Svećenik koparske biskupije, jedno vrijeme na službi u pulskoj biskupiji, gdje je obnašao funkciju generalnog vikara, posvećen je za ninskog biskupa 1732. godine, kojom je upravljao do 1738. a potom trigirski biskup do smrti, 1754. godine

U povijesti Katoličke crkve u Hrvatskoj, u istarskim biskupijama: tršćansko-koparskoj, novigradskoj, porečko i pulskoj, te pićanskoj biskupiji, bilo je svećenika-biskupa, koji su rodom iz Istre ili su službovali u Istri, pa su potom premješteni ili imenovani biskupima u Dalmaciji. Jedan od njih bio je Jerolim Fonda, svećenik koparske biskupije, rodom iz Pirana, a svojom je karijerom i djelovanjen vezan za nekoliko središta Istre i Dalmacije: Pule, Nina i Trogira, gdje je preminuo 1754.

Doktor obaju prava, revni pulski kanonik

Girolamo (Jeronim) Fonda rodio se u Piranu, 26. svibnja 1686. godine; potomak je ugledne piranske obitelji. Nakon školovanja u rodnom gradu, studirao je u Padovi, gdje je 1707. godine doktorirao oba prava, utrumque ius, crkveno i građansko pravo. Padovansko sveučilište, nakon boljonskog, najstarije je u Italiji, osnovano 1222. godine. Ovdje je od 1592. do 1610. godine predavao čuveni Galileo Galilej, a studirao lijep broj studenata iz hrvatskih krajeva, među njima, pretpostavlja se, Marko Marulić (1450.-1524, otac hrvatske književnosti), koji grad veliča (Padova: Grad blizak i dalek/Padova: citta' vicina e lontana). Piše: "U njemu se nalazi i učilište, najslavnije od svih u Italiji, gdje je vrlo prostrana zgrada namijenjena studentima i predavačima". To je slavna sveučilišna zgrada, Palazzo de Bo, što u prijevodu znači vol, iz razloga što je u 13. st. u blizini bila poznata četvrt s mesarima gdje se redovito trgovalo stokom i mesom. Girolamo Fonda za svećenika koparske biskupije zaređen je 1709. godine. Te je godine koparski biskup Pavao Naldini (1686.-1713.), povjesničar, osnivač ilirskog sjemeništa u Kopru (1710.), jedan od rijetkih tadašnjih talijanskih pisaca koji su slavenskom stanovništvu u Istri pridavali veliku važnost. Jedno je vrijeme u Kopru generalni biskupski vikar. Potom je 1721. godine premješten u Pulu, gdje obnaša funkciju kaptolskoga arhiđakona te generalnoga i čak triput kapitularnoga vikara. Te je službe, zapisano je, obnašao vrlo uspješno. Oskudne podatke o njegovu djelovanju u Puli nalazimo u izvještajima pulskog biskupa Josipa Marija Bottarija (1695.-1729.), franjevca konventualca, rođenog u Mlecima. On 1721. godine spominje Fonda u službi kanonika arhiđakona i generalnog vikara pulskoga kaptola.

Fonda iz Pule u Nin, Balbi u Pulu

Papa Klement XII. (1730.-1740.) imenovao je Girolama Fondu u siječnju 1733. novim biskupom Nina. Posvećen je u Rimu u veljači iste godine. Naslijedio je Ivana Andriju Balbija, venecijanskog patricija, koji je na kormilu ninske biskupije bio od 1728. do 1732. godine, kada je imenovan pulskim biskupom. Fonda je iz Pule došao u Nin, a Balbi iz Nina u Pulu, gdje će biskupijom upravljati do 1771., gotovo četrdeset godina, a naslijedit će ga Motovunac Franjo Polesini. Došao je u biskupiju u kojoj su tijekom prošloga stoljeća njegovi prethodnici najčešće boravili samo nominalno (stolujući obično u Zadru), Fonda je gorljivo djelovao na uređenju granica biskupije, obnovi vjerskog života u tamošnjim selima (ustroj župa), sređivanju crkvenih prihoda i posjeda te na obnovi biskupskih zgrada i crkava u samom Ninu. U svom djelovanju nije imao samo zagovornike i prijatelje, nego i brojne protivnike. Najprije je vodio spor s visovačkim franjevcima oko župe Perušić, a zatim i s nadošlim stanovništvom istočnog obreda. Župa Perušić pripadala je od dolaska Osmanlija (1527.) do 1734. godine visovačkom samostanu Sv. Marije, kada ju je biskup Fonda u sporazumu s generalnim providurom Dalmacije priključio franjevačkom samostanu u Klarinu. Time je nastojao smanjiti prevelik utjecaj visovačkih franjevaca i uspostaviti čvrstu biskupsku vlast na čitavom prostoru oslobođene i obnovljene ninske biskupije, ističe dr. Lovorka Čoralić u svom radu "Koparski svećenik Jeronim Fonda (1686.-1754.), ninski i trogirski biskup". Prigodom pastoralnog pohoda župama ninske biskupije napali su ga pravoslavni vjernici, predvođeni parohom, s namjerom da ga ubiju. Zahvaljujući samo sretnim okolnostima biskup Fonda se izvukao bez ozbiljnih posljedica. Zadirući u nemale probleme, koji su imali vjersko-etničku konotaciju, stvorio si je brojne protivnike. Već u prvoj godini obnašanja službe ninskoga biskupa Fonda je dobio je prigodu da kao ugledni crkveni dostojanstvenik vodi svečani obred posvete novoobnovljene crkve Sv. Fosca u Veneciji. Zbilo se to na blagdan Velike Gospe 1733. godine, a natpis o tome sačuvan je iznad ulaza u sakristiju. Ova je crkva bila višestruko važna u vjerskome životu hrvatskih useljenika u Mlecima (L. Čoralić, Hrvatski useljenici u Mlecima, crkva S. Fosca).

Zaslužan za razvoj prosvjete u Trogiru

Ninskim biskupom bio je do 1738. godine, a potom do smrti (1754. godine) trogirskim biskupom. U Ninu će ga naslijediti venecijanski patricij Ivan Frederik Rosa (1738.–1742.), koji je najprije 1729. godine imenovan biskupom krčke biskupije, ali je zbog velikih poteškoća napustio biskupsko sjedište i vratio se u Veneciju, gdje je živio gotovo pune četiri godine, kada ga je papa imenovao ninskim biskupom. U Trogiru je šest godina biskupovao, do 1737. godine, fra Giuseppe Caccia, kapucin iz Venecije. Za kratke uprave trogirskom crkvom biskup Caccia u potpunosti je izmijenio trogirsku katedralu, stolnu crkvu Sv. Lovre, unijevši u nju suvremeni barokni duh. Biskup Fonda svečano je ustoličen za trogirskog biskupa 1739. godine. Kroničar je zapisao da mu je bilo potrebno dvadeset i šest dana da iz Pirana dođe u Trogir (Avendo consumato giorni venti nove nel venire da Pirano a Trau'). Njegova višegodišnja nastojanja oko unapređenja trogirske katedralne škole konačno su, kako je godine 1747. javio Zboru za širenje vjere, urodila plodom zahvaljujući suradnji trogirskih dominikanaca i franjevaca. Tada su se u njoj uz gramatiku predavale retorika, filozofija i teologija.

Sredio je odnose s težacima na biskupijskom posjedu Bosiljini te svojim blagim nastupom uspio smiriti pobunu kaštelanskih seljaka. Od njegova četiri službena izvješća o stanju biskupije poslana Svetoj Stolici, najznačajnije je za poznavanje povijesnih prilika u trogirskom kraju izvješće iz 1746. godine. Bio je oštar u osudi nemoralnog ponašanja svećenika, koji se, među ostalim, neobuzdano i raspušteno priključuju razuzdanim pučkim zabavama. Pokopan je u grobnici trogirskih biskupa u katedrali pred oltarom sv. Ivana.

Dioecesis Nonensis, Diocesi di Nona

Ninska biskupija (Dioecesis Nonensis, Diocesi di Nona) ustanovljena je u 9. st., ukinuta 928. godine, pa opet ustanovljena oko 1050. godine i ugašena 1828. godine, bulom Locum Beati Petri pape Lava XII., kada je provedena reorganizacija biskupija u Dalmaciji i Istri. Bulom Locum Beati Petri na istočnoj obali Jadrana ukinuto je osam hrvatskih biskupija: Novigrad, Osor, Rab, Nin, Skradin, Trogir, Korčula i Ston, dvije nadbiskupije svedene su na rang biskupije: Split i Dubrovnik, a dvije biskupije pripojene drugima: pulska porečkoj, a makarska splitskoj. Splitskom je nadbiskupu uskraćen metropolitanski naslov i titula primasa Dalmacije i Hrvatske, pa je naslov primasa Dalmacije i dalje nastavio koristiti samo mletački patrijarh. Zadarska nadbiskupija uzdignuta je na rang metropolije, a njoj su podvrgnute biskupije u Kotoru, Dubrovniku, Splitu, Hvaru i Šibeniku. Godine 1933. Ninska biskupija obnovljena je 1933. Godine kao naslovno biskupsko sjednište. Nadbiskup Martin Vidović, novinar Vatikanskog radija, bio je posljednji imenovani ninskim naslovnim biskupom 2004.

Kada je imenovan apostolskim nuncijem u Bjelorusiji; povukao se 2011. godine. Grgur Ninski, koji je stolovao oko 900. do 929. godine, bio je najpoznatiji između pedeset i osam ninskih biskupa. U vrijeme kralja Tomislava imao je najveću vrhovnu crkvenu vlast: nadležnost ninske biskupije bila je prostorno istovjetna hrvatskoj državi. Biskup Grgur sukobio se sa splitskim biskupom glede crkvene jurisdikcije na cijelom prostoru Hrvatske. Na crkvenim saborima u Splitu 925. i 928. ukida se ninska biskupija i pripaja splitskoj nadbiskupiji, a Grguru je povjerena skradinska biskupija.

Trogirska biskupija

Trogirska biskupija (Dioecesis Traguriensis), ustanovljena je u 10. st., ukinuta 1828. godine, kada je pripojena dijelom splitskoj, a dijelom šibenskoj biskupiji. Do ukinuća, biskupija je imala pedeset i dva biskupa, od kojih su četvorica postali kardinali: Lodovico (Trevisan) Scarampi Mezzarote (1435.-1437.), Giovanni Vitelleschi (1437.-1440.), Federico Corner (1560.-1561.), Alvise Corner (1561.-1567.). Najpoznatiji biskup bio je sv. Ivan Trogirski (1031.-1111.), benediktinac rodom iz Osora (Cres), savjetnik hrvatskih kraljeva Petra Krešimira Četvrtog i Zvonimira, zaštitnik grada Trogira, koji se slavi 14. studenoga.

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam