Aktualna korona-kriza pokazala je veliki interes domaćih kupaca za proizvode domaćeg povrtlarstva, pokazala je i da postoje mnogi proizvođači koji na tu potražnju mogu odgovoriti, a pokazalo se također da je u takvom sustavu usko grlo usluga usklađivanja ponude i potražnje, a pogotovo dostave

Koliko vrijedi istarska poljoprivreda, u odnosu, recimo, na istarski turizam, ili istarsku brodogradnju, ili pak prijevoznički biznis ili bilo koju drugu gospodarsku djelatnost? Tkogod to izračuna, zaslužuje u najmanju ruku nagradu Istriana za životno djelo. Ali šalu na stranu, stvarno bi bilo dobro znati te podatke, i radi budućeg strateškog planiranja, i radi sagledavanja realnog stanja, koje smo često skloni precjenjivati i dičiti se odličnim proizvodima kojima se ne bi mogao napuniti ni jedan jedini šleper.

Iako sam očekivao više, Porezna uprava raspolaže tek prilično grubim i prilično nestrukturiranim podacima kojima bi se mogli interpretirati razmjeri istarske poljoprivredne proizvodnje i potrošnje. Ipak, ono u čemu je Porezna uprava nepogrešivo precizna, fiskalni je promet, pa tako imamo podatak da je prošle godine u kategoriji "biljna i stočna proizvodnja" na području Istarske županije izdano točno 648.627 fiskalnih računa na ukupan iznos od 60,173 milijuna kuna. U kategoriji "ribarstvo" je pak izdano 369.205 računa na ukupan iznos od 37,462 milijuna kuna. Apsolutno nemam ideju kako bi se te brojke mogle interpretirati, jer je jedna te ista vrijednost kroz račune vjerojatno knjižena više puta. Primjerice, netko je uzgojio pšenicu pa je za tu proizvodnju imao troškove koje je platio, od sjemena do goriva, ta je pšenica zatim prodana prerađivačima, od nje je napravljeno brašno koje je opet dalje prodavano proizvođačima kruha ili tjestenine, a dio pšenice kupljen je za potrebe ishrane stoke, koja je zatim prodana prvo mesarima ili klaoničarima, koji su ju zatim prodali ili domaćicama, ili restoranima, koji su to isto meso zatim kroz obrok prodali gostu kao krajnjem kupcu. Iz ovih brojki možemo samo vidjeti koliki se novac godišnje vrti oko industrije proizvodnje hrane u Istri, a to je dakle stotinjak milijuna kuna.

Nešto malo strukturiraniji podaci Porezne uprave kazuju da se, preskočimo sada manje važan broj izdanih računa, najviše tržilo u kategoriji "uzgoj višegodišnjih usjeva", ukupno 28,687 milijuna kuna. Vrijednosno druga kategorija na ovoj top-listi je kategorija "uzgoj stoke, peradi i ostalih životinja" za koju je lani zabilježen ukupni godišnji promet od 11,371 milijun kuna. Ostale kategorije odnosno "uzgoj jednogodišnjih usjeva", "uzgoj sadnog materijala i ukrasnog bilja", "pomoćne djelatnosti u poljoprivredi i djelatnosti nakon žetve usjeva" te "mješovita proizvodnja" zastupljene su u ukupnom godišnjem prometu sa po približno pet milijuna kuna svaka.

Ako ispravno tumačimo ove podatke Porezne uprave, možemo zaključiti da se najviše novaca u istarskoj poljoprivredi, malo više od četvrtine ukupne vrijednosti godišnjeg prometa, vrti oko kategorije "višegodišnjih usjeva", a to bi valjda bili vinova loza, masline i voće. Meso je na drugom mjestu s desetinom ukupnog godišnjeg prometa, a ostale su kategorije, budimo realni, gotovo zanemarive. Možda malo iznenađuje relativno slaba zastupljenost kategorije "jednogodišnjih usjeva", a to bi valjda bili povrće i žitarice, no tom niskom iznosu možda je razlog i u tome što OPG-ovi za prodaju svojih proizvoda na kućnom pragu i na tržnicama ne moraju izdavati fiskalizirane račune, ali ipak je teško moguće da ispod radara Porezne uprave prolaze neke značajnije količine, kako povrća, tako i žitarica. Još nešto treba znati kad se radi o podacima Porezne uprave: oni se ne vode odnosno ne zbrajaju u godišnje statistike prema mjestu izdavanja računa, već prema sjedištu pravne osoba koja je izdala te račune. To pojednostavljeno znači da u ove podatke o godišnjem prometu hranom u Istri nisu ubrojeni trgovački centri, kojih u Istri ima mnogo, ali sjedišta imaju izvan Istre. Neki od njih navodno prodaju poljoprivredne i prehrambene proizvode domaćih, odnosno istarskih proizvođača, a neki ne. Ustatistiku jednako tako ne ulaze turističko-ugostiteljske tvrtke koje imaju sjedišta izvan Istre, pa iz tih brojki Porezne uprave opet više ne znamo nego što znamo.

Prizovimo opet u pomoć mišljenje, podatke i iskustvo profesionalaca, u ovom slučaju stručnjaka za ekonomiku poljoprivrede Milana Oplanića iz porečkog Instituta za poljoprivredu i turizam, koga sam zamolio da napravi kalkulaciju odnosa ponude i potražnje krumpira u Istri, naizgled banalne i nevažne, ali sveprisutne namirnice bez koje je ponuda našeg poljoprivredno-prehrambenog tržišta nezamisliva. Prema Oplanićevim kalkulacijama, prosječno tročlano kućanstvo mjesečno potroši 15 kilograma krumpira, iz čega proizlazi da ukupne godišnje potrebe za krumpirom na 208.000 istarskih stanovnika iznose 12.480 tona. Uz prosječni prinos krumpira od 15 tona po hektaru, proizlazi da bi za podmirivanje potreba domaćeg stanovništva u Istri krumpirom trebala biti zasađena 832 hektara.

Međutim, prema službenim podacima Agencije za plaćanja u poljoprivredi u Istri su 2019. godine krumpirom bila zasađeno 303 hektara. Vjerojatno je dio krumpira sadržan u kategoriji "miješano povrće", a ono što je zasađeno na okućnicama i vrtovima vjerojatno nije ni evidentirano. Zbog toga Oplanić procjenjuje da je krumpirom u Istri zasađeno ukupno 400 hektara, a to još uvijek ne podmiruje niti 50 posto potrebe lokalnog stanovništva Istre za krumpirom. A gdje je onda još turizam? Evo opet podataka: Istra je u 2019. godini ostvarila 28,7 milijuna turističkih noćenja, a statistički je to kao da na ovom području cjele godine živi još 78.000 stanovnika. Za ishranu tog dodatnog broja potrošača treba oko 4.680 tona krumpira koji se može proizvesti na 312 hektara. Znači, za podmirenje domaćih i turističkih potreba, krumpir bi se u Istri trebao proizvoditi na 1.150 hektara, a trenutno se proizvodi jedva na 400 hektara, što znači da je po proizvodnji krumpira Istra "samodostatna" tek 35 posto. Znači li to da se u Istru, za potrebe trgovine i ugostiteljstva, uvozi 65 posto godišnje potrošnje krumpira? Možda, ali se vjerojatnije uvozi i više, jer da se proizvodnja krumpira smatra profitabilnom, valjda bi ga se više i proizvodilo.

Milan Oplanić smatra da bi slična kalkulacija proizlazila iz proučavanja proizvodnje i prometa bilo kojeg drugog poljoprivredno-prehrambenog proizvoda (osim za vino kojeg, rekli smo već Istra godišnje proizvodi 600 litara po stanovniku), i takav nas zaključak, usprkos nedostupnim, nepotpunim i nevjerodostojnim podacima, polako privodi sagledavanju stvarnog stanja istarske poljoprivrede jučer, danas i sutra.

Pitanje zašto se netko uopće bavi poljoprivredom u Istri, i zašto se bavi baš određenom vrstom poljoprivredne proizvodnje, ne spada samo u socijalno-ekonomsku domenu već i u domenu tradicije, navike, običaja, čak pomalo i mistike. Kad biste istarskim poljoprivrednicima dali sve novce svijeta i najbolje tehničke uvjete, od navodnjavanja do robotizacije, pitanje je za koje bi se proizvodnje većina njih odlučila. No, jedan od putokaza za zaključivanje što istarski poljoprivrednici žele proizvoditi svakako su krediti županijskog Fonda za razvoj poljoprivrede i agroturizma Istre. Ova je institucija osnovana 1995. godine, i osobno ju proglašavam jednim od najvećih uspjeha regionalne politike ikada: da je tome tako, svjedoče ne samo dolasci poljoprivrednih i političkih predstavnika mnogih drugih hrvatskih županija koji su u Istri željeli naučiti kako da kod sebe naprave nešto slično, već i činjenica da je Fond godinama bio trn u oku glavnim pretendentima za dolazak na vlast u Istri, koji su obnašajući državnu vlast ovu istarsku inovaciju, iz puke ljubomore što sami nisu smislili takvo što, htjeli osujetiti, pa čak i uništiti.

Srećom, nisu, a ovaj istarski fond je istarskim poljoprivrednicima u zadnjih 25 godina dodijelio ukupno 1.141 kredit u ukupnom iznosu od 222 milijuna kuna. Krediti nisu dodjeljivani za djelatnosti koje je netko odozdo smislio i favorizirao, već prema interesu i zahtjevima krajnjih korisnika. Najviše njih trebalo je novac za nabavu poljoprivredne mehanizacije i opreme, u što je plasirano 63,5 milijuna kuna ili 29 posto ukupnog broja kredita. Druga djelatnost, prema zahtjevima korisnika i dodijeljenim kreditima, je stočarstvo, odnosno proizvodnja i prerada mesa, što je podržano sa 61,1 milijun kuna ili 28 posto kreditnih plasmana. Na trećem su mjestu dugogodišnji nasadi i prerada proizvoda iz dugogodišnjih nasada, u što je plasirano 37,7 milijuna kuna ili 17 posto, slijedi ribarstvo s 21 milijun kuna ili 9 posto, pa agroturizam s 15,5 milijuna ili 7 posto, te plastenici i proizvodnja povrća s 8,3 milijuna kuna ili 4 posto. Ovo doista jesu brojke kojima se mijenja ili obnavlja poljoprivredna struktura jedne regije, brojke kojima se na kraju krajeva mijenja i krajolik, a stotine mladih obitelji i mladih stručnjaka ostaju u zavičaju i rade na zemlji.

Regionalna politika je, budimo opet realni i pošteni, bolje osluškivala želje i potrebe istarskih poljoprivrednika nego što je to bilo koja državna vlast bila u stanju. Nekoliko je tu pravaca razvoja i usmjeravanja razvijenih isključivo na razini regionalne politike, koje valja istaknuti - od poticaja vinarstvu i maslinarstvu, preko programa zaštite autohtonih pasmina i proizvoda, pa sve do monumentalnih projekata navodnjavanja, koji su od početnih impulsa prerasli u masovne pokrete i ekonomske sustave koji dalje sami sebe hrane i razvijaju. U posljednjim dekadama županijska politika poljoprivredu nastoji usmjeravati razvojnim strategijama, programskim dokumentima koji argumentirano evidentiraju potrebe i prema njima grupiraju buduće zadatke.

Takve su strategije dokumenti prije odrazi načina razmišljanja u jednom vremenskom razdoblju nego izrazi neke poduzetničke odlučnosti, za čije se provođenje moći i mogućnosti mijenjaju. Prošla županijska poljoprivredna strategija oslanjala se na program tzv. razvojnih centara koji su bili zamišljeni kao infrastruktura i poticaj određenim vrstama poljoprivrednih proizvodnji, pa je u tom duhu bilo planirano pokretanje centra za tartufarstvo i gljivarstvo na Buzeštini, za pčelarstvo u Cerovlju, za mljekarstvo u Pazinu, za samoniklo i aromatično bilje u Kršanu. Planirala se izgradnja županijske klaonice u Tinjanu, a tamo je zamišljen i centar za preradu šumskih plodova. Aktualni pročelnik županijskog Odjela za poljoprivredu Ezio Pinzan nam je, tumačeći načela nove županijske poljoprivredne strategije čija je izrada upravo započela, priznao da je vrijeme pregazilo mnoga načela iz prethodne strategije, prije svega sustav tih razvojnih centara. Za neke od njih zbog nedostatne proizvodnje nema dovoljno interesa, a kod nekih se proizvodnji proizvođači sasvim solidno snalaze i bez razvojnih centara. Male istarske sirane otkupljuju sve raspoložive količine mlijeka proizvedenog u Istri pa nije potrebno planirati županijsku mljekaru; pčelari uspješno plasiraju svu svoju proizvodnju meda pa je zasad suvišan zamišljeni centar za pčelarstvo u Cerovlju, i tako redom. No, ono što prethodna strategija nije uočila, a sljedećoj će biti u centru pažnje je proizvodnja i prerada povrća. Aktualna korona-kriza pokazala je veliki interes domaćih kupaca za proizvodima domaćeg povrtlarstva, pokazala je i da postoje mnogi proizvođači koji na tu potražnju mogu odgovoriti, a pokazalo se također da je u takvom sustavu usko grlo usluga usklađivanja ponude i potražnje, a pogotovo dostave.

Stoga će u novoj istarskoj poljoprivrednoj strategiji, uz već klasične programe autohtonih pasmina, zaštite proizvoda, navodnjavanja i drugo već rečeno, jedno od istaknutijih mjesta pripasti projektu županijskog centra za otkup, skladištenje i preradu povrća, nešto što Istra nije imala još od vremena bivših kombinata i njihovih "veleprometa", nešto što se zbog agresivnog uvoza ranije nije ni smatralo potrebnim, ali je životna praksa minulih kriznih mjeseci pokazala da za takvo što postoji ne samo potreba, već i solidni resursi.