. Godine 1970. inicira temeljitu reformu federacije radi prenošenja njezinih ovlasti i funkcija na republike, što se ostvaruje ustavnim amandmanima 1971. a zatim i Ustavom 1974.godine. Međutim, na vrhuncu sukoba zagovornika i protivnika demokratskih reformi 1971.godine staje na stranu partijskih konzervativaca te potiče slamanje nacionalnog reformsko-demokratskog pokreta u Hrvatskoj (Hrvatsko proljeće), a zatim i smjenjivanje liberalnih političara u Srbiji, Sloveniji i Makedoniji, podupire politička suđenja…

Promjenama u ustrojstvu Federacije nakon donošenja Ustava 1974. te inicijativom (1978.) za uvođenjem kolektivnih rukovodstava s ograničenim mandatom čelnih funkcionera na jednu godinu, pokušao je uspostaviti ravnotežu među republikama i spriječiti borbu za vlast nakon njegove smrti. Na konferenciji nesvrstanih u Havani 1979. posebnom poveljom odano mu je priznanje kao glavnom protagonistu pokreta nesvrstanih…Umro je u bolnici u Ljubljani a na njegovom pogrebu 8.V 1980. u Beogradu bilo je 209 delegacija iz 127 zemalja, 8 najistaknutijih svjetskih državnika…"

Nezabilježeno u povijesti 

Uz fotografiju Tita u Hrvatskoj enciklopediji objavljene su još dvije fotografije, i to sa sastanka Tita i Churchilla u Napulju 1944. godine, te delegacije šefova država, njih 25, sudionika konferencije nesvrstanih u Beogradu 1961., s Titom na čelu.

U knjizi "Istra u Titovo doba" (izdana 2013. godine) nalazi se dojmljiv tekst Milana Rakovca pod naslovom "Zašto Istra pamti Tita", za ovu priliku citirat ću samo dvije rečenice : "...Tito je nesumnjivo najveći političar u cijeloj povijesti Južnih Slavena i jedan od najvećih ljudi svijeta XX. stoljeća, i povijesti uopće... Ustavom iz 1974.godine Josip Broz Tito uspostavio je zapravo konfederalne odnose između republika – autonomnih pokrajina, što će biti od ključne važnosti za međunarodni status osamostaljenih država, bivših Jugoslavenskih republika i pokrajina..."

Interesantan i istinit tekst o Titu, čiji je autor nepoznat, a kruži internetom od 4. svibnja 2021. godine i glasi : "... Dogodilo se na današnji dan 4.5.1980. godine. U ljubljanskoj bolnici umro je jedan čovjek. Zastave na Buckinghamskoj palači, Capitol Hillu, Kremlju, Elizejskim poljima, Hofgurgu i širom svijeta spuštene su na pola koplja. Održana je prvi i posljednji put u povijesti sjednica Ujedinjenih naroda sa samo jednom točkom. Proglašeni su višednevni nacionalni dani žalosti u više od 80 zemalja svijeta. Na sahrani je bilo 209 delegacija iz 128 zemalja, 31 predsjednik republike, 4 kralja, 6 prinčeva, 22 predsjednika vlada, 11 predsjednika nacionalnih parlamenata. U Vatikanu su jedan i jedini put u povijesti zvonila zvona, u katedralnim crkvama služene su mise zadušnice. Ovo su činjenice, što god vi mislili o njemu..."

Autori teksta iz Hrvatske enciklopedije o Titu, a sigurno se radi o vrhunskim povjesničarima, niti na jednom mjestu ne navode da bi Tito bio zločinac, totalitarist i da bi Jugoslavija bila totalitaristička država. To ne znači da Tito nije u nekim slučajevima pribjegavao i takvim metodama (Bleiburg), kolektivizacija, nacionalizacija, Goli otok, Hrvatsko proljeće. To naglašavam jer mu današnji vlastodršci Hrvatske (HDZ), ali i nemali broj iz drugih političkih (desnih) stranaka ne priznaju nikakve zasluge, već ga etiketiraju kao zločinca, totalitarista, a Jugoslaviju totalitarnom zločinačkom državom. Dio njih izjednačuje ih s Antom Pavelićem i njegovom ustaškom državom (NDH), dok dio glorificira Pavelića i NDH.

Titovi grijesi nisu mali, ali su njegove zasluge i pozitivna djela velika i neće ga biti moguće izbrisati iz memorije i povijesti naroda i narodnosti bivše Jugoslavije, pa ni Hrvatske. Mnogi se trude u tom pravcu na čelu s bivšim predsjednikom HDZ-a i Vlade Tomislavom Karamarkom, te bivšom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović koja je svoj stav pokazala i time što je Titovu bistu, koju nije dirao ni Franjo Tuđman, prvog dana svog mandata izbacila iz ureda predsjednika države.

Naravno da osuđujem svaki zločin koji je počinjen bez suđenja, pa tako i ubojstva koja je pobjednička Titova vojska počinila na Bleiburškom polju nad ustašama i nevinim civilima koje su ustaše na čelu s Antom Pavelićem vodili sa sobom. Treba međutim, imati u vidu da su ustaše kontinuirano, kroz četiri godine svoje strahovlade, poklali na tisuće i tisuće nevine djece i odraslih osoba samo zato što su bili druge narodnosti i vjeroispovijesti. 

Mrlje u biografiji 

Nakon kapitulacije Hitlerove Njemačke i završetka Drugog svjetskog rata (9. svibnja 1945.) Ante Pavelić nije htio potpisati kapitulaciju, već je i dalje pružao otpor povlačeći se i vodeći sa sobom civile, sve s ciljem da se preda savezničkoj vojsci u Austriji da bi se odvojio i sa svojom svitom pobjegao, a ustašku vojsku i civile pustio same. Kasnije su saveznici ustašku vojsku predali partizanima, dio koje su na Bleiburgu ubili bez suđenja zbog odmazde i počinjenih zločina. Negdje sam pročitao da se je Tito protivio tome i da je izdao i pisanu naredbu da se prekine s takvim likvidacijama.

Goli otok je također crna mrlja u Titovoj biografiji. Navodno je u tom koncentracijskom logoru završilo oko 65.000 informbiroaca, među njima oko 7.000 Hrvata. Olakotna okolnost je da su ti ljudi završili na Golom otoku temeljem odluke prekršajnih ili redovnih sudova. Svakako treba imati u vidu i kontekst, odnosno pozadinu, zbog čega se tadašnje rukovodstvo Jugoslavije, odnosno Tito, odlučilo(o) za takve drastične mjere. Događalo se to nakon što se je Tito (tadašnja KPJ) odlučno odvojio od Staljina (Informbiroa), okrenuo mu leđa i zemlju približio Zapadu.

Ja se, kao dječak, sjećam stiha iz pjesme "…uz Tita i Staljina dva junačka sina nas neće ni pakao smest". Došlo je doista do nevjerice, šoka, a bilo je i protivnika takvoj politici. Tito je tada primijenio i represivne mjere da njegovi protivnici ne bi uspjeli srušiti odluku o odvajanju od Staljina, SSSR-a, Informbiroa, pa u konačnici i njega. Bila je to, tako mogu reći, mjera iz nužde, energična, ali ga ni ta mjera ne kvalificira totalitaristom, barem ne da bi mu ta kvalifikacija mogla zasjeniti u potpunosti ono dobro što je uradio.

Tita se svakako ne može abolirati tj. osloboditi odgovornosti slamanja Hrvatskog proljeća. Ipak treba uzeti u obzir da je to učinio pod pritiskom izvana i partijskih konzervativaca, kako se navodi u Hrvatskoj enciklopediji. Što se tiče onih pojedinaca protiv kojih je bio pokrenut kazneni postupak te su pravomoćno proglašeni krivim i kažnjeni, pretpostavljam da su svojim djelovanjem zašli i u zonu kaznene odgovornosti predviđene u tadašnjem krivičnom zakonu. Ne vjerujem i ne mogu vjerovati da su suđeni za nešto što nije bilo protuzakonito, tj. da su ti procesi montirani. 

Ustavni poredak 

Svaka država štiti svoj ustavni poredak pa su i u kaznenim zakonima pojedine radnje, čak i verbalnog karaktera, uperene protiv države inkriminirane kao kazneno djelo. Citirat ću samo neka verbalna krivična djela iz stranih zakona kojima se štiti ustavni poredak. Tako kazneni zakon Švicarske konfederacije pod nazivom povreda švicarskog amblema (čl. 278) kao kazneno djelo propisuje: "Tko izvrši stranu propagandu napravljenu da se silom izmijeni ustavni poredak Konfederacije ili Kantona, kaznit će se zatvorom ili novčano…". Kazneni zakon SR Njemačke također kriminalizira neka verbalna ili slična istupanja kao kaznena djela, na primjer rasturanje propagandnih sredstava protuustavnih organizacija, kao i pravljenje, rasturanje i držanje radi rasturanja propagandnih sredstava, omalovažavanje ustavnih organa, uvreda organa ili zastupnika strane države, raspirivanje mržnje među narodima, huškanje na rasnu mržnju.

Namjerno sam citirao kaznene zakone Švicarske i Njemačke koje imaju razvijen demokratski poredak ali   koje ne prežu sankcioniranju verbalnih delikata. Tako su i u krivičnom zakonu SFR Jugoslavije bila predviđena i neka krivična djela verbalnog karaktera uperena na "ugrožavanje Ustavnog uređenja SFRJ". Najsporniji je bio članak 133. pod naslovom „pozivanje ili podstrekivanje na nasilnu promjenu društvenog uređenja", popularno-skraćeno nazvanu „neprijateljska propaganda", odnosno delikt mišljenja.

Citirat ću ga da bi čitatelji bili upoznati s tim razvikanim i spornim kaznenim (krivičnim) djelom koji se, vjerujem, najčešće inkriminirao i hrvatskim proljećarima. Evo tog teksta: "Pozivanje ili podstrekivanje na nasilnu promjenu društvenog uređenja: Tko u namjeri podrivanja temelja Ustavnog uređenja SFRJ napisom, letkom ili govorom poziva ili podstrekava na nasilnu protuustavnu promjenu društveno-ekonomskog ili društveno-političkog uređenja, na obaranje njezinih najviših organa vlasti, na ograničavanje ravnopravnosti naroda i narodnosti ili na nasilnu promjenu federativnog uređenja države, kaznit će se zatvorom do pet godina; tko djelo iz stavka 1 ovog članka izvrši uz materijalnu ili neku drugu pomoć iz inozemstva kaznit će se zatvorom od jedne do pet godina; kaznom iz stavka 1 ovog članka kaznit će se tko upućuje ili prebacuje u SFRJ agitatora ili materijal kojim se poziva ili podstrekava na nasilnu protuustavnu promjenu društvenog uređenja SFRJ; tko izrađuje ili umnožava propagandni materijal kojim se poziva ili podstrekava na nasilnu protuustavnu promjenu društvenog uređenja SFRJ ili tko drži veću količinu materijala u namjeri da ga sam ili tko drugi rasparčava kaznit će se zatvorom do tri godine. Pod pisanim materijalom iz ovog člana ne podrazumijevaju se privatne bilješke ili korespondencija ili javno objavljeni pisani materijal koji se odnosi na: istraživački rad, znanost, umjetnost, izvještaje o historijskim događajima, zaštitu prava čovjeka i osnovnih sloboda ili na zaštitu ustavnog uređenja ili zloupotrebe vlasti …"

Kao što sam napisao, pretpostavljam da su proljećari, ali prije i poslije njih i drugi, suđeni za citirani verbalni delikt, naravno ako doista nisu bili izmišljeni-montirane optužbe. Suđeni su zakonito, tj. na temelju zakona. Suci su postupali upravo suprotno svojevremenoj preporuci Tita "da se ne moraju držati zakona k'o pijan plota". Istina, suci su svakako trebali, prije svega restriktivno tumačiti i primjenjivati ove doista vrlo rastezljivu zakonsku inkriminaciju i bez dvojbe utvrditi da je počinitelj "…pozivao ili podstrekivao na nasilnu promjenu društvenog uređenja…" tadašnje države. Kazneni zakon sadrži također, kao i kazneni zakoni svih europskih i drugih zemalja, u posebnoj glavi, kaznena djela protiv Republike Hrvatske, među kojima ima i onih koja se mogu počiniti verbalno, kao što su veleizdaja (čl. 135 KZH-a), sa zapriječenom kaznom od najmanje pet godina zatvora, odavanje državne tajne (čl. 144 KZH-a) itd. Ipak nema onakve fluidne, preširoke inkriminacije kao što je bila "neprijateljska propaganda" (čl. 133 KZJ-a). 

Povezane vijesti

• Plenković: TUĐMAN JE BIO VIZIONARSKI DRŽAVNIK
• Tinjanac koji je prijateljevao s riječima, a RATOVAO S BEČKOM JOZEFINSKOM BIROKRACIJOM
• Erceg osuđen zbog incidenta na otvorenju Tuđmanova spomenika