Nakon što su protjerani iz Venecije, Grisoni nalaze utočište u Kopru gdje su više od pola stoljeća bili jedni od najutjecajnijih plemića. Kada je Francesco Andrea Elio sa suprugom Mariannom Catterinom ostao bez sina i kćeri, golemo bogatstvo pripisao je benediktincima i sirotinji

 Posljednji grof Francesco Andrea Elio Grisoni, koji je rođen 13. rujna 1772. godine, u početku 19. st. vjerojatno je bio najbogatiji Istranin. Relativno mlad morao je preuzeti breme upravljanja golemim posjedom obitelji, procijenjene vrijednosti od dva milijuna kruna, što znači da je bio milijarder. Osim palača u Kopru imao je posjede u okolici, piranske solane, 17 hektara veliki posjed Sv. Onofrija kod Sečovlja u kojem su benediktinci imali samostan, pa feud od 400 hektara u Dajli, kojeg je kasnije darovao benediktincima, te posjed u neposrednoj blizini Trevisa. 

Protjerani iz Venecije

Obitelj Grisoni drevna je plemićka venecijanska obitelj koja je bila uključena u Veliko vijeće Mletačke Republike u kojoj su obnašali važne funkcije. U Veneciji će ostati do 10. kolovoza 1318. godine, kada je Francesco Lorenzo bio isključen iz Velikog vijeća Serenissime zbog izborne prijevare i protjeran. Navodno je pri glasanju u glasačku kutiju skrivečki ubacivao dvije kuglice umjesto jedne.

U Kopru su živjele tri grane obitelji Grisoni, ali je do kraja 18. st. preživjela samo obitelj grofa Santa, oca Francesca o kojem je ovdje riječ. Bogati Grisoni više su od pola stoljeća bili jedni od najutjecajnijih koparskih plemića, koji su gradu Kopru i Istri ostavili veliko bogatstvo i značajan kulturni trag. Francesco Andrea Elio, četvrto dijete, proveo je prve godine u Kopru u krugu svojih sestara i roditelja, a u dobi od jedanaest godina, nedugo nakon očeve smrti (1783.) poslan je u cijenjeno plemićko sjemenište, Collegio Tolomei u Sieni, gdje je proveo četiri godine. Nije poznato zašto je poslan da odraste tako daleko od kuće s obzirom da su njegovi vršnjaci, čak i iz najistaknutijih koparskih plemićkih obitelji, uglavnom posjećivali koparski Collegio dei Nobili. To se može pripisati činjenici da je kolegij Tolomei iz Siene, posebno u godinama 1687.-1778., kada ga je potres drugi put pogodio, bio jedan od najprestižnijih na talijanskom tlu i da je njegov zaštitnik i dobročinitelj bio veliki vojvoda Leopold II. od Toskane (1765.-1790.), kasniji austrijski car (1790.-1792.). Grisoni su bili naklonjeni austrijskoj carskoj obitelji

 Grisoni obnavlja Dajlu

Francesco Grisoni živio je u palači obitelji Sabini-Grisoni usred Kopra, koju je njegov otac naslijedio 1736. godine od plemićke obitelji Sabini. Prema nekim kronikama, u listopadu 1793. godine otišao je na duže putovanje, ali nije poznato koje je zemlje obišao. Po povratku, mladi Francesco Grisoni povjeren je Velikom vijeću Kopra s određenim funkcijama koje su pripadale samo članovima vijeća; tako je 1794. preuzeo funkciju zdravstvenog nadzornika (Provveditore alla Sanità), a četiri godine kasnije imenovan je sucem poreznog ureda, zdravstvenim nadzornikom i u dva navrata koparskim gradonačelnikom. Iste 1793. godine, po povratku iz Torina, Francescu se pridružio svećenik francuskog porijekla Noël Buat, koji je na obiteljskom imanju u Dajli trebao obnašati kanonsku dužnost. Tri godine kasnije, 1798., stupio je u kontakt s francuskim arhitektom Le Terrier Du Manétotom, koji se nastanio u Kopru i radio kao arhitekt za neke od istaknutijih plemićkih obitelji. Njegov je uradak luksuzna vila u Dajli, koju je već planirao Francescov otac, Santo, ali ga je pretekla smrt.

Arhitektonski kompleks u Dajli jedno od rijetkih istarskih ladanjskih kompleksa neposredno uz more. Ovdje su u 5. i 6. st. grčki kaluđeri izgradili crkvu i samostan posvećen sv. Ivanu Krstitelju. U 9. st. samostan naseljavaju benediktinci, a tijekom 13. st. prelazi u vlasništvo novigradskih biskupa. Godine 1273. biskup Nicoló posjed daruje koparskom plemiću Almericu Sabiniju te u nadolazećim godinama obitelj Sabini obnavlja posjed, a nekadašnji samostan dobiva naziv Kaštel Dajla (Castrum Dailae).

Godine 1736. Dajlu nasljeđuje obitelj Grisoni koja ga je obnovila i izgradila novi kompleks palače. Stari kaštel srušen je 1830. godine, a novu je palaču projektirao Le Terrier de Manetot u neoklasičnom stilu (dovršena 1839.). Benediktinci se u vilu useljuju 1860. godine i ona ponovno postaje samostanom, djelatnim sve do 1948. godine kada je benediktincima, na montiranom sudskom procesu, posjed oduzet.

Nakon 1801./1802. Francesco Grisoni više se nije pojavio u gradskoj administrativnoj strukturi. Vjerojatno se posvetio svojim brojnim imanjima u okolici Kopra, Dajle i kod Trevisa. Tijekom jednog od posjeta Trevisu upoznao je groficu Mariju Annu Catterinu, 25-godišnju kćer grofa Antonija Pola. Svadba je bila 29. travnja 1805. godine u Trevisu. Rodila im se kćer Giuseppina (Gioseffa) i sin Santo Raimondo Pompeo (1809.). 

Grisonijeva tragedija

Tijekom godina Francesco je nadglednik (providur) zdravstva, pa istodobno carinski sudac, providur zdravstva i dogradonačelnik, saborski zastupnik i u 1800. godini opet dogradonačelnik, saborski zastupnik s mandatom od dvije godine.

Vraćanje austrijskih vlasti nakon bečkog kongresa 1814./1815. godine vjerojatno je imao blagotvoran učinak na Grisonija, jer je još jednom osigurao privilegije i imovinu i tako mogao voditi miran obiteljski život. Obiteljsku sreću prva je, 15. ožujka 1833. godine, prekinula vijest o tragičnoj smrti jedva 24-godišnjeg Santa Raimonda Pompea, koji je umro u Milanu pod čudnim okolnostima u dvoboju s poljskim časnikom Karlom Dembowskim, a 1837. godine, nakon dvije godine braka s rođakom Alfredom von Neippergom, umrla je Gioseffa. U dubokoj boli i tuzi, supružnici Grisoni ostali su sami u svojoj koparskoj palači Sabini-Grisoni.

Grof Grisoni umro je 11. prosinca 1841. godine od upale pluća. Ostavio je golemu baštinu, kako u nepokretnoj imovini, tako i u novčanom kapitalu te u palači Sabini-Grisoni bogatu knjižnicu i brojna umjetnička djela.

Krajem rujna 1841. godine Francesco Grisoni povjerio je koparskom odvjetniku i sucu Pietru de Faventu sastav oporuke. Zbog starosti i lošeg zdravlja želio je pokretnu i nepokretnu imovinu podijeliti svojoj najužoj obitelji - supruzi i dvjema sestrama, kao i bliskoj rodbini i nekim vjerskim zajednicama.

Golema imanja u Dajli i kod Sečovlja, kao i polovicu bazena u piranskim solinama, darovao je benediktincima u Pragli, uz uvjet da u Dajli otvore dom za nemoćne (ospizio), vjersko i kulturno obrazovanje i zdravstvenu zaštitu župljana. Palača Sabini-Grisoni namijenjena je odgajanju i obrazovanju određenog broja siročadi ili siromašne djece iz Pirana, Novigrada, a posebno Kopra, u dobi od šest do deset godina. U sirotištu (kasnije nazvanom Pio Istituto Grisoni) trebalo bi im pružiti smještaj i školovanje do dobi od dvadeset godina i trebali bi biti osposobljeni za neku struku kako bi se mogli izdržavati nakon napuštanja institucije.

U svom testamentu spominje i svoju knjižnicu, njegovo intimno utočište, s više od tri tisuća knjiga. Knjižnicu je trebao naslijediti benediktinac don Placido nakon smrti supruge Marianne i sestara.

Supruga Marianna Pola, glavna nasljednica baštine Grisoni, osnovala je zakladu Pia Fondazione contessa Marianna Pola Grisoni i dobrotvorni fond (Monte privato di pia fondazione)b za miraz šest koparskih poštenih djevojaka ili udovica, ukupne vrijednosti 32 tisuće forinti, od kojih bi svaka dobivala 200 forinti godišnje. Marianna, supruga grofa Francesca Grisonija, preminula je 1858. godine.

Povezane vijesti

• Zasađene tri mlade sadnice hrasta
• Borba za zaštitu obale, podmorja i okoliša nastavlja se u Karigadoru i Dajli
• S udrugom "Dajla živi" o problematici derutnog zdanja nekad velebnog benediktinskog samostana